Božićno putovanje u središte srca

Netko je čekao svoje dijete koje više neće doći, netko tamo u Prečkom izgubio je sve. Jedna se učiteljica bacila pod nož, štiteći dječje nedosanjane snove, pokazujući da uvijek za njih ima netko tko će ih štititi od zla, pod svaku cijenu, kad već oni koji su izabrani da škole učine sigurnim mjestom učenja i odrastanja, to nisu mogli i znali.

Školama diljem zemlje tekle su suze, a zatim su se rijeke boli prelile na ulice. Kako misliti, i kako slaviti Božić u kontekstu prekinutog života, ukradenog djetinjstva najnevinijem među nama?

Kad promišljamo stvarnost Božića, zapravo, nesigurnost, strah, izazovi i teške unutarnje borbe njegovo su prirodno ozračje. Kako je lijepo u svom predbožićnom postu napisao moj prijatelj dominikanac, Srećko Koralija: ”Isus je došao na svijet u okvirima sasvim nove ‘bračne’ situacije, u atmosferi političke napetosti, ekonomske nestabilnosti i smrtne prijetnje. To nisu samo neke daleke povijesne činjenice, već slike koje oslikavaju i naše živote-situacije gdje se život rađa u složenosti ljudskih odnosa, često pod sjenom straha, osude ili gubitka. Od svih tih okolnosti možda je najteža i najdublja unaprijed smišljeni smrtni progon – u doslovnom i prenesenom smislu. Čak i prije nego je mogao govoriti i hodati, Isus je bio označen kao prijetnja. Bili vjernici ili ne, polemizirali oko povijesnosti događaja na ovoj ili onoj razini, ne možemo pobjeći ovakvim stvarnostima na razini egzistencijalnog razmišljanja”.

Promišljajući ovaj prvi dio Srećkovog posta, težinu ovog Božića, prvog bez tate i sve bremenitosti odnosa koje ga prate, prisjetila sam se svojih ranijih Božića, u kojima su mi, osim onih bezbrižnih u ranom djetinjstvu, raskrsnice u odnosima, egzistencijalne neizvjesnosti i unutarnja previranja često obilježila baš predbožićno i božićno vrijeme.

Na prvim poslovima, dvaput sam se suočila s neizvjesnošću i istekom ugovora o radu pred Božić, dvaput sam selila baš u božićno vrijeme. No, možda najviše od svega bole pukotine u našem biću, rane koje smo zadobili kad smo kao djeca nekome bili prijetnja i smetnja. Mnogo je djece koja su bila najbližima smetnja ili prijetnja, ili tek sredstvo za ostvarenje nekog cilja – ili pak slučajna, neplanirana ”nezgoda”, djece koja sad, izuzeta iz disfunkcionalnih obitelji, Božić čekaju u domovima.

Ta rana iskustva obilježavaju kasnije svaku našu potragu za ljubavlju, i da bismo otkrili Ljubav, trebamo prvo iznutra iscijeliti, prihvatiti se kao slaba i grešna, a u punini voljena bića, Ljubavlju pozvana u život i kada naši najbliži nisu tu Ljubav spoznali i prihvatili i nisu nam je znali dati.

Vjerojatno je lakše putovati u središte zemlje negoli u središte vlastitog srca. Nema opreme koju možemo ponijeti, ni ikakve hrane i napitaka koji vraćaju snagu. Hrana nam je Ljubav, a piti možemo samo s njenog Izvora, a za to se već moramo probiti u dubinu. Rizično je. Možemo umrijeti.

Zapravo, moramo umrijeti da bismo živjeli i našli Život u punini i cjelovitosti. Oksimoron. Putovanje počinje udahom. Prizivanjem u sjećanje duše Daha koji nam je udahnut da bismo živjeli u svojoj bogosličnosti, kao ljubeća bića.

Dok poniremo, ne padamo u bezdan. Ne padamo uopće, borimo se na svakom pedlju da bismo napredovali još malo kroz guste trnovite grane svih naučenih obrazaca ponašanja koje smo stekli u odnosima koji ranjavaju, koje smo stjecali od djetinjstva, često i nametanjem krivice i emocionalnom ucjenom.

Ljudska je narav puna straha i ovisnosti, od straha da ne izgubimo pažnju, namećemo kontrolu, aktivnu i pasivnu. Protiv kontrole drugi se bori. Nismo udomljeni, cjeloviti, prihvaćeni u punini. Putujemo dalje, pedalj po pedalj.

Naš ranjeni ego željan ljubavi grebe nam ruke trnjem, trga odjeću staloženosti, vrišti dijete u nama otrgnuto od lažne sigurnosti koju je steklo u krivim emocionalnim navikama, odnosima u kojima je bilo ranjeno i nepoželjnim ponašanjem je ranjavalo druge zbog gladi za ljubavlju koju je neprekidno osjećalo.

Tu već putovanje postaje bolno, žedni smo, izranjavani trnjem. No još imamo sliku o sebi kao o putniku koji ne odustaje od svojih ciljeva. Hrabrimo se, iscrpljenih udova, nasuprot Izvoru. ”Ne mogu višeeee, nosi meee !” – plače ranjeno dijete a mi govorimo: ”možeš ti to, ti si dobro dijete, hajde još samo malo”, vučemo ga za ruku, pa podižemo s tla i nosimo dok gladno i umorno ne omlohavi u našem naručju.

Izranjavani, onemoćali, sjedamo na tlo, ljuljamo svoje ranjeno dijete u suzama, grleći ga, iscrpljenog i polumrtvog šapućemo: ”Ne boj se, ja sam tu, tu sam za tebe…”. I tek tada, osjetimo se obgrljeni Ljubavlju, osjetimo da se trnje razmiče i sja nepobjedivo sunce u štalici našeg srca, usred negostoljubivog svijeta.

Grleći svoje ranjeno dijete, bez odjeće, kože izguljene granama i trnjem, ljuljamo se obgrljeni Ljubavlju u naručju Oca koji je i Majka. Dišemo njegovim dahom koji nam je udahnut. U krilu svemira, napokon smo sigurni, napokon znamo da smo ljubljeno dijete Božje.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Tragične smrti i promašeni Milanovićevi sastanci
    •  Sarajevo, ljubavi moja
    •  Turbulentna prosvjetarska jesen
    •  U Alsaceu sam učila o ljudskosti, prevladavanju traumi i napretku  
    •  Plodovi jednostavnosti
    •  Adieu, mon amie la Rose
    •  Što bismo sve, da hoćemo, mogli naučiti od Baby Lasagne?
    •  Zašto ne vjerujem u pravdu Zorana Milanovića?
    •  Učenici prve i druge klase i inkluzija kao ideološka parola
    •  Sindikalni prosvjedi i rasjedi

> Svi tekstovi ovog autora