Buljan je vrh europskog teatra, a Hasanbegoviću je nepoželjan

Tema predprošlotjedne emisije Točka na tjedan na N1 televiziji bila je ukidanje državnog inspektorata i s tim povezana raširena korupcija i kako je suzbiti. Sugovornik u studiju bio je vrlo kompetentan, čovjek s vjerojatno najvećim iskustvom u državi na tom polju, bivši glavni državni inspektor Branko Jordanić.

Vrlo jasnim primjerima iz svoje višedesetljetne prakse opisivao je opći nered i njegove uzroke. Govorio je o vrlo konkretnim i postojećim alatima i metodama kojima se tomu može stati na kraj, ali i o nedostatku političke volje i odlučnosti svih garnitura vlasti da ih upotrijebe.

A onda, usred razgovora u kojem je bilo riječi o lošim proizvodima, od mesa do deterdženata, gospodin Jordanić je izrekao ovu rečenicu: “Mene bi oduševilo da pored premijera sjede ministar uprave i ministar kulture, a ne ministar vojske i policije. To je moje poimanje situacije. Tamo gdje (pored premijera) sjede ministar uprave i ministar kulture tamo sve štima.”

Dopustit ću si izjavu gospodina Jordanića interpretirati ovako: ministar kulture kao desna ruka premijera, a može i lijeva, simbol je i znak jedne prioritetne vrijednosti u državi, on je presudan u odgovoru na pitanje jesmo li ljudi ili kukci

Tako je iz usta osobe od koje biste, prema njenoj bivšoj funkciji i stručnosti, to posljednje očekivali, izrečena jedna od najtočnijih i najdivnijih rečenica o značaju kulture za ustroj bilo koje države, pa tako i Hrvatske.

Bilo je vrijedno čuti i sve ono što je bivši glavni državni inspetkor imao reći o temi zbog koje je i pozvan u televizijski studio, ali, bilo bi lijepo da je novinarka i voditeljica također imala malo senzibiliteta za kulturu. To što se nije nimalo začudila takvoj nenadanoj izjavi i što na nju nije reagirala nikako, a kamoli kojim potpitanjem, na žalost ne znači da se takav stav u ovoj zemlji, i bilo gdje drugdje danas u svijetu, podrazumijeva.

Naprotiv. Takva izjava iz usta bivšeg glavnog državnog inspektora toliko je bizaran usputni incident da nije izazvao ama baš nikakvu i ničiju reakciju. Malo tko je to uopće i primijetio.

Nema sumnje da je vrlo malo ljudi koji danas na taj način razmišljaju o bilo kojoj, a naročito hrvatskoj državi, poput gospodina Jordanića. Upravo zato je vrlo važna njegova vrlo točna i precizna izjava.

On sigurno nije nasumce ispalio upravo te četiri funkcije: ministre uprave i kulture koje bi volio vidjeti kao glavne faktore i suradnike premijera umjesto ministara vojske i policije, odnosno obrane i unutarnjih poslova.

Ta izjava vrlo točno detektira prevladavajući duh u mnogim sferama ove države, dakle policijski i militaristički, kao i područja kojima bi se trebalo više posvetiti da bi “sve štimalo”: državne uprave koja treba brinuti o provođenju zakona koji postoje i koje treba, da bi bili provedeni, opremiti alatima za njihovo provođenje, te kulture koja predstavlja supstancu, glavni sadržaj društva, naroda, identiteta, duhovne nadgradnje po kojoj se civilizirane ljudske zajednice razlikuju od mravinjaka.

Te vrlo uređene i nadasve funkcionalne zajednice kukaca, ti mravinjaci, da bi funkcionirali tako kako funkcioniraju, imaju ekvivalente onoga što u ljudskim državama i zajednicama predstavljaju policija i vojska, unutarnji poslovi i obrana.

Redatelji ne režiraju u sportskim dresovima nacionalnih boja, pa tako ni New York Times uopće ne spominje da je riječ o Hrvatu, jer to je u kulturi i umjetnosti manje bitna i sporedna činjenica. Zbog toga se Ivici Buljanu hrvatska predsjednica neće objesiti oko vrata oblivena suzama radosnicama, niti će to Ivici Buljanu nedostajati

Policijsko i vojno ustrojstvo temelj je njihove dobre uprave, ali nijedan prirodoslovac, koliko je meni poznato, nije u mravljim zajednicama pronašao funkciju sličnu ministarstvu kulture, kao ni umjetnike. Štoviše, kako nas krivo uči svima znana basna, za mrave je umjetnik crvčak, zgubidan koji pjeva li pjeva dok oni rade, a onda dolazi po milostinju.

Dakle, dopustit ću si izjavu gospodina Jordanića interpretirati ovako: ministar kulture kao desna ruka premijera, a može i lijeva, simbol je i znak jedne prioritetne vrijednosti u državi, on je presudan u odgovoru na pitanje jesmo li ljudi ili kukci.

Jedan hrvatski umjetnik, jedan od onih po kojima smo ipak ljudi, a ne kukci, redatelj Ivica Buljan dobio je veliko priznanje. The New York Times, svjetske novine po tome što, primjerice, imaju kazališne kritičare i u svim kulturama, odnosno velikim jezicima Europe, njegovu je režiju predstave “Balkon” Jeana Geneta u minhenskom Residenztheatru proglasio jednim od kazališnih događaja godine u Europi. Štoviše, “najuzbudljivijom komornom produkcijom godine”.

Redatelji ne režiraju u sportskim dresovima nacionalnih boja, pa tako ni New York Times uopće ne spominje da je riječ o Hrvatu, jer to je u kulturi i umjetnosti manje bitna i sporedna činjenica. Zbog toga se Ivici Buljanu hrvatska predsjednica neće objesiti oko vrata oblivena suzama radosnicama, niti će to Ivici Buljanu nedostajati.

No mi, pa makar to bilo samo par nas ponosnih sretnika, znamo tko je i odakle je Ivica Buljan i što on nama znači. Pri tom treba spomenuti da je na predstavi u Münchenu, osim njegovog stalnog partnera Roberta Waltla, radila i njegova stalna suradnica kostimografkinja Ana Savić Gecan, kao i scenograf Aleksandar Denić te skladatelj Mitja Vrhovnik Smrekar.

Što im znači Ivica Buljan znaju i Slovenci gdje Ivica Buljan puno radi i gdje je nedavno u kazalištu SNG Drama u Ljubljani genijalno postavio kazališnu obiteljsku sagu “V imenu matere” slovenskog pjesnika i dramatičara Ive Svetine.

Točnu rečenicu o značaju kulture izrekao je ovih dana bivši glavni državni inspektor Branko Jordanić: “Mene bi oduševilo da pored premijera sjede ministar uprave i ministar kulture, a ne ministar vojske i policije. To je moje poimanje situacije. Tamo gdje (pored premijera) sjede ministar uprave i ministar kulture tamo sve štima”

Uostalom, Ivica Buljan je prije nekoliko godina postao prvi stranac nagrađen Prešernovom nagradom, najvećim slovenskim državnim priznanjem za kulturna i umjetnička postignuća.

Znamo i mi što znači Ivica Buljan na mjestu direktora Drame zagrebačkog HNK i što nam znače njegove režije na hrvatskim pozornicama. No, u našoj državi i njenom glavnom gradu još uvijek su faktori i političari kojima je nacionalna zajednica policijski-vojno ustrojena istomisleća, odnosno istonemisleća mašina. (Nije slučajno Kafka junaka svog “Preobražaja” pretvorio ne u miša ili kanarinca, nego baš u kukca.)

Bivši ministar kulture Zlatko Hasanbegović član je Kazališnog vijeća HNK. I upravo u tom svojstvu, javno, na sjednici tog vijeća, Zlatko Hasanbegović si je dopustio, kako mi je reklo nekoliko svjedoka, povišenim glasom reći Ivici Buljanu neka ide u Ljubljanu i više se u Hrvatsku ne vraća.

Stav koji ćemo zauzeti prema tome prilično točno odgovara na pitanje jesmo li ljudi ili kukci.

(Prenosimo iz Večernjeg lista).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Andrej Plenković i HNK Zagreb
    •  Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
    •  Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
    •  "Misa Mediterana" je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
    •  Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
    •  Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
    •  Utrka milijardera u svemiru
    •  Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
    •  Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
    •  Vojni neboder "Vukovar" kao otirač i kamuflaža HDZ-a

> Svi tekstovi ovog autora