Milosni Božić u domovini Inka

Moram vas pitati: Božić, znate li što je to? Čist pogled. Eto. A ja ga nisam imao. Mnogo puta. Znali su me zbog toga kadikad ošamariti (ukoriti) moji učitelji i uzori. ”Nevjerojatno do koje mjere se lakomost, sebičnost, zavist, drskost, grubost, prostota, škrtost, pohlepa, i uglavnom čitav skup takvih osobina koje su dio ljudskog bića, mogu vidjeti na nečijem licu, u načinu hodanja, u pristupu, u pogledu” – piše argentinski pisac Jorge Luis Borges a čuo sam to baš od oca Bergoglija. Vjerujem da smo svi to kadikad primijetili, možda ne i artikulirali, ali jamačno osjetili u srcu. I to nam ostaje duboko, duboko urezano u pamćenje.

Iskustvo nemanja čistoga pogleda nekome može odrediti životni smjer, pokazati novi put. Meni jest. Bilo je to prije puno godina kada puno toga još nisam znao. Recimo, kada još nisam imao vlastito iskustvo Božića. Ne onog obiteljskog, društvenog, argentinskog ili hrvatskog, svejedno, već onog koji se budi u srcu zagrijanom iskonskom ljepotom duše.

”Nevjerojatno do koje mjere se lakomost, sebičnost, zavist, drskost, grubost, prostota, škrtost, pohlepa, i uglavnom čitav skup takvih osobina koje su dio ljudskog bića, mogu vidjeti na nečijem licu, u načinu hodanja, u pristupu, u pogledu”

Da vidimo, kako je to zapravo bilo? Gdje započeti? Bilo kad! Ja ću ovu pripovijest započeti 1. svibnja 1982. Tada sam stigao na posao kao obično, malo prije izlaska sunca. Radio sam na održavanju postrojenja koja se koriste na bušotinama nafte na moru. Bili smo na kopnu. Prošetao sam oko glavne zgrade i pogledao posao obavljen prethodnog dana.

Dok su radnici spremali nešto toplo za doručak, došao sam do obale mora. Atlanskog, razumije se. Radili smo na obnavljanju cijevi za spajanje plutajuće platforme i otvora cijevi na dnu mora, odnosno na ušću rijeke Santa Cruz, na lokalitetu Puerto Quilla nedaleko mjesta Puerto Santa Cruz, 2.400 km južno od Buenos Airesa i 1.200 sjeverno od Ushuaije (Ognjena zemlja), dakle, u Patagoniji.

Kao mladi tehničar strojarstva (budući da sam završio šestogodišnju tehničku srednju školu, moja tadašnja diploma bila je ekvivalent završenom dvogodišnjem studiju inženjerstva) bio sam odgovoran za skupinu radnika, nakon što su nas iskrcali iz platforme zbog opasnosti rata, koji su čistili cijevi, skidali staru boju, nanosili novu, dodavali potrebnu zaštitu i pregledavali materijal koji se brodovima prevozio do naftne platforme. Nisam još bio napunio dvadesetu a već sam bio opaki šef.

To su bila druga vremena. A bio je to moj prvi samostalan posao u južnom djelu Patagonije, pa sam se želio dokazati. Bio sam opasniji nego Denis Kuljiš s plastičnim pištoljem u pozi agenta 007 i s komadom oslonjenom mu na rame. A vladala je nervoza jer je stizala zima. Morali smo žuriti s poslom jer bi ledeno vrijeme onemogućilo bojanje, nanošenje posebne vrste laka prema točno utvrđenoj proceduri. Sve je to prilično komplicirano i možete zamisliti kakve sve štete mogu nastati zbog greške na platformama. Sjetite se havarije u Meksičkom zaljevu.

Vratio sam se u hangar. Čim sam ušao, osjetio sam miris kave i cigarete, a ljudi su stajali u tišini oko radija. Spiker je govorio brzo, napetim, povišenim i tonom. Sve sam odmah saznao: Englezi su pred sat vremena počeli bombardirati argentinske položaje oko Puerta Argentina, glavnog mjesta na Malvinskim otocima (Britanci ga zovu Falklands). Spopao me bijes

Sunce se pojavilo. Počelo je grijati moje zahlađeno lice. Oko mene su se glasali pingvini. Jednoga malog sam ulovio. Imao sam debele radničke kožne rukavice pa mi njegov oštar kljun nije mogao nauditi. – Hajde, mali, ti se barem ne sekiraš – šapnuo sam mu, zagledavši se u horizont i zamišljajući naše trupe na otocima, 600 km dalje. Posljednjih dana smo svi bili napeti, nervozni, a naša srca bila u zebnji od prijetnje rata. Englezi su već bili blizu s velikom i prijetećom flotom, hoteći vratiti natrag ono što su smatrali svojim, a što je bilo oteto Argentini tridesetih godina XIX. stoljeća.

Argentinski generali su na to područje došli s vojskom – tko zna, možda da spase ugled posrnule diktature? – 2. travnja te, moje ”inženjerske” godine, ne ranivši ni jednog neprijateljskog, za nas, okupacijskog vojnika, niti domorodce, Kelperse. Kelpersi sebe ne smatraju ni Argentincima ni Britancima.

Vratio sam se u hangar. Čim sam ušao, osjetio sam miris kave i cigarete, a ljudi su stajali u tišini oko radija. Spiker je govorio brzo, napetim, povišenim i tonom. Sve sam odmah saznao: Englezi su pred sat vremena počeli bombardirati argentinske položaje oko Puerta Argentina, glavnog mjesta na Malvinskim otocima (Britanci ga zovu Falklands). Spopao me bijes.

Jedan me radnik nešto upitao u vezi s poslom. Nisam mu odgovorio. Barem ne riječima, ali je moj pogled, čini se, bio strašan. Naime, čovjek spustio glavu i otišao bez riječi. Znam da taj pogled nije bio samo ružan, grub i oštar. Čitavo moje zgrčeno, zaprepašteno, izgubljeno biće bilo je utisnuto u njega hoteći pobjeći. Možda taj čovjek nikad nije razumio što je bilo posrijedi. Možda je istoga dana sve i zaboravio. Ali danas znam da sam morao osjetiti koliko je težak bio moj pogled da bih mogao razumjeti jedan drugi pogled, toliko važan da me trenutačno mogao učiniti spremnim da krenem u budućnost drugim putem.

Drago, jesi li ikad osjetio blažen, smiren, dubok, nježan, ljubazan, neobičan, jednostavan, iskren pogled? Pitao sam jesam li me ikad osjetio da me tko pogledao takvim. Nadao, sam se da će mi se to dogoditi. Možda još na vrijeme. Čini se da do sada nisam još ništa rekao, a zapravo, sve je već rečeno. Kako se dogodio moj pravi, milosni Božić…

Težina mog pogleda odjednom mi se vratila te sam se morao zapitati: Drago, jesi li ikad osjetio blažen, smiren, dubok, nježan, ljubazan, neobičan, jednostavan, iskren pogled? Pitao sam jesam li me ikad osjetio da me tko pogledao takvim. Nadao, sam se da će mi se to dogoditi. Možda još na vrijeme. Čini se da do sada nisam još ništa rekao, a zapravo, sve je već rečeno. Kako se dogodio moj pravi, milosni Božić…

Toga Božića, mojega prvog pravog Božića o kojem vas sada želim nešto kazati, naučio sam da je čisto srce isto što i čisto oko. Dogodilo se to za vrijeme novicijata, krajem 1988., u godini kušnje prije polaganja prvih redovničkih zavjeta. Ta, bio sam franjevac pripravnik! Pošli smo iz našega matičnog samostana (u gradu Salta, u istoimenoj pokrajini, na sjeverozapadu Argentine) na tjedan dana duhovnih vježbi u kuću u brdima u vlasništvu biskupa grada Jujuya (tako se zove i pokrajina južno od Bolivije, 1.600 km sjeverozapadno od Buenos Airesa).

Naš cilj je bio da nekoliko dana provedemo u tišini i u prirodi, a kuća, La Almona, sagrađena 20 km zapadno od Jujuya, nalazila se u šumovitom predjelu među brdima, samo 100 metara od istoimene rijeke koja se spuštala, bučno i snažno, donoseći ledene vode s obližnjih visokih Anda.

Jedno jutro pošao sam u šetnju uz rijeku, uzvodno. Poslije tri sata hoda susreo sam čovjeka koji je silazio puteljkom vodeći malo stado ovaca na obližnje pašnjake. Bio je vedra duha. Rekao mi je da živi gore u brdima i da silazi povremeno po hranu i drugo što im treba, njemu i njegovoj supruzi koja je ostala gore ”da čuva koze”.

Pitao sam ga kako je tamo gdje živi. Nakon što mi je opisao kraj i put do svojega doma, zatražio sam dopuštenje da odem do njegove kuće i posjetim mu suprugu (on se kanio vratiti k njoj tek za nekoliko dana). Poglavar naše kuće usuglasio se s mojim avanturističkim planovima a nije mi bilo teško nagovoriti jednoga subrata da pođe sa mnom. Takvo je bilo pravilo: na putu uvijek u dvoje. Just in case, zapravo: prema pravilu što ga je Isus dao apostolima i učenicima kada ih je poslao diljem svijeta.

Bila je vrlo iznenađena našim dolaskom. No, čim smo joj se predstavili i rekli da nam je muž dopustio da dođemo k njoj, smirila se i pozvala nas da dođemo do kuće. Kada je pustila konja, skinula šešir i sjela s nama, vidio sam njeno indijansko lice, naborano, oštro poput kamena oko nas, puno sunca i vjetra, s tajnovitim tamnosivim očima. Mrak je stizao

Uzeli smo što nam je bilo potrebno za put, nešto darova za gospođu i rano u jutro napustili kuću i drugu braću koja su još spavala. Od mjesta gdje sam bio susreo onog čovjeka, slijedeći tok rijeke, pješačili smo još dva sata. Nekoliko puta smo morali zaobilaziti velike stijene, a potom smo stigli do jednog šumarka što mi ga je čovjek bio opisao. Napustili smo tok rijeke i počeli se penjati uz brdo po vidljivoj i dobro utabanoj stazi. Šuma je ostala dolje u nizini.

Što smo se više uspinjali, zelenila je bivalo sve manje. Valjalo je stići prije mraka. S teretom na leđima ubrzano smo slijedili vijugavu stazu, poznatu tek magarcima. Imali smo kartu. Negdje na 3.200 metara nadmorske visine počeli smo osjećati što znači ne biti navikao na taj teren. Trebalo je stati i odmoriti se. No, odmah smo krenuli dalje jer smo bili jako znatiželjni, a i sunce je već silazilo.

Na prijelazu iz jedne planine u podnožje druge, prešli smo kamenu ogradu koja je označavala jednu od mnogih granica plemena Aymarás (pripadnika velikog naroda Inka). Oni su tu nekad živjeli i vladali.

Pogled je bio veličanstven. Daleko u dolini, rijeka, oko nas vrhovi, snježni obronci, oblaci, sunce, vjetar. Mir. Pred nama još, po prilici, četvrtina puta. Kada smo se popeli do vrha, ispred nas se otvorila nova dolina. U njoj, daleko, za sat, sat i pol hodanja, nekoliko kuća. Nakon deset sati puta konačno smo stigli.

Zatekli smo tri male ograđene kuće od kamenja. Koze su bile blizu. Dosta njih. Tada smo začuli ženin glas. Jahala je i tjerala koze. Pošto smo ju pozdravili, pošla je prema nama. Da nisam znao da je to ona žena koju nam je trebalo naći, rekao bih da je to jak muškarac. Kad je progovorila, jedva smo je razumjeli. Govorila je mješavinom španjolskog i plemenskog jezika, kasnije smo saznali, baš Aymará. Plemenski joj je očito bio svakodnevni jezik. Imala je tvrd glas.

Mjesec ogroman, bijel, kao nadohvat ruke, izašao je nad nama. Hladan vjetar nas potjerao na spavanje. Sve je bilo poput čiste molitve. Pomislio sam: ”Evo mjesta koje bi Franjo Asiški odabrao za susret sa Stvoriteljem!” Pa smo i mi, poput svetog Franje, zastali na čas zahvaljujući Bogu za sva dobročinstva, a posebice za ovu ženu koja je, tolike godine živeći daleko od svijeta, nepismena, stara, gotovo slijepa (shvatili smo to iste večeri), sačuvala djetinju dušu i vjeru s kojom je, u to sam siguran, Bog bio sasvim zadovoljan

Bila je vrlo iznenađena našim dolaskom. No, čim smo joj se predstavili i rekli da nam je muž dopustio da dođemo k njoj, smirila se i pozvala nas da dođemo do kuće. Kada je pustila konja, skinula šešir i sjela s nama, vidio sam njeno indijansko lice, naborano, oštro poput kamena oko nas, puno sunca i vjetra, s tajnovitim tamnosivim očima. Mrak je stizao.

Pokazala nam je glavnu sobu. Potrčali su neki mali miševi, sasvim dobro uklopljeni u ambijent. Kućica bila skromna ali ugodna, iako malo zadimljena.

Spremila je juhu od krumpira. Mi smo joj ponudili svježi bijeli kruh, pojeli večeru, i stali razgovarati s njom. Začudio sam se: bila je ondje već punih dvadeset i sedam godina. Dolje, ”u gradu”, bila je, ni ne sjeća se kada, da, zbog poroda drugoga sina. Otada nikad više. Sve društvo bili su joj muž, konj, magarci, koze i priroda. Španjolski joj se polako vraćao u sjećanje.

Govorila je o svom djetinjstvu. Sjećala se nešto malo vjeronauka što ga je naučila od fratara misionara koji bi se povremeno pentrali po brdima. Pričala nam je o majci. Činilo mi se da je malo zaplakala. Bili smo gotovo u mraku. Svijeću nije zapalila. Nisam odmah shvatio zašto. Pokušali smo izmoliti neke osnovne kršćanske molitve.

Nešto je znala, veći dio toga nije. Kazala nam je da ne zna čitati, ali smo joj svejedno poklonili mali Novi zavjet. Imali smo za nju šećera i brašna, dvije nove deke, ogledalo, češalj i još ponešto… Blagoslovili smo joj stan. Bilo joj je drago: – Vrag uvijek dolazi i uzme po koju kozu – rekla je.

Mjesec ogroman, bijel, kao nadohvat ruke, izašao je nad nama. Hladan vjetar nas potjerao na spavanje. Sve je bilo poput čiste molitve. Pomislio sam: ”Evo mjesta koje bi Franjo Asiški odabrao za susret sa Stvoriteljem!” Pa smo i mi, poput svetog Franje, zastali na čas zahvaljujući Bogu za sva dobročinstva, a posebice za ovu ženu koja je, tolike godine živeći daleko od svijeta, nepismena, stara, gotovo slijepa (shvatili smo to iste večeri), sačuvala djetinju dušu i vjeru s kojom je, u to sam siguran, Bog bio sasvim zadovoljan.

Čisto srce odražava se u očima. Usta mogu varati, ali oči ne. Iz očiju se čita prezir ili dobrohotnost, podmuklost ili jednostavno, dobrota. Treba imati oko za oko. Treba znati gledati. Prigoda da vidimo Božić i da nam se dogodi milost sasvim su realni. Ja to znam. Duša mojega prvoga istinskog, milosnog Božića jaše podno Anda. U domovini Inka

Ostali smo sutradan i još jednu noć. Treći dan avanture, na Badnjak, trebalo je rano ujutro poći natrag, k braći. Toga vedrog i hladnog jutra, dok smo se opraštali, dala nam je malo svježeg sira. I meni – barem si tako umišljam… ne, vjerujem – pogled koji još danas nosim sa sobom. Pogled svježeg, meni do tada nepoznatog, indijanskog duha. Dar za Božić.

Primio sam je za ruku, pogledao još jedanput njezine oči. U njezinom pogledu vidio sam njezino sjedinjenje s prirodom. Razumio sam njezinu majčinsku ljubav prema kozama. Njima je, vidjeli smo, i pjevala. Osjetio sam tada u sebi strasnu želju za takvim životom. Stoga, ponekad, kad gledam ljude, možda i kad s tobom razgovaram, ne mičem pogled s očiju. Možda sam pritom čak i nepristojan.

Znam da ću kad tad u nečijem pogledu prepoznati oči one žene, Indijanke, te se ponovno sresti s njom. Tražim ju jer sam shvatio da je to Božić: čist pogled, sa suzama ili bez njih, pogled po kojem nas ljudi mogu osjetiti nježnima, skromnima, predanima, velikodušnima, mirotvornima, darežljivima, ljubaznima, radosnima, bliskima.

Čisto oko dobro i ispravno vidi jer gleda iz čistoga srca. A čisto srce je ono u kojem nema prijetvornosti ni podlosti, ni ičega tomu slično. Čisto srce odražava se u očima. Usta mogu varati, ali oči ne. Iz očiju se čita prezir ili dobrohotnost, podmuklost ili jednostavno, dobrota.

Treba imati oko za oko. Treba znati gledati. Prigoda da vidimo Božić i da nam se dogodi milost sasvim su realni. Ja to znam. Duša mojega prvoga istinskog, milosnog Božića jaše podno Anda. U domovini Inka.

(Iz knjige ”Argentinski roman”, Profil, 2014).

    •  HDZ i Crkva, partneri u otimačini Lakišića harema u Mostaru
    •  Neka s mons. Vukšićem ne završi povijest Kotorske biskupije
    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?

> Svi tekstovi ovog autora