”Brižni vrtlar” (2005.) – Farmaceutski neokolonijalizam

U filmu ”Brižni vrtlar” prikazuje se scenarij (inspiriran stvarnim događajima)[i] koji se može nazvati tipičnim primjerom neokolonijalizma na afričkom kontinentu.

U njemu se prikazuje sprega lokalne afričke vlasti (u ovom slučaju iz Kenije), velikih farmakoloških kompanija (KDH i ThreeBees) te vlade iz jedne od zemalja ”prvog” svijeta (u ovom slučaju Ujedinjenog Kraljevstva) koja rezultira nizom posljedica čije će se etičke i pravne implikacije analizirati u ovome tekstu.

Konkretnije, radnja se temelji na slučaju u kojem kenijska vlada daje odobrenje da švicarsko-kanadska farmakološka kompanija KDH, uz pomoć kompanije ThreeBees koja djeluje lokalno u Keniji, provede testiranje Dypraxe, lijeka protiv tuberkuloze.

Poveznica nabrojanih stranaka jest britanska vlada koja koordinira cijeli proces preko svojeg visokog povjerenika u Keniji i preko voditelja Afričkog odjela pri Ministarstvu vanjskih poslova u Londonu.

Problem leži u tome što se lokalnom stanovništvu nije davao gotov, provjereni proizvod nego lijek čiji učinak još nije bio sasvim poznat. Drugim riječima, Kenijci su se koristili kao zamorci.

Logika iza toga bila je sljedeća: testiranje lijeka u laboratorijskim uvjetima bila bi preskupa i trajala bi predugo. Zato je puno efikasnije provjeriti učinak lijeka na pacijentima te s obzirom na njihove reakcije prilagoditi daljnji razvoj lijeka. Te reakcije su, pokazat će se, uključivale i smrt gotovo dvije stotine ljudi.

Cijelom ovom postupku testiranja nastojalo se barem dati neki privid legalnosti tako što su oni koji su dobivali Dypraxu u svojem zdravstvenom kartonu bili zavedeni kao I.C. (informed consent, informirani pristanak).

Daljnjim razvojem radnje pokazat će se da pacijenti ipak nisu bili svjesni mogućih posljedica konzumacije takvog lijeka, već da se radilo o čistom formalizmu koji je krio puno goru istinu, a to jest činjenica da je pacijentovim ”pristankom” i ostatak njegove obitelji dobivao pravo na zdravstvenu zaštitu. Radilo se, dakle, o obliku ucjene.

Motiv britanske vlade da se uključi u ove aktivnosti bio je dug prema kompaniji KDH koja je otvorila svoj pogon u Walesu i time omogućila zapošljavanje 1.500 ljudi. Otplaćivanje duga sastojalo se u tome da se istoj kompaniji omogući provođenje već opisanog istraživanja lijeka u Keniji.

Razlog zašto je u uvodu upotrijebljena riječ ”neokolonijalizam” jest taj što je Kenija, kao nekadašnji dio Britanskog Carstva i danas dio Commonwealtha, politički vezana za Ujedinjeno Kraljevstvo i što su upravo iz tog razloga njezine političke elite iznimno podložne izvanjskom utjecaju (pritisku) i korupciji.

U takvoj ”savršenoj oluji” krupnog kapitala, (bivših) kolonijalnih gospodara i lokalnih vlastodržaca stvaraju se uvjeti provođenja ”savršenog zločina” – testiranja lijekova na ljudima uz pristanak svih interesnih strana osim onih čiji bi interes trebao biti najvažniji, stanovnika Kenije.

Ciničan argument kojim se u jednom trenutku u neslužbenom razgovoru u filmu nastoji opravdati ovakvo stanje jest da se Dypraxa daje ljudima koji su ionako smrtno bolesni: ”Ne ubijamo ljude koji ionako ne bi bili mrtvi” (We aren´t killing people who wouldn´t be dead otherwise).

Pokazat će se da su se britanske vlasti s mogućnošću razotkrivanja cijelog ovog komplota suočile koristeći gangsterske metode: oduzimanje putnih dokumenata, prijetnje, mučenje, ubojstva. Naravno, pri izvršenju većine ovih djela oslanjale su se na usluge neovisnih izvođača (plaćenika) kako bi se zameo svaki mogući trag između naredbodavca i izvršitelja.

Ovdje se postavlja pitanje kome bi zemlje koje su uspostavile današnji svjetski poredak u obliku Ujedinjenih naroda zapravo trebale odgovarati za navedena djela i za opisano eksperimentiranje nad ljudima?

Pitanje je gotovo retoričke naravi jer se samo treba prisjetiti da se državna pomoć financijskim institucijama koje su, po uvriježenom mišljenju, dovele do gospodarske krize 2007. godine, opravdavala rečenicom da su one ”prevelike da bi propale” (too big to fail). Čini se kako se iz ove analogije nameće zaključak da su određene države koje čine međunarodnu zajednicu prevelike da bi snosile odgovornost (too big to bear responsibility).

Nadalje, u filmu se istražuju motivi pružanja humanitarne pomoći zemljama u razvoju od strane kompanija i fizičkih osoba koje imaju sjedište i prebivalište u razvijenim zemljama.

Tako se daje primjer donacije lijekova humanitarnom kampu u Sudanu kojima je odavno istekao rok trajanja i koji su neupotrebljivi. Moguće je da iza toga stoje dobre namjere, ali ono što je sigurno jest da se proizvođačima sa sjedištem u razvijenim zemljama kroz donaciju tih lijekova odbija njihova vrijednost od poreza koji trebaju platiti.

Na kraju filma pruža se temeljna poruka: ”U Africi ne postoje ubojstva, samo smrti vrijedne žaljenja. Od tih smrti mi izvlačimo blagodati naše civilizacije. Blagodati koje možemo priuštiti tako lako zato što su ti životi (Kenijaca) bili kupljeni tako jeftino”.

Ove rečenice mogle bi se protumačiti kao nastojanje da se kod gledatelja izazove fenomen grižnje savjesti poznat kao white guilt. Radi se o vjerovanju da bijelci snose kolektivnu odgovornost za štetu i posljedičnu korist koja proizlazi iz povijesne ili trenutne eksploatacije pripadnika drugih rasa koji, naravno, potječu iz nekadašnjih kolonijalnih ili sadašnjih ”neokolonijalnih” područja.

Takva ideja jest kontraproduktivna jer se na taj način, preuzimanjem kolektivne krivnje, zapravo štite stvarni zločinci s imenom i prezimenom te se tako izbjegava istinsko suočavanje s prošlošću i sadašnjošću.

Metode kojima bi se zaista nešto moglo promijeniti u pogledu problematike prikazane u filmu jesu daljnji razvoj instituta zaštite prijavitelja nepravilnosti, jačanje mehanizama nadzora vlasti od strane zainteresirane javnosti te osiguravanje transparentnosti u procesu provedbe državnih politika, koliko je to moguće.

___________________________

[i] Vidi: The Independent, The true story of how multinational drug companies took liberties with African lives, 26.9.2005., dostupno na: https://www.independent.co.uk/news/science/the-true-story-of-how-multinational-drug-companies-took-liberties-with-african-lives-315125.html, posljednji posjet stranici: 10.7.2023.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Savršeni dani – Sreća na japanski način
    •  Djeca čovječanstva - Odraz budućnosti između nade i apatije
    •  Aldous Huxley vlastitim riječima (1)
    •  O zavisti
    •  Gospodar prstenova – Fantazija u službi ekologije (3)
    •  Gospodar prstenova – Fantazija u službi ekologije (2)
    •  Gospodar prstenova – Fantazija u službi ekologije (1)
    •  Fahrenheit 451 – Cenzura knjiga, kontrola misli
    •  Divni novi svijet – Distopija naša svagdašnja
    •  1984. – Rat je mir, sloboda je ropstvo, neznanje je moć

> Svi tekstovi ovog autora