Brat Franjo Starčević – prorok ili brand?

Prije šest i pol godina (30. travnja 2011.), nekoliko dana prije 88. rođendana, preminuo je Franjo Starčević, čovjek koji je tijekom ratnih devedesetih, u vrijeme kada je u Hrvatskoj mirotvorstvo bilo nepoželjna, čak po život opasna djelatnost, neumorno radio na uzajamnom povjerenju i zbližavanju goranskih Hrvata i Srba.

Kad je postalo jasno da oružani sukobi – hranjeni strahom i predrasudama, a potpirivani huškačkom nacionalističkom retorikom – prijete izbiti i među stoljetnim susjedima u tom kraju, Franjo je samoprijegorno obilazio obitelji po okolnim selima, kadikad pješačeći i po tridesetak kilometara, uporno ih i odvažno nagovarajući da to ne dopuste.

Čak je i danas malo poznato, a još manje isticano, da je tijekom ratnih devedesetih, od svih regija u Hrvatskoj naseljenih Srbima i Hrvatima, jedino Gorski kotar bio pošteđen ratnih sukoba i nasilja. To se, zacijelo, nije dogodilo zahvaljujući tadašnjoj službenoj politici Hrvatske.

U svojim autobiografskim memoarima Autotopografija Franjin prijatelj Aleksandar Flaker svjedoči o njemu iz tih dana: ”Nije bilo u njemu ni traga ritualnom katolicizmu, bilo je to kršćanstvo izvorno, poslanja onoga koji je Franji dao ime, Asiškog”.

Čak je i danas malo poznato, a još manje isticano, da je tijekom ratnih devedesetih, od svih regija u Hrvatskoj naseljenih Srbima i Hrvatima, jedino Gorski kotar bio pošteđen ratnih sukoba i nasilja. To se, zacijelo, nije dogodilo zahvaljujući tadašnjoj službenoj politici Hrvatske

Doista, to je ono što se ponajdublje dojmilo u Franje. Sažeto je u njegovim riječima izgovorenima u rujnu 1991. u intervjuu za Radio Gorski Kotar: ”Gdje tražim oslonac? Prije svega u sebi: znam da neću posustati. Nema toga što bi me moglo zaustaviti na putu. To mi daje snagu i vjeru da ću doći do čovjeka u uzajamnosti htijenja i davanja puninom svoje volje! Drugim riječima, treba u svakome taknuti ono individualno, ono potencijalno najbolje. Da bismo išli svojim putem koji je ujedno put svih i put zajedništva”.

Mir, znao je brat Franjo Goranski, nije strateško, nego etičko pitanje, nije tek izostanak sukoba i rata, nego kultura koja se ustrajno gradi i od koje se nikako ne odustaje. I to ne samo ukoliko ne želimo nove sukobe, nego ukoliko hoćemo živjeti kvalitetnim ljudskim životom.

”Ideja mira je nastala u vremenu koje nema početak ni kraj. Život u kojem živimo nije od danas do sutra, nego teče neprekidno. Unutar tog neprekidnog niza uvijek će biti razloga za borbu za mir”.

Stoga je, još dok su se ljudi gledali preko nišana, brat Franjo gledao u budućnost te u Mrkoplju 1994. osnovao Školu mira. Bila je to ustanova u kojoj su se okupljala djeca i mladi različitih naroda, ponajprije onih zaraćenih, te kroz zajednički rad, rasprave i upoznavanja bili odgajani za nenasilno rješavanje sukoba, poštivanje različitosti, razvijanje kreativnost… Tijekom desetak godina djelovanja kroz ovu je školu prošlo na stotine djece, a postala je zapaženom izvan Hrvatske.

No, rat je na ovim prostorima, navodno, odavno završio, mirotvorac je obavio svoje i može biti zaboravljen.

”Dani mira” su još neko vrijeme održavani, ali više kao lokalna ponuda Mrkoplja, nego ”svjetlost usred europske pomrčine”, kako ih je nazvao jedan novinar.

Bilo je pokušaja da Škola mira nastavi s radom, ali je Franjina vizija izblijedjela, a kuća, u kojoj je bila smještena škola, vraćena općini s nakanom da se preuredi u – hostel za skijaše.

Brat Franjo Goranski, zapravo, ni u čemu što je u životu poduzimao – nije uspio. Barem ne u smislu u kojem svijet pridaje značenje riječi ”uspjeh”.

Iz goleme knjige Gorski kotar, svojevrsne enciklopedije regije kakvu nemaju ni bogatiji, isključeno je njegovo ime iz uredništva.

Memorijal mira na Matić poljani ponad Mrkoplja u sjećanje na smrznutu 26-oricu partizana, spomenik što ga je osmislio s Alojzijem Crnićem – jedinstven jer nije slavio ni borbu ni ratnike, nego je iskazivao sućut onima koji su umrli Božjom voljom – počeli su svojatati drugi.

Brata Franju su mnogi napustili, a najbolji prijatelji Alojzije i Franko Sokolić, te supruga Ljuba umrli. Poput pustinjaka – vapio je i dalje – u šumi u koju je svakodnevno hodočastio. Kao u bol.

Prirodu je smatrao ”drugom stranom ljudske mirotvorne vrline”. Sudjelovao je u pokušaju osnivanja udruge ”Spasimo zeleno srce Hrvatske” imajući na umu spas svojih brda od okova i ružnoće tehnike.

Ali nije uspio. Razmišljao je da krilaticu ”Spasimo zeleno srce Hrvatske” objesi o štap i kraj njega se spali poput Palacha. Odustao je misleći na unuka, na sina Gorana i nevjestu. I na mogućnost da se otvori lanac daljih poraza. Porazi su svejedno došli, prirasli uz pobjede, i obrnuto – ”sišle su pobjede u svoje poraze”.

Stao je pisati. Bio je iznimno obrazovan i načitan, ali od onih koji ne prisvajaju tuđe misli, nego sami misle, koji ne ponavljaju tuđe riječi, nego ih sami slobodno i zaigrano stvaraju, zbog čega ga je Aleksandar Flaker zvao inženjerom riječi.

Franjo Starčević se svim bićem zalagao za mir: mir u sebi samom, mir s prirodom, mir među ljudima, te je stoga, kao tražitelji mira u svijetu u kojemu ga nije, bio iznimno nemiran čovjek. Ispunjen nemirom kakva osjećaju oni koji znaju da mir neće biti uspostavljen, ali da za njega valja trajno i opetovano otvarati putove. Nemirom što ga poznaju oni koji znaju da je svatko od nas odgovoran i da ne postoji situacija u kojoj ništa ne možemo poduzeti

 Njegova knjiga U potrazi za goranskom dušom, međutim, mnogima je ostala neprohodnom, poput njegove iznimne osobnosti koju je živio u nekoliko paralelnih života.

Zalagao se svim bićem za mir: mir u sebi samom, mir s prirodom, mir među ljudima, te je stoga, kao tražitelji mira u svijetu u kojemu ga nije, bio iznimno nemiran čovjek.

Ispunjen nemirom kakva osjećaju oni koji znaju da mir neće biti uspostavljen, ali da za njega valja trajno i opetovano otvarati putove. Nemirom što ga poznaju oni koji znaju da je svatko od nas odgovoran i da ne postoji situacija u kojoj ništa ne možemo poduzeti.

Brat Franjo Goranski bio je odabran, ali i odbacivan, kao oni koji osjećaju istinsko poslanje. Pripada među one ljude, ”lude Božje”, vrlo rijetke, čiji rad rijetko biva poznatim, a još manje doista shvaćenim i priznatim.

Hoćemo li ga doista strpati u ropotarnicu prošlosti, zanemariti njegova nastojanja kao da je prošlo vrijeme njihove važnosti? Možemo li se, zahvaljujući nedavnim prizivima, nadati da se to neće dogoditi?

Naime, u kolovozu ove godine objavljena je važna knjiga. Nada Glad, Franjina suradnica iz mirotvornih dana i ugledna novinarka, priredila je 510 stranica tešku monografiju Goranski mirovi (u izdanju Ogranka Matice hrvatske u Čabru), okupivši i probravši brojne tekstove, novinske članke, dokumente, pisma, sjećanja koji svjedoče o svestranoj Franjinoj založenosti za ljude svojega kraja, odnosno o bogatim slojevima njegove osobnosti i njegovih aktivnosti. Svakako hvalevrijedan golem posao koji je rezultirao poticajnom građom za eventualna buduća istraživanja. I biva nadahnuće.

Gospođa Glad je također najavila da kani napisati knjigu pohvala dobroti ljudi koji su humanitarnim radom sprječavali i vidali ratne rane u goranskom kraju, smatrajući da je doprinos običnih ljudi zanemaren i zapostavljen.

Hoće li se u budućoj Školi mira razvijati kritički stav prema onima koji rade na tome da Hrvatsku vrate u bolesno stanje nabijeno nacionalizmom i podjelama? Hoće li se u njoj cijeniti osobni potezi protiv struje, utemeljeni na vlastitoj procjeni situacije, a ne na poštivanju stavova većine?

K tomu, na predstavljanju monografije u zagrebačkoj palači Matice hrvatske, 19. listopada ove godine, prisutne je ugodno iznenadila vijest koju je tom prilikom izrekla gđa Dragica Marač, pročelnica Upravnog odjela za socijalnu politiku i mlade Primorsko-goranske županije. Ona je, naime, najavila kako će, njezinim nastojanjem, Županija odvojiti novac za obnovu Škole mira, a bit će joj vraćena na uporabu i kuća u kojoj je osnovana.

Vjeruje da će to ponovno postati mjesto susreta djece i razgovora o ljudskim pravima, građanskom odgoju, socijalnoj osjetljivosti, ekološkoj osviještenosti. A u kući će se naći i mjesta za Franjinu ostavštinu. Doista, razlog za radost!

Ipak, na ovakvu vijest, možda se pribojavati, pada sjena jedne riječi koju je gospođa Marač upotrijebila: rekla je kako bi voljela da Škola mira postane – brand Gorskog kotara, znači: prepoznatljiva, identitarna oznaka ili ime goranskoga proizvoda.

Možda je gđa Marač tek htjela upakirati svoja nastojanja u političarima i investitorima prihvatljivu riječ, no ne možemo se ne pitati:  Zar je brat Franjo ičiji proizvod do Božjega? Zar je mir rezultat, a ne proces? Zar na nastojanja Franjinih suradnika i prijatelja možemo prilijepiti etiketu branda? I hoće li brand podnijeti neprofitabilne karakteristike?

Hoće li se u budućoj Školi mira razvijati kritički stav prema onima koji rade na tome da Hrvatsku vrate u bolesno stanje nabijeno nacionalizmom i podjelama?

Hoće li se djecu i mlade učiti da budu svjesni kako je moguć novi rat? Ne tinja li pod korom neodržavana mira, nepročišćena pamćenja, naše gotovosti da one ”druge” smatramo svojim neprijateljima?

Hoće li se u njoj cijeniti osobni potezi protiv struje, utemeljeni na vlastitoj procjeni situacije, a ne na poštivanju stavova većine?

Hoće li Škola mira postati mjestom dijaloga u kakvom se ne zauzimaju pod svaku cijenu strane, nego se zalaže za rješenja koja donose dobro svim stranama?

Hoće li biti središte bespoštedno iskrenoga ekumenizma?

Hoće li se ambiciozni i nadareni mladi ljudi biti odgajani da uče jezik srca razvijen u mentalno hendikepirane djece?

Hoće li se djecu i mlade poticati da ustraju na miru sve dok pravo na sudjelovanje u ratu ne bude dokinuto kao što je nekad bilo dokinuto ropstvo?

Hoće li Škola mira postati mjestom dijaloga u kakvom se ne zauzimaju pod svaku cijenu strane, nego se zalaže za rješenja koja donose dobro svim stranama? Hoće li se djecu i mlade poticati da ustraju na miru sve dok pravo na sudjelovanje u ratu ne bude dokinuto kao što je nekad bilo dokinuto ropstvo?

Doista, o miru valja, poput brata Franje govoriti neprestance svima. I s navršenih osamdeset sedam godina on je to činio jednakim žarom: ”Dokle god ne bude mira, neću bezbrižno spavati, ako treba opet ću misliti, buditi, drmati, udarati pod rebra…”.

Gotovo da je poželjeti je da brat Franjo radije bude zaboravljen, pa da se utjelovi u kakvoj novoj ”ludi”, nego da sjećanje na njegov rad postane pukim brandom u kakvom će biti izostavljeni krajnji izazovi poziva na mir.

Nadajmo se da se to neće dogoditi, da to neće dopustiti ljudi koji su ga poštovali i voljeli poput Nade Glad ili Josipa Horvata, među inima.

U svakom slučaju, štogod se dogodilo s Franjinom ostavštinom, ostavio je duboke, nevidljive, a neizbrisive tragove u svakome tko ga je umio sresti. Ili kako napisa profesor Flaker: ”Postoje ljudi koji postaju dijelom nas samih. Držimo se za njih jer su ujedno naše okomice i putokazi”. Doista, držimo ih se kako bi nas trajno ”udarali u rebra”!

    •  Papa Franjo nas poziva: ''Činimo sve dobro koje možemo!''
    •  Britanska monarhija, Crkva i sinodalnost
    •  S odlaskom profesora Žmegača otišao je cijeli jedan svijet
    •  Želim li da se svijet promijeni?
    •  Prostor za trećeg(a) - opće dobro - u dijalogu
    •  Antisemitizam u Hrvatskoj i dalje je prisutna anomalija
    •  Susret s Irinom iz Mariupolja
    •  Bio nam dobar Prelazak!
    •  Refleksija uz rat u Ukrajini: što znači – biti za mir?
    •  Thich Nhat Hanh – učitelj za 21. stoljeće

> Svi tekstovi ovog autora