Božje ime kao oružje: od Niceje do Malešnice

U İzniku, 28. studenoga 2025., u drevnoj Niceji, Papa Lav XIV. stoji iznad ruševina bazilike svetog Neofita i izgovara rečenicu koja bi, da smo iole ozbiljni vjernici, trebala odjekivati u svakoj našoj župi, crkvi, vjeronaučnoj dvorani: ”Božje ime ne smije se koristiti za opravdavanje ratova i nasilja, fundamentalizma i fanatizma; religiju treba snažno odbaciti svaki put kad postane gorivo sukoba, a ne put bratstva, dijaloga i suradnje”.

Niceja, simbol kršćanskog jedinstva, mjesto na kojem se prije 1700 godina rađalo vjerovanje koje i danas izgovaramo nedjeljom, ovih je dana ponovno pozornica. Papa Lav XIV., patrijarh Bartolomej i dvadesetak poglavara i predstavnika različitih Crkava zajedno mole, izgovaraju staro vjerovanje i upozoravaju: tamo gdje se religija pretvori u alat za političke projekte i ratne ambicije, ne radi se o vjeri, nego o njezinoj deformaciji.

Dok Papa govori o ”univerzalnom bratstvu i sestrinstvu” svake autentične religije i o potrebi da se odlučno odbaci svaka zloupotreba religije za opravdavanje nasilja, hrvatski timeline izgleda sasvim drukčije.

Kad vjeroučitelj proglašava antifašiste ”crvenim fašistima” 

U Zagrebu, Rijeci, Puli i Zadru, 30. studenoga 2025. tisuće ljudi marširaju pod geslom ”Ujedinjeni protiv fašizma”, protiv rastućeg nasilja, govora mržnje, napada na manjine i relativizacije ustaške ikonografije. Saborski zastupnik Mosta, Marin Miletić, čovjek koji je više od deset godina kao vjeroučitelj u Prvoj sušačkoj hrvatskoj gimnaziji, s kanonskim mandatom Riječke nadbiskupije, odgajao djecu u ime Crkve, na taj marš ne reagira kao građanin zabrinut zbog fašizacije javnog prostora, nego kao ratnik u kulturnom ratu.

Na svojim profilima objavljuje video: ”Crveni fašisti organiziraju prosvjede!”. U tekstu koji prati objavu piše o ”crvenim fašistima i ekstremističkoj ljevici”, ”ekipi oko lezbijskih udruga i sekte Možemo”, o ljudima koji ”mrze nas kršćane, mrze Crkvu, mrze branitelje, mrze Thompsona, veličaju Tita i crvenu zvijezdu”, a ipak ”kažu da prosvjeduju protiv fašizma”, dok Hrvatska, po njemu, ”nije vidjela većih fašista od njih samih – crvenih fašista”.

Papa u Niceji govori: Božje ime ne smije biti opravdanje za agresiju i fanatizam. Miletić u Hrvatskoj koristi to isto Božje ime kao kriterij za razlikovanje tko je ”mi”, a tko su ”crveni fašisti”; tko je ”pravi Hrvat i katolik”, a tko ”ekstremna ljevica” i ”sekta”.

Problem nije u tome što je Miletić vjernik. Problem je u tome kako koristi vjeru, ali i tko mu je godinama davao pravo da u ime te vjere odgaja djecu. Riječka nadbiskupija je sama prije nekoliko godina naglasila da se služba vjeroučitelja ne odnosi samo na sat u razredu, nego na cjelokupan javni angažman: vjernički, društveni, kulturni, medijski.

Drugim riječima, godinama smo djecu poučavali vjeri riječima čovjeka koji danas sasvim ozbiljno sugerira da antifašisti i branitelji ljudskih prava ”mrze kršćane i Crkvu” te da su ”veći fašisti” od onih protiv kojih prosvjeduju.

Vjera tako prestaje biti put prema drugome i postaje opravdanje za napad i rat.

U tom ogledalu Miletić nije usamljen slučaj, nego simptom šire bolesti. Mnogi političari u nas desetljećima koriste Boga i vjeru kao paravan iza kojega se skrivaju: dok pred kamerama pobožno sklapaju ruke i citiraju Bibliju, u istom dahu podržavaju korupciju, klijentelizam i isključivanje drugačijih.

Simptom toga su i tzv. ”klečavci” koji po trgovima i raskrižjima mole krunicu, ali ne da bi se otvorili Bogu i čovjeku, nego da bi vjeru pretvorili u javni performans, u demonstraciju moći i fanatizma.

Umjesto da klečanje bude znak poniznosti pred Bogom, postaje pozornica na kojoj se poručuje tko je ”pravi vjernik” i ”pravi Hrvat”, a tko uljez kojeg treba istisnuti.

I jedni i drugi, i političari koji drže krunicu u džepu kao propagandni rekvizit i ”klečavci” koji zauzimaju trgove, rade istu stvar: Božjim imenom ovjeravaju vlastiti strah od pluralnog društva i vlastitu potrebu za neprijateljem.

Kad biblijski citat skriva horor 

Na istoku Hrvatske u istražnom je zatvoru od 4. studenoga 2025. završila odgojiteljica iz dječjeg vrtića, osumnjičena da je putem interneta širila dječju pornografiju. Prema navodima medija, radi se o fotografijama djece školske dobi koje je prosljeđivala dalje; protiv nje se vodi postupak zbog kaznenog djela ”upoznavanja djece s pornografijom”, a vrtić je nakon službene obavijesti suda pokrenuo izvanredni otkaz.

Sud će reći svoje i treba paziti na presumpciju nevinosti. Ali već i sama mogućnost da je osoba koja profesionalno radi s djecom sudjelovala u pedofilskim aktivnostima dovoljna je da vam se želudac preokrene. Mučnina postaje još dublja kad doznamo da je na njezinoj profilnoj fotografiji na Facebooku stajao biblijski citat: ”Sve mogu u Onome koji me jača” (Fil 4, 13). Onaj Pavlov krik slobode i povjerenja u Boga, napisan iz zatvora, pretvoren je u pozadinsku tapetu profila iza kojeg se, ako se optužbe pokažu istinitima, odvijalo ono najgore što se može događati djeci. Sveti tekst kao maska za najgoru gnjusobu.

Kad časna laže, a migranti plaćaju cijenu 

Treći kadar je časna sestra Marija Tatjana Zrno, redovnica poznata po radu s djecom i mladima i televizijskim nastupima, koja je danima u medijima predstavljana kao žrtva brutalnog napada nepoznatog muškarca na ulici u zagrebačkoj Malešnici, 28. studenoga 2025. Završila je u KBC-u Sestre milosrdnice s ubodnom ranom u predjelu trbušne stijenke; liječnici su poručili da nije životno ugrožena, policija je govorila o ”utvrđivanju okolnosti” i ”istrazi napada”, a javnost je dobila sliku redovnice koju je ranio strani radnik, migrant u ”našoj Hrvatskoj”.

To, naravno, nije bilo sve. Gotovo istoga dana društvenim mrežama i desnim portalima krenule su ”naše istine”: napao ju je strani radnik ili migrant, navodno uz povike ”Allahu akbar”. Netko tvrdi da se to sigurno dogodilo ”zbog antifašističkih marševa”, drugi da je to ”slika Hrvatske u koju nas vodi ljevica i migranti”.

Policija u tom trenutku službeno ne potvrđuje ni identitet ni motiv napadača, a kasnije će demantirati da je uopće bilo napada, ali to nikoga ne zanima, mi imamo ”našu istinu”.

Konkretna žena, s konkretnom ranom na trbuhu, pretvara se u figuretu na ploči: žeton u unaprijed složenom narativu o ”njima”, migrantima, muslimanima, ljevičarima, antifašistima… koji navodno prijete ”nama” i ”našoj vjeri”.

Danas, 2. prosinca 2025., priča dobiva dramatičan i neugodan zaokret: policija službeno objavljuje da je časna sestra lažno prijavila napad i da si je sama nanijela ozljedu nožem koji je prethodno kupila. Dakle, nije ju na ulici napao nikakav migrant koji viče ”Allahu akbar”. No glavno je da su svi reagirali, od državnog vrha do gradonačelnika, ministarstva i škole u kojoj časna radi, jer se sve savršeno uklapalo u već zadani narativ o ”ugroženim kršćanima” i ”opasnim migrantima”.

Kad je trebalo raspiriti moralnu paniku, reakcije su bile brze i gromoglasne; kad se pokazalo da je riječ o lažnoj prijavi i samoozljeđivanju, odnosno pokušaju samoubojstva, nastupili su nelagodna tišina, brzo sklanjanje pogleda te pokušaji da se časnu sestru opravda i ponovno predstavi kao žrtvu.

Zanimljivo je, međutim, da se ni u jednom trenutku, dok je trajala hajka, nije javno oglasila njezina redovnička zajednica (sestara milosrdnica iz Frankopanske ulice u Zagrebu), iako je od početka znala što se dogodilo. Tek nakon policijske objave oglasili su se šturim priopćenjem.

Još je poraznije što ta ista zajednica nije pravodobnim i istinitim priopćenjem odmah zaustavila hajku i mržnju prema ”stranim radnicima”, migrantima, odnosno vjernicima muslimanske vjeroispovijesti, iako je znala da se na njihovim leđima gradi lažna priča.

Time se ne postavlja samo moralno, nego i pravno pitanje. U obranu ”naše” redovnice i ”naše” vjere krenulo se napadati cijelu jednu skupinu ljudi, strane radnike, migrante i muslimane, kao da su oni kolektivno odgovorni za ubodnu ranu na njezinu trbuhu.

U ime Boga i pod krinkom zaštite ”časne sestre” dijelili su se statusi, komentari i izjave koje su migrante prikazivale kao prijetnju, a ne kao ljude s imenom i prezimenom.

Crkva i redovnička zajednica, šuteći i prepuštajući taj narativ političarima, dnovjernicima i medijskim huškačima, objektivno su iskoristile svoj društveni utjecaj za raspirivanje nepovjerenja i mržnje, umjesto da ga iskoriste za smirivanje strasti i obranu istine. Jer, po članku 325. stavku 1. Kaznenog zakona Republike Hrvatske, kaznom zatvora do tri godine može se kazniti onaj tko putem medija ili javnog nastupa potiče na nasilje ili mržnju prema skupini ljudi zbog njihove vjerske, nacionalne ili etničke pripadnosti.

Kada netko s javne pozicije, uz prešutno odobravanje dijela crkvenih struktura, sudjeluje u raspirivanju straha i mržnje prema migrantima i muslimanima na temelju priče za koju se pokaže da je lažna, onda se doista moramo pitati ulazi li takvo ponašanje u zonu odgovornosti iz tog članka – ili barem u zonu teškog moralnog prekršaja protiv Evanđelja.

Nakon policijske objave nameće se nekoliko teških pitanja: je li uzrok samoozljeđivanja, odnosno pokušaja samoubojstva, psihička nestabilnost, duhovno i psihičko zlostavljanje u redovničkoj zajednici, tj. unutar crkvenih krugova o kojem se sve češće govori (o čemu više u kolumni sljedećeg tjedna), ili nešto treće?

Ako nije psihički stabilna, kako je mogla raditi u školi s maloljetnicima? Tko je i na temelju čega procijenio da je sposobna za taj posao i dao joj mandat? Zašto je lagala o napadu i tko će za to preuzeti odgovornost? Je li ju netko na to nagovorio kako bi se zaštitila Crkva?

Prisjetimo se i časne sestre iz Sukošana koju je prebio pijani župnik, dok je ona pred medijima tvrdila da je ”samo pala”. Obrazac je isti: sakralni dekor, šutnja, relativizacija. Razlika je samo u tome što se u slučaju iz Malešnice šutnja pretvorila u gorivo za hajku na migrante.

Hoće li nadležne službe do kraja ispitati sve okolnosti i o svemu tome iskreno izvijestiti ”uznemirenu” javnost ili će se, kao i toliko puta dosad, zadovoljiti time da se sve zaboravi čim se pokaže da ”naš” Bog ovaj put ipak nije imao ”njihovu” krv na rukama?

Kad se Božje ime pretvori u masku 

Papa Lav XIV. i patrijarh Bartolomej u zajedničkom nastupu poručuju da se Božje ime ne smije koristiti za opravdavanje ratova i nasilja, da religije moraju njegovati bratstvo i jedinstvo. U Hrvatskoj, međutim, Božje ime služi kao lakmus-papir: tko je ”naš”, tko je ”njihov”, čija je rana vrijedna sućuti, a čiji život vrijedi tek kao politički argument.

Blagopokojni papa Franjo više je puta rekao da je nasilje u Božje ime bogohuljenje, da ”nasiljem oskvrnjujemo Božje ime” i da nijedna religija nije teroristička po sebi, nasilje dolazi iz deformacije religije, ne iz njezine biti.

U enciklici Fratelli tutti podsjeća da religije ne smiju poticati rat, mržnju, neprijateljstvo i ekstremizam, nego služiti bratstvu i miru.

René Girard je pokazao koliko smo skloni tražiti ”žrtvenog jarca”: nekoga tko će preuzeti svu krivnju zajednice, nekoga na koga ćemo projicirati svoje strahove i agresije kako bismo među sobom sačuvali privid mira.

U ovoj našoj priči, migranti i ”crveni fašisti” idealni su kandidati za tu ulogu: na njih se svali sve, od izmišljenog napada na časnu do tobožnje ugroze hrvatskog identiteta, pa se onda zajednica može samoumiriti u vlastitoj ”pravednoj” ljutnji i prikupljanju političkih bodova.

Papa Lav XIV. u Niceji zapravo je izgovorio rečenicu koja nas razotkriva: Bog ne napušta čovječanstvo, ali mi vrlo rado napuštamo Boga čim postane neugodan našim politikama. Zato ga tako rado pretvaramo u paravan: stavljamo ga u usta, na transparente i statuse, samo da se ne bismo morali suočiti s vlastitom odgovornošću, krivnjom i nemoći.

Lakše je reći ”Bog je na našoj strani” nego se zapitati jesmo li mi uopće na strani Evanđelja. Ne napuštamo ga, dakle, tako da prestanemo ići na misu. Napuštamo ga tako da njegovim imenom ovjeravamo svoje predrasude, mržnje i zla djela.

Niceja nas podsjeća da se kršćanstvo ne rađa iz toga da imamo pravo, nego iz toga da dopustimo da nas jedna stara rečenica ”Vjerujemo u jednoga Boga…” razgoliti do kosti.

Ako je izgovaramo samo zato da potvrdimo vlastiti identitet i svoje tabore, onda to više nije vjera, nego parola. Nedosljedni kršćani i lažni branitelji vjere od vjere su napravili upravo ono protiv čega Papa Lav XIV. u İzniku upozorava: lijepu, ali vrlo korisnu masku, paravan iza kojeg se kriju (političke) ambicije, mržnja i strah od drugačijih i potreba za neprijateljem da bi sebi povisili cijenu.

Onoga trena kad Božje ime postane oružje protiv drugoga, prestajemo vjerovati u jednoga Boga i počinjemo vjerovati u vlastiti idol: vlastitu naciju, stranku, pokret, ”naš način života”.

Niceja tako nije samo povijesni podsjetnik, nego ”sudnica” u kojoj se svatko od nas mora zapitati: izgovaram li ”Vjerujemo u jednoga Boga…” kao molitvu koja me mijenja ili kao šifru plemena iza čije sigurnosti pristajem da drugi krvare i pate?

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Nevjerodostojna Crkva: Slučaj Zadarske nadbiskupije
    •  Je li to ta ''Stepinčeva Crkva''?
    •  Nadbiskup Kutleša i ''Omnia Deo'': tko ovdje uopće odgovara?
    •  Stručnost umjesto straha za sigurnost naše djece
    •  Što zapravo nude današnji ''čuvari tradicije'' u Crkvi
    •  Pro-life bez života: hrvatsko kršćanstvo na ispitu savjesti
    •  Kad misa postane program s dodatkom
    •  Zdravstveni odgoj nije ideologija, nego pismenost
    •  Svećenik: upravitelj sustava ili čovjek za čovjeka?
    •  Spektakl svetoga – banalizacija vjere na Hipodromu

> Svi tekstovi ovog autora