novinarstvo s potpisom
Ovaj tjedan raspušten je Hrvatski sabor. U ovoj rečenici sadržana je sva bitna informacija o ovom sazivu. Bitno je da je raspušten jer nije bio Sabor. Tek sada, kada je raspušten, ima priliku u sljedećem sazivu postati ono što u ovome nije bio – Hrvatski sabor.
Pred svake izbore ožive povijesne neistine, a time i ironija koja razotkriva racionalnu nedosljednost onih koji smatraju da je krivotvorena povijest njihovog životnog puta jača od svake istine. Kada izvor i mjerilo istine postanu krivotvorine, onda nestaje svaka pozitivna realnost, i na njezino mjesto dolazi krivotvorina te realnosti.
Ova pandemija, iako je prvenstveno medicinski problem, jer ugrožava i oduzima zdravlje, a u najgorem slučaju iprekida ljudski život, ona nadilazi granice medicine jer sadrži i mnoge povijesno-antropološke slojeve. Ti slojevi se očituju u postavljanju sljedećeg pitanja: kakav će svijet biti nakon ove pandemije?
Kriza je razdjelnica između onoga na što smo navikli, s čime smo se familijarizirali i što smatramo zadanim i trajnim, i onoga što dolazi kao nepoznato te izaziva tjeskobu. Kriza počiva na strahu, bojimo se nečeg konkretnog, zamislivog, izvjesnog.
Kognitivna disonanca određuje se kao stanje iznimne mentalne nelagode koja nastaje kao posljedica nemogućnosti pomirenja dvaju suprotstavljenih stavova.
U našem društvu u pokušaju opet su oživjele mnoge etičke i religijske rasprave. Pretpostavljam da je tome tako zato što su dobrota i svetost naše temeljne karakteristike.
Čovjek je biće predrazumijevanja koje proizlazi iz njegovog egzistencijalnog horizonta i koje tvori spoznajnu razinu njegovog egzistencijalnog horizonta. Mi smo upravo ono što naš horizont jest.
Katolička crkva u Hrvatskoj u mnogim segmentima iskazuje nemoć za uspostavljanjem dijaloga, a samim time i prihvaćanjem tolerancije, kao nužne razvojne faze suživota u hrvatskom društvu.
Prava država je pravna država. Republika Hrvatska nije prava država jer nije pravna država, i sve dok ne postane pravna država, nije država.
Ove godine se, raznim manifestacijama, obilježava trideset godina od pada Berlinskog zida. Prigoda je to da se susretnemo sa stvarnošću hrvatske nacije i sa stvarnošću hrvatskog nacionalnog subjekta.
Misao se određuje kao ono što misleći mislimo. Svi koji misle cijene misao i znaju da je moguće razlikovati misao o domovini, prošlosti, vjeri, ljubavi, istini od naredbe što domovina, prošlost, vjera, ljubav i istina trebaju snagom naredbe biti.
Hrvatska koja nije nastala, ali nastaje, potresena je zbog mnogih oblika nasilja koje se događa u poznatoj Hrvatskoj, prividno nastaloj samo zato što je počela postojati, ali u postojanju nije zgotovljena, te stoga samo polupostoji.
Hrvatska je uistinu posebna zemlja, a to dolazi do izražaja u tome što mnogi ili možda i čak svi građani, na iznimno zainteresiran način, vlastiti egzistencijalni ritam vežu za ritam javnog života ove zemlje.
Individualizam nije ništa drugo nego spoznaja da se naše ”ja” u potpunosti razotkriva u samoći. Iako sebe nije moguće spoznati bez drugih bića, mi ne možemo postojati bez povratka u vlastitu samoću u kojoj se prisjećamo sebe dok smo djelovali s drugima.
Predsjedničin govor u Kninu izazvao je mnoge reakcije, ali potpuno pogrešne. Svi su se, tražeći raciomorfno objašnjenje za retoričko-epistemološku nesuvislost, pitali što se Kolindi Grabar-Kitarović dogodilo.
U primitivnom pred-društvu vlada načelo svi protiv svih, a u suvremenim društvima nesvjesnim vlastite primitivnosti vlada načelo svi protiv jednoga.
Mnogi su pokušavali na različite načine odrediti ono što je čovjeku najvlastitije, ono što ga razlikuje od svakog drugog oblika života, pa su dolazili do toga da je čovjek biće koje proizvodi, stvara tradiciju, smije se, nadilazi prirodni svijet kreirajući povijesni svijet, itd. No, ono što se ne spominje često, a bitna je karakteristika ljudskog […]
Država i religijske zajednice imaju moć provođenja legitimnog nasilja. Budući da zakoni čovjeka obvezuju izvana, a moralne i religijske norme iznutra, sasvim je razložno da država, provodeći legitimno nasilje putem zakona (to nasilje je zato i legalno) i institucija, ne zahvaća čovjeka kao čovjeka, ne želi urediti njegovu individualnu povijest, nego se usredotočuje na čovjeka […]
Izborni ciklusi ne razotkrivaju samo kolektivnu volju nekog biračkog tijela, razinu javne svijesti i smjera razvoja nekog društva; oni ujedno razotkrivaju i antropološku strukturu onih koji su htjeli, željeli i, u fantazmagoriji vlastite veličine, morali biti izabrani, a kolektivna volja ih je potisnula na margine javnog i osobnog značaja.
Samopoštovanje i doživljaj vlastite vrijednosti konstrukti su koji u bitnome određuju kvalitetu našeg bivstvovanja. Arhitektura naše osobnosti, kao i tragovi koje ostavljamo našim djelovanjem u društvu i povijesti, proizlaze iz tog konstrukta.