Božić i evanđelje po Bulju

Badnjak u Sinju ove je godine dobio novog teologa-liturgičara. Miro Bulj, u ulozi komunalnog teologa i redara jaslica, prišao je romskom orkestru i ”podsjetio” ih da je Badnjak, da ”poštuju Badnji dan”, da ”Đurđevdan nije prigodna pjesma” (jer Bulj misli da je srpska), te da ”nemaju nikakve dozvole za pjevanje”. A jedan svjedok prizor opisuje jednostavnije: ljudi su ih ”lijepo prihvatili”, ”svi su bili zadovoljni, osim gradonačelnika”.

Zapravo, sve je savršeno simbolično. Božić počinje rečenicom koju hrvatski javni prostor uporno reciklira: ”nema mjesta”. Nije bilo mjesta u svratištu, pa je Dijete Isus završilo u štali. U Sinju 2025. na trgu nema mjesta za Rome, pa romski orkestar završava izvan kadra, jer netko mora čuvati ”prigodnost” božićnih blagdana. A Badnjak nije dan kad se provjerava program, nego dan kad se provjerava srce.

Kršćanstvo je, doslovno, religija Boga koji ulazi u nepoželjno, na rub, među ”one”. Ako je Bog u Utjelovljenju svjesno sišao na rub, u štalu, u siromaštvo, u nevidljivost, u položaj ”viška”, kako to da mi, koji se na Njega pozivamo, uporno guramo čovjeka na rub?

Kako to da radije protjeramo glazbenike s trga nego istjeramo iz sebe oholost koja se lažno naziva ”pobožnošću”: onu napuhanu religioznost koja čuva dekor svetkovine, ali ne podnosi živog, konkretnog čovjeka, osobito kad je drukčiji, siromašniji ili ”neprigodan” za naš komfor?

Bulj se poziva na ”poštovanje Badnjaka”. Ali u Evanđelju ”poštovati” znači nešto drugo, to znači napraviti mjesta. Ući u logiku utjelovljenja. Ne pretvoriti vjeru u kulturni detektor tuđinstva: tko je naš, tko nije; tko smije, tko smeta; tko je ”prigodan i pogodan”, a tko ”narušava”. Kad kršćanstvo postane estetika reda, a ne drama milosti, ono se pretvara u kulisu. A kulisa uvijek treba nekoga izvan scene.

Nadbiskup Kutleša i hrvatska ”vrijednosna” retorika

U božićnoj homiliji nadbiskupa Kutleše slušali smo velike riječi o vrijednostima, o ukorijenjenosti naroda ”u korijenu vjere”, o identitetu koji se ne smije izgubiti, i čak vrlo konkretno: vjera se svjedoči ”u društvu koje štiti slabije” i u ljudima koji imaju ”ispravnu savjest” kao mjerilo djelovanja. A onda, čim misa završi, državni vrh tu poruku prevede u politički slogan: kršćanske vrijednosti trebaju biti ”temelj društvenog života”, i eto ”sve te vrijednosti čuli smo u propovijedi”.

Problem je što taj ”temelj” u hrvatskoj praksi često ne nosi ”kuću-društvo”, nego služi kao parket: sjajan, uglačan, spreman za kamere i protokole, ali klizav i opasan čim na njega stupi netko tko nije dio naše komotnosti: siromah, stranac, Rom, ranjivi, ”neprigodni”.

I upravo tu puca vjerodostojnost ”vrijednosnog” govora: načelo se izgovori, ali se ne usudi primijeniti. Kad se ne imenuje konkretna nepravda i ne kaže jasno ”ovo nije kršćanski”, propovijed ne postaje korektiv društvu, nego mu služi kao pristojna kulisa. Nije, dakle, riječ o tome da ne znamo izgovoriti što je dobro. Znamo.

Riječ je o tome da u javnom prostoru prečesto ostajemo na razini općih fraza baš onda kad općenitost postaje alibi za šutnju. Jer kršćanska riječ nije ukrasna, nego utjelovljena, mora se prevesti u konkretan čin. A ”štititi slabije” nije poetska metafora, nego elementarna zapovijed Evanđelja: ne ponižavati, ne tjerati, ne javno obezvrjeđivati i posramljivati; ne koristiti tuđu ranjivost kao pozornicu za vlastitu pravednost.

Ako se kršćanske vrijednosti ne spuste s oltara u život, sve se pretvara u scenografiju, u ”liturgiju” koja umiruje savjest i ”blagoslivlja” društveni komoditet, ali ne razotkriva grijeh; u pobožnost koja je vidljiva i glasna, a ipak jalova jer ne rađa obraćenjem. Tada se događa najopasnije izopačenje, sakramentalni i crkveni jezik postaje dekor za politički marketing.

Političaru se daje religiozni pečat, privid duhovne vjerodostojnosti, a već sutradan taj isti ”posvećeni” imidž služi da se nekoga javno ponizi ili otjera i to ”u ime Badnjaka”.

Čovjek misli da brani Boga, a zapravo brani vlastitu sliku o sebi i vlastitu moć. Bog se ne brani protjerivanjem čovjeka, Bog se očituje ondje gdje čovjeku napravimo mjesta.

Papa Lav XIV. i ”kršćanske vrijednosti”

Dok se kod nas ”kršćanske vrijednosti” često svode na čuvanje simbolike, papa Lav XIV. veže ih uz lice konkretnog čovjeka. Na Badnjak je izgovorio rečenicu koja ubija svaku našu provincijsku glumu svetosti: ”Na zemlji nema mjesta za Boga ako nema mjesta za ljudsku osobu.”

I nije stao na tome, nego je neljudsko postupanje prema migrantima nazvao ”teškim zločinom” i rekao da države imaju ”moralnu obvezu pružiti utočište”, te da se ”nepoželjne” ne smije tretirati kao smeće, jer svaka osoba ima ”urođeno dostojanstvo” i treba zaustaviti ”svako djelovanje protivno njemu.”

E sad, vratimo se Sinju i postavimo pitanje koje se nameće samo od sebe: je li Bulj ondje doista branio kršćanske vrijednosti ili je branio vlastitu predstavu pod kršćanskom etiketom? Je li kršćanstvo obranio onaj koji se uhvatio ”prigodnosti” repertoara kao da je Bog urednik programa na gradskom trgu, ili bi ga obranio onaj koji, po Evanđelju, najprije brani dostojanstvo čovjeka: njegovo pravo da bude prisutan, da ne bude javno ponižen, otjeran i pretvoren u višak?

Jer ono što Papa govori, a još više ono što Evanđelje govori, ide upravo suprotno od Buljeva instinkta. Papa kršćanstvo veže uz dostojanstvo osobe, uz ”mjesto” za čovjeka, osobito za onoga koji je na rubu; Bulj ga svodi na moralnu policiju i javno discipliniranje ”neprigodnih”.

Papa podsjeća da se Boga ne može ”štititi” tako da se čovjeka otjera; Bulj se ponaša kao da se svetost dana čuva protjerivanjem onih koji se ne uklapaju u njegovu sliku kršćanstva.

I zato je Buljev potez vjerski promašen, nije to nikakva obrana kršćanstva, nego njegova karikatura. To je religija bez utjelovljenja, pobožnost bez milosrđa, ”Badnjak” bez Betlehema.

Bog se, po kršćanskoj vjeri, ne brani tjeranjem ljudi. Bog se prepoznaje ondje gdje se čovjek primi, gdje se napravi mjesta, gdje se slabijega ne gura na rub, nego mu se vrati lice i dostojanstvo.

Antikršćanske vrijednosti u hrvatskom društvu

”Antikršćanske vrijednosti” našeg društva i našeg javnog kršćanstva ovoga su se Božića pokazale bez uljepšavanja, kao svakodnevna izdaja Evanđelja koja najlakše prolazi baš onda kad se zapakira u riječ ”vrijednosti”.

Prepoznajemo ih po obrascima koji se stalno ponavljaju: milosrđe je zamijenjeno kontrolom (dozvola i pravilnik postaju važniji od osobe); identitet je zamijenio obraćenje (kršćanstvo se nosi kao oznaka pripadnosti, a ne kao križ savjesti); svetkovina je ostala bez siromaha (Badnjak se slavi, ali se ”nepoželjne” gura u stranu); propovijed je ostala bez posljedice (velike riječi o ”slabijima”, a šutnja čim slabiji dobiju lice, ime i stvarnu prisutnost).

A najpogubnija je zamjena ona koja se dogodi kad Boga pretvorimo u izgovor. Kad se svetkovina koristi kao kulisa za demonstraciju moći. Kad rečenica ”branim kršćanske vrijednosti” u praksi znači: ”branim svoju sliku o kršćanstvu”.

U tom trenutku religija prestaje biti navještaj spasenja i postaje sredstvo društvenog discipliniranja, Bog se instrumentalizira, a čovjek, osobito onaj s ruba, proglašava se smetnjom.

Bulj se može zgražati nad ”neprigodnom” pjesmom koliko god hoće. No kršćanski neprigodno je nešto drugo, otjerati čovjeka da bi se netko, u ulozi samozvanog čuvara Badnjaka i ”kršćanskih vrijednosti”, osjećao vrijedno i pobožno.

Pobožnost koja traži tuđu sramotu da bi sebi potvrdila pravednost nije pobožnost, nego njezina krivotvorina. To nije obrana Božića, nego njegova izravna suprotnost.

U jeziku Božića to se može reći sasvim jednostavno, ponavljanje svratištara. Razlika je samo u kostimu. Današnji svratištar ne stoji na vratima prenoćišta, nego na trgu, s titulom i autoritetom gradonačelnika, uvjeren da ”radi pravu stvar”. A rečenica je ista kao u betlehemskoj noći: ”nema mjesta”.

I zato ostaje pitanje koje razotkriva svaku našu priču o ”kršćanskim vrijednostima”, ako nema mjesta za čovjeka, osobito za onoga s ruba, gdje smo i kako i jesmo li onda uopće našli mjesta za Boga?

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Zaštitimo Božić od manipulatora
    •  Tabu tema: duhovno zlostavljanje u Crkvi
    •  Božje ime kao oružje: od Niceje do Malešnice
    •  Nevjerodostojna Crkva: Slučaj Zadarske nadbiskupije
    •  Je li to ta ''Stepinčeva Crkva''?
    •  Nadbiskup Kutleša i ''Omnia Deo'': tko ovdje uopće odgovara?
    •  Stručnost umjesto straha za sigurnost naše djece
    •  Što zapravo nude današnji ''čuvari tradicije'' u Crkvi
    •  Pro-life bez života: hrvatsko kršćanstvo na ispitu savjesti
    •  Kad misa postane program s dodatkom

> Svi tekstovi ovog autora