autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Branitelji kao agresori

AUTOR: Romano Bolković / 01.06.2015.

”Crkva u Hrvata” posebno bi trebala paziti da se ne prometne u persiflažu antickog prorocista u Delfima.

Naime, već sam jučer tumačio smisao zahtjeva branitelja kako ga je konačno obrazložio pater Ike Mandurić – branitelji ne traže poboljšanje njihova životnog standarda ili u najopčenitijem smislu rješenje njihovih životnih problema, već je njihov problem u tome što oni smatraju da su posjednici istine općedruštvenoga interesa a part od demokratske borbe partikularnih interesa:

“Povreda dostojanstva branitelja, marginaliziranje, zapostavljanje, šutnja, površno slavljenje državnih blagdana, podučavanje krive, netočne povijesti, ‘zbrinjavanje’ branitelja u kojem ih se miče s pijedestala sadašnjosti i povijesti – to je uzrok svih nezadovoljstava i pravi stres, pravi PTSP. Jer, oni ne mogu živjeti s tim da je njihova žrtva bila bespotrebna i suluda.”

Po branitelje, ova je borba već izgubljena jer za građane branitelji su postali agresori: ugroza na ulicama glavnoga grada Hrvatske, ljudi koji s plinskim bocama kane raznijeti policiju ove zemlje, zgrade, ljude, institucije. Ako ovako nastave, branitelji će dvadeset godina nakon oslobođena zemlje izgubiti rat

Oni znaju istinu povijesti, a ta istina ne može biti odložena u vrijeme kojemu pripada, u prošlost i hrvatsku povijesnicu, nego je to živa istina hrvatske sadašnjosti.

Institucija koja je povlašteni tumač te istine, koja taj interes zna uvijek i bez obzira na konkretni ishod borbe partikularnih interesa u društvu, institucija koja je korektiv demokracije i njenih dezintegrativnih procesa, postaje Crkva.

Jasno, riječ je o velikom nesporazumu: “višestranačje naime i postoji samo zato što nema te instancije koja bi apriorno posjedovala istinu nekog društvenog interesa. A općedruštveni interes nije ništa drugo nego rezultanta demokratske borbe partikularnih interesa u jednome društvu.”

Crkva kao posljednja instanca povijesne i istine općedruštvenog interesa, branitelji kao subjekt tog interesa koji je po njima i izboren i koji su ujedno i jamstvo njegove apovijesne, viječne valjanosti i aktualnosti, i samo jedna partija koja zna nacionalni interes jer je ova druga po sebi anacionalna pa već time osporava homogenost hrvatskog nacionalnog korpusa i bica, postav je koji uopće ne treba demokraciju.

Kao sto bi pater Mandurić da podučava jedinu točnu i pravu povijesnu istinu, tako je i razgovor s Vladom RH nepotreban, jer branitelji svoj partikularni interes uvijek već vide kao univerzalan: oni su na poziciji općedruštvenog interesa, jer, konačno, oni su obranili državnost ove zemlje, ego njene institucije, ergo mogućnost demokracije, ergo… sve što u njoj jest, što je zbiljsko i što je moguće.

Njihov razgovor stoga ne moze biti nego diktat: oni imaju kazati sto Vlada ima za činiti.

To u demokraciji ne može biti slučaj: takav diktat svojstven je diktaturama.

Ovo što branitelji danas čine njihovu žrtvu čini bespotrebnom i suludom.

Jer, za ovakvu se zemlju nisu borili: zemlju suspendirane demokracije, zemlju u vlasti naoružanih vojnih grupacija.

Crkva će imati neugodan zadatak tim ljudima kazati pravu i točnu istinu o tome tko je obesmislio njihovu žrtvu i ovakvim je akcijama učinio suludom. Kao sto bi već danas morala sebi objasniti da uloga korektora demokratskih procesa joj metodološki nije predviđena, i da bi se i Crkva sama mogla naći u apsurdnoj situaciji da osvijesti svoju vlastitu društvenu besmislenost

Po branitelje, ova je borba već izgubljena jer za građane branitelji su postali agresori: ugroza na ulicama glavnoga grada Hrvatske, ljudi koji s plinskim bocama kane raznijeti policiju ove zemlje, zgrade, ljude, institucije.

Ako ovako nastave, branitelji će dvadeset godina nakon oslobođena zemlje izgubiti rat.

A Crkva će imati neugodan zadatak tim ljudima kazati pravu i točnu istinu o tome tko je obesmislio njihovu žrtvu i ovakvim je akcijama učinio suludom.

Kao što bi već danas morala sebi objasniti da uloga korektora demokratskih procesa joj metodološki nije predviđena, i da bi se i Crkva sama mogla naći u apsurdnoj situaciji da osvijesti svoju vlastitu društvenu besmislenost.

O su-ludosti ionako već nesto zna: 1 Kor 1, 21-25.

(Prenosimo s autorova Facebook zida, post je objavljen u petak 29. svibnja pred večer).

Još tekstova ovog autora:

• Gdje je problem, u Ateni ili u Berlinu?
• Zašto je Ivo izgubio?

> Svi tekstovi ovog autora