Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio

Isus u času smrti povika iza glasa: ”Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” Vapaj nalazimo u dva sinoptička Evanđelja: u Marka (Mk 15, 34) i u Mateja (Mt 27, 46). Luka, čiji je Isus ostvarenje grčkog ideala ljudske veličine u ljepoti i dobroti, kao posljednje Isusove riječi navodi: ”Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj“ (Lk 23, 46), dok su u Ivana, čiji je Isus proslavljeni Krist i u času umiranja, one: ”Dovršeno je“ (Iv 19, 30). Marko navodi Isusove riječi na pučkom aramejskom onoga doba: ”Eloi, Eloi, lama sabahtani?“, a Matej u liturgijskoj verziji ”Eli, Eli, lama sabahtani?“ (što je, uz riječ ”abba“, tata, kojom se Isusu obraćao Bogu kao nježnom ocu, jedino mjesto na kojem se pojavljuje iskaz u jeziku kojim se Isus najvjerojatnije služio).

To pitanje koje, zapravo, ne traži ni ne očekuje odgovor, krik je čovjeka iz dubine njegova iskustva smrti, a ujedno i citat iz Psalma 22 (22, 2). No, ne tek puki citat. Isus ne citira Psalam da bi pokazao kako je Stari zavjet ”ispunjen“ u Novom – kao što egzegeti i teolozi obično tumače starozavjetne navode u Novom zavjetu – nego samim riječima Psalma pridaje novo značenje, interpretira ga kroz vlastitu smrt. Isus umirući zaodijeva svoju patnju riječima Psalma koje ga iznutra nastanjuju.

To pitanje koje, zapravo, ne traži ni ne očekuje odgovor, krik je čovjeka iz dubine njegova iskustva smrti

Iskustvo nastanjenosti biblijskim riječima poznato je moliteljima i kontemplativnim čitateljima Biblije i u hebrejskoj i u kršćanskoj tradiciji. Iskustvo je to kontemplacije u kojoj se molitelj do te mjere predaje i poistovjećuje s riječima koje moli da one postaju njegove vlastite.

Tek kada dopustimo da je takvo iskustvo moguće, možemo razumjeti da netko svoj vlastiti život može do te mjere prožeti molitvom da mu on sam postaje liturgijskim činom.

Psalmi su pjesme-molitve koje iz pisma, tj. iz teksta, temeljne momente religijskoga iskustva podižu u rang riječi. Dakle, valja poći od primitivne veze između iskustva i jezika. Jezik daje iskustvu oblik – iskustvo neartikulirano u jezik ostaje nijemo, nekomunikatibilno. Raznolikost religijskoga iskustva dobiva svoj izraz u poetskoj i molitvenoj (ne spekulativnoj) moći jezika da ga izrazi.

Biblijski egzegeti Psalam 22 svrstavaju u među psalme tužbalice. No, možda bi ga bolje bilo nazvati pritužbom. U Ps 22, 2 pritužba je zaogrnuta zazivom kao pitanjem i usudi se govoriti o patnji – ili, bolje, govoriti patnju – kao o iskustvu u kojem Bog napušta čovjeka kako bi kroz artikuliranje pitanja doživjela obrat vlastita značenja, ali ne i prestanak patnje. Izgovarajući tek jedan stih, Isus ga nije izolirao od ostataka Psalma: prizvati jedan stih znači prizvati cjelokupno djelovanje psalma.

Izraz ”napušten od Boga“ ne nastoji okupiti sve patnje u jednu arhetipsku patnju, nego patnju bića koje se osjeća ”napušteno od Boga“ artikulirati kao pitanje.

Psalam je pritužba koja pita. Promotrimo li ulogu lamentacije u širom kontekstu Staroga zavjeta, srest ćemo je u kontekstu naracija o oslobođenju kao pitanje što ga čovjek postavlja u dijalogu s Bogom – najartikuliranije u Knjizi o Jobu – a onda i kao odgovor što je dan Jobu: Bog je taj koji svoj narod prepušta neprijateljima ili ga oslobađa – nepronični su naumi Božji.

No, za razliku od Psalma 22, u Jobu nema hvale i Job ne zove Boga svojim Bogom (”Bože moj, Bože moj“) te se njegova rezignacija vraća ljudskoj mudrosti kakva ne slavi i hvali Božju neproničnost nego pred njom zastaje i rezignira.

Izraz ”napušten od Boga“ ne nastoji okupiti sve patnje u jednu arhetipsku patnju, nego patnju bića koje se osjeća ”napušteno od Boga“ artikulirati kao pitanje. Psalam je pritužba koja pita

Pritužba kao teologumenon artikulira neke teološke, već u samom Psalmu prisutne aspekte.

Istina je da psalmi, kao, uostalom, ni drugi biblijski diskursi, ne pretendiraju na nekakav dogmatski nauk o Bogu i njegovoj prirodi, no ipak, kažu nešto o njemu.

Iako obrat iz pritužbe u hvalu u Psalmu nije, zapravo, motiviran u samom tekstu, cijeli Psalam se razvija unutar pretpostavljenoga egzistencijalnog odnosa prema Bogu, iz kojega se i rađa kriza.

Psalam je sav molitva povjerenja u Boga, molitva unutar koje je ovo povjerenje poljuljano i ponovno zadobiveno. Povjerenje je pokret srca, ne spekulativan naum i Psalam rekonstruira taj pokret unatoč i usprkos svemu.

Za takvu vjeru, utemeljenu na povijesnom iskustvu izraelskoga naroda, ključno i najstrašnije iskustvo jest iskustvo Božje šutnje. Iako se takvo iskustvo događa u okviru shvaćanja Božje pravednosti kao distributivne pravde – u proroka je uglavnom zaodjenuto u govor o kazni za grijehe – distributivna pravda nije zadnja riječ. Za Izaiju, Jeremiju i Ezekiela Božje povlačenje od čovjeka ostaje prostorom borbe za njegovo očitovanje, tj. govor o odsutnom Bogu zaziv je i vapaj za njegovom prisutnošću (”Utješi, utješi narod svoj“, moli Izaija u 40, 1), i ova je borba ulog patnje.

Ono što iznenađuje nije činjenica da proroštvo nade izvire iz proroštva nevolja, nego činjenica da se optužba zbog Božjega povlačenja nastavlja i unutar navještaja o kraju nevolja. Spasenje nije momentalan događaj, nego se živi unutar iskustva odbačenosti (usp. Iz 40,27-31).

Moglo bi se čak reći da i sam Bog pati zbog razdaljine koja postoji između njega i čovjeka te da on usred patnje ponovno nudi spasenje (usp. Iz 50,1-3). Ili, kao što kaže Lothar Perlitt: ”Bog koji spašava jest Bog koji se skriva“.

Prvotni molitelj jamačno se opravdano tužio da je ostavljen od Boga i njegovo je iskustvo autentično i potpuno. No, istodobno, bezdan njegova krika uvijek je otvoren i poziva druge molitelje da otkriju još neotkrivene izraze prvoga krika

Riječ je o teologiji paradoksa, teologiji koja potiče nadu iz same dubine beznađa, ponajbolje artikuliranoj u Izaijinoj Pjesmama o Sluzi JHVH koje sugeriraju teologiju povijesti kakva ne proklamira da se u Bogu čak i gnjev preokreće u milosrđe (ili pritužba u hvalu, kao u Psalmu), nego govore o Sluzi JHVH (za kojega ne znamo predstavlja li pojedinca, zajednicu ili cijeli narod) koji svoju vlastitu patnju podiže na razinu ”patiti za“.

Njegov Bog nije onaj koji će doći osloboditi čovjeka oda zla, nego takav Bog koji i sâm postaje čovjekom koji trpi, a oslobođenje što ga nudi jest prigrljena nemoć. Supstituirajući patnju koja se tek podnosi s aktivnom patnjom, Sluga JHVH otvara izlaz za pritužbu od Boga ”napuštena bića“ – ne tek patiti, nego patiti za, patiti umjesto.

Događaj Isusove smrti, izražen u Isusovu kriku na križu, ne zaodijeva se slučajno upravo riječima Psalama 22. U Isusovu kriku prisutna je, zapravo, cijela mreža čvrsto strukturirana kretanja od pritužbe do hvale kakvu nalazimo i u drugim Psalmima.

Kroz njegov krik probija eshatološka teologija kakva se nazire kroz slična mjesta transformacije kroz cijeli Stari zavjet. U činu oslobođenja pojedinca kojemu prijeti smrt izbija Kraljevstvo Božje koje svoju puninu očituje u obraćenju naroda i uskrsnuću mrtvih.

Drugim riječima, individualna pobožnost preuzima eshatološku strukturu Kraljevstva Božjega što ga prati oslobođenje od smrti.

Znakovi koji prate događaj Isusove smrti – razdrt hramski zastor u Marka (15,38) te kozmički znakovi: tama, potres i uskrsnuće mrtvih u Mateja (27, 51-53) i Luke (23, 44) – u skladu su s takvom eshatološkom duhovnošću. U njezinu svjetlu možemo razumjeti i stotnikovu ispovijest vjere: i stotnik ”ispunja“ Psalam 22, 28.

Eksplicitno ili implicitno navođenje Psalma u Markovu evanđelju upućuje na inovativnu interpretaciju Psalma, a u samom Psalmu takvom su interpretacijom oslobođeni do tada neprimijećeni izvori značenja.

Oslobođena brige da ”opravda Boga“, pritužba Bogu obraća se Njemu, Milosrdnome, a pitanje ”zašto“ i dalje ostaje neodgovoreno pred enigmom zla. Ponovno naći Boga prisutnoga ne ide bez dijalektike njegove odsutnosti

Dakako, potpuno značenje teksta upisano je u riječi Psalma još od inicijalnog momenta, ali su ove riječi poput ekrana koji ostaje otvorenim. Prvotni molitelj jamačno se opravdano tužio da je ostavljen od Boga i njegovo je iskustvo autentično i potpuno.

No, istodobno, bezdan njegova krika uvijek je otvoren i poziva druge molitelje da otkriju još neotkrivene izraze prvoga krika.

U eshatološkoj perspektivi Psalam 22 već postojećim starozavjetnim interpretacijama sadržanima u drugim Psalmima, proročkim tekstovima i u Knjizi o Jobu dodaje novu dimenziju – on definitivno prekida s teologijom kazne.

Pritužba kao teologumenon zapravo je mjesto otpora ne samo teologiji kazne, nego i teološki shvaćenoj povijesti spasenja kao nizanju grijeha, kazne ili pokajanja, osude ili oslobođenja.

Oslobođena brige da ”opravda Boga“, pritužba Bogu obraća se Njemu, Milosrdnome, a pitanje ”zašto“ i dalje ostaje neodgovoreno pred enigmom zla. Ponovno naći Boga prisutnoga ne ide bez dijalektike njegove odsutnosti.

Isus, preuzimajući psaltirsko obraćanje Bogu, ”upitno obraćanje“, prvo potvrđuje i učvršćuje srodnost svih teoloških interpretacija pritužbe o ”napuštenosti od Boga“, a otkriva još jednu bitnu novu dimenziju: Bog ne samo da može šutjeti i napustiti čovjeka, nego može i umrijeti.

Kroz njegov krik probija eshatološka teologija kakva se nazire kroz slična mjesta transformacije kroz cijeli Stari zavjet. U činu oslobođenja pojedinca kojemu prijeti smrt izbija Kraljevstvo Božje koje svoju puninu očituje u obraćenju naroda i uskrsnuću mrtvih

Pritužba o ”napuštenosti od Boga“ može dakle biti radikalizirana sve do smrti.

Svemoć biblijskoga Boga već u svom krilu čuva i posvemašnju nemoć. Kristova kenosis simbolizirana u križu – u prividnoj opreci s kršćanskom kerigmom uskrsnuća – dovest će stoga teologe do ideje smrti Boga. No, i tada još uvijek nemoć je Božja, a pritužba protiv Njega izgovorena pred Njim. Sve do Nietzscheove izjave o ”smrti Boga“: do krajnosti bezdana dovedena i gotovo iscrpljena, nihilistička se pritužba više nema kome obratiti.

”Napuštenost od Boga“, dakle, ne prestaje ”hraniti“ teologumenon čak i onda kada je on negacija Božje egzistencije. Među ova dva ponora – pritužbe koja se pretvara u takvu optužbu koja dokida optuženoga i pritužbe koja se diže ponad optužbe u apsolutno povjerenje u onoga koji je odsutan – ostaje otvoren put.

I nakon Isusove smrti. Isus ne daje odgovor na pritužbu, nego postaje Sinom čovječjim koji trpi i umire.

    •  Papa Franjo nas poziva: ''Činimo sve dobro koje možemo!''
    •  Britanska monarhija, Crkva i sinodalnost
    •  S odlaskom profesora Žmegača otišao je cijeli jedan svijet
    •  Želim li da se svijet promijeni?
    •  Prostor za trećeg(a) - opće dobro - u dijalogu
    •  Antisemitizam u Hrvatskoj i dalje je prisutna anomalija
    •  Susret s Irinom iz Mariupolja
    •  Bio nam dobar Prelazak!
    •  Refleksija uz rat u Ukrajini: što znači – biti za mir?
    •  Thich Nhat Hanh – učitelj za 21. stoljeće

> Svi tekstovi ovog autora