Čedo Prodanović, advokat neprevedene fikcijske proze

Autentični stari Zagrepčanin, lišen većine folklornih okolnosti toga pojma. Sjećam se – on to zasigurno ne pamti, jer mu nije potrebno – kako sjedim u predsoblju staroga građanskog stana, negdje na Britancu ili na Zelengaju, svakako u onom dijelu grada gdje se vazda sjetim Krleže i Krležinih dana u Vranešićevom sanatoriju; i čekam ga na intervju.

Zbivalo se to početkom tisućljeća, možda u posljednja doba moga istinskog novinarenja, kada sam uživao upoznavajući ljude iz raznih oblasti, uglavnom stanovnike Zagreba, i razgovarajući s njima uglavnom o njihovim poslovima i o okolnoj zbilji.

Bili su to intervjui za tjedne novine, dužine između sedam i petnaest novinskih kartica (između 12.600 i 27.000 slovnih mjesta, skupa s proredima), s kratkim uvodnim tekstovima. Razgovore, koji bi obično trajali do sat i pol, snimao sam na mikrokazete, s kojih ću poslije skidati i uobličavati intervju. Ustvari, snimao sam za svaki slučaj, i da sugovornik ne posumnja u moj posao, a zapravo sam cijeli intervju istresao iz glave. Bila je to moja mala tajna, dok god sam se bavio poslom intervjuiranja. Sad, pretpostavljam, više nije tajna.

Samo u naročito delikatnim slučajevima – recimo, za prvog intervjua s Alijom Izetbegovićem, na koji mi je redakcija plaćala avionsku kartu za Sarajevo, skupo plaćenu, jer je kupovana za sutrašnji let – preslušavao sam i skidao sa snimke. Pa se, eto, tako dogodilo i da diktafon zakaže upravo pri tom intervjuu s Izetbegovićem: vrpca se uredno otpočetka do kraja odvrtjela, ali je snimljena bila samo tišina. Iz glave sam ispisao deset kartica razgovora, usput izbacujući još pet kartica koje su mi bile manje zanimljive, i poslao Izetbegoviću intervju na autorizaciju. Imao je na tri mjesta manje ispravke, ali nije popravljao moja sjećanja, nego je popravljao vlastite formulacije… Pritom, bio je vrlo osjetljiv na vlastiti stil i jezik, tako da bih doista bio u problemima da nisam dobro pamtio.

Osim što sam koncentrirano razgovarao, promatrao sam te ljude, njihove stanove i kancelarije, mimiku i geste, a naročito ruke. Čedo Prodanović imao je staturu hrvačkog prvaka ili starodobnog rukometaša, i moćne, teške šake, kojima je vrlo kontrolirano upravljao. Lice hladnog pokeraša, na kojemu se ne vidi ništa, osim povremenih vedrih ozarenja. Tada, kad dopusti da ga nešto ozari, Čedi Prodanoviću prepoznaje se da je nekad bio dijete.

Odgovarao je, u tom našem prvom i jedinom intervjuu, na sve o čemu sam ga pitao. Djelovao je posve opušteno. Nije bio sumnjičav, niti je sugovornika i na koji način nastojao impresionirati. Time se izdvajao među zagrebačkim odvjetnicima koje sam upoznavao i s kojima sam razgovarao: Čedo ne blista odijelom i cipelama, prsti mu nisu okovani prstenjem, ne vuče za sobom pisaće stolove s višestoljetnim povijesnim certifikatima, ne spominje slavne klijente i poznanike, ne zna se za njegovu kolekcionarsku zbirku svejedno čega…

On je već svojom pojavom impresivan, pa sugovornik ima dojam da ništa ne čini da to pojača. Kada bih bio neki drukčiji karakter i kada bi drukčije bile i moje sposobnosti, pa s njima i moj položaj u društvu, Čedu Prodanovića imao bih za odvjetnika. Čini mi se da bih se odvažio vjerovati mu.

Bilo mu je trideset i osam, kada je došao na čelo zagrebačkog Okružnog javnog tužiteljstva. Godina je 1987, nastupa mračna velika povijest, koja će malo zatim drobiti i razdrobljavati zagrebačke i hrvatske identitete, preusmjeravati osobne sudbine i u revolucionarnim događajima iz 1990. radikalno mijenjati – prošlost.

Tako Čedo Prodanović, rođeni Zagrepčanin, stari Zagrepčanin, koji je svršio onu Prvu gimnaziju, čiju će zgradu malo pred revoluciju Stipe Šuvar eksproprirati za Mimarine potrebe, dočekati cijepanje vlastitog identiteta. U općoj percepciji svoga jedinog grada Čedo će biti – Srbin. U vlastitoj percepciji bit će nešto drugo.

Onako golem, stamen i snažan, vječno istog izraza lica, s kratkim predapokaliptičnim ozarenjima, izdržat će to strašno iskušenje prihvaćanja nametanog mu identiteta. Mi smo, naime, uglavnom ono što većina tvrdi da jesmo. Mi na kraju, vrlo često, kao svoje prihvaćamo ono što drugi u nama preziru.

Čedo, međutim, ne. Nije to bio njegov etički izbor, ali jest karakterna osobina. Oni koji ga bolje poznaju znat će koja je to i kakva osobina. Kao netko tko je jednom do u riječ pamtio dvosatni dijalog s njime, i uglavnom ga samo po tom dijalogu i poznaje, umišljam da je upravo u toj osobini i temeljni razlog što bih ga u slučaju velikoga životnog uspjeha, koji bi nadmašio sve moje moći, i uzeo za odvjetnika.

Ali ništa, ili skoro ništa od ovoga, nije povod da mi u 2024. Čedo Prodanović bude prvi junak našeg doba. Povod mi je što se nekima u publici nije svidjelo to što su u žiriju za Nagradu Fric znanstvenica s Ruđera, slavni odvjetnik i tko još?

Nije im se svidjelo što o nagradi za najbolju neprevedenu fikcionalnu knjigu objavljenu u Hrvatskoj odlučuju i ljudi koji se nisu za to školovali, niti su ikad prošli tečaj kreativnog pisanja ili objavili knjižicu stihova. Istina, previdjeli su da je predsjednica tog istog žirija Nataša Govedić, a član je Tomislav Brlek – dvojac krajnje pouzdanih, talentiranih i književno hiperobrazovanih profesionalnih čitatelja – ali tako to u svakoj našoj društvenoj storiji, u svakom zagrebačkom javnom traču, zapravo i mora biti: da bi se nešto vidjelo, nešto drugo mora se previdjeti.

U toj konkretnoj stvari koja je povod da Čedu Prodanovića uzdižem u junaka morala je biti ispunjena i jedna ultimativna pretpostavka. Naime, poznato je da je moja knjiga lani osvojila ovu nagradu, kao i da je u žiriju koji me je nagradio i tad bio Čedo Prodanović. Pa da traču odmah razbijemo nos: Čedo Prodanović tada je glasao za drugog kandidata!

Da nije, meni bi propala ova priča. I ne bi mi propala samo zato što bih ostao nespreman nasuprot traču, nego bi mi propala iz jednoga meni mnogo važnijeg razloga: da je bio za mene i za moju knjigu, Čedo Prodanović bi negdje duboko u meni probudio sumnju da nije čitao knjige koje je trebao čitati, ili da više sluša odjek nečijeg imena u svojoj glavi, nego što pridaje pažnje tekstu.

Ovako sam baš sto posto siguran da se Čedi najviše svidjela, da ga je najsnažnije dojmila upravo knjiga za koju je glasao. Pritom, riječ je o dobroj, snažnoj i upečatljivoj knjizi, koja nipošto ne traži plićega i nespremnijeg čitatelja.

Ovo ne govorim kao onaj koji bi u sebe i svoj tekst sumnjao više nego što je prirodno, pa bi se još kitio skromnošću kao najgorim i najlažljivijim oblikom oholosti. Govorim to kao promatrač i pamtiša. Pohvale su uvijek lijepe, ali neuvjerljive. Ako nisu takve, neuvjerljive, stvaraju ovisnost, opasniju od heroina, vlasti i klađenja.

Čedo Prodanović je, dakle, čitatelj. I to ga, čini mi se, spašava od mnogih specifičnih i manje specifičnih bolesti vremena i zemlje u kojoj provodi svoju veliku odvjetničku karijeru. Zemlje koja je, na žalost svoju i našu, bila i ostala nedostojna da joj on bude glavni državni odvjetnik. A zapravo je bio idealan za takav posao.

Tvrd, nepomičan i jak, na licu mu ne vidiš drži li u onim šakama fleš rojal ili tek par sedmica, s jasnim životnim i ideološkim uvjerenjima, koja su, međutim, bez utjecaja na meritum – ili su upravo od presudnog utjecaja: uvjerenjima Čedo štiti meritum – on je glavni državni odvjetnik u idealnoj hrvatskoj Republici. Između ostalog i zato što je Čedo Prodanović načitan čovjek.

Drame ljudskih života, koje uostalom i jesu prava tema svakog odvjetništva, prije negoli pravosuđa, najprije su bile drame prolistanih i pročitanih slikovnica, dječjih knjiga, klasičnih opusa Branka Ćopića ili H. C. Andersena, pa tek onda Andrića, Krleže i Marinkovića, Danila Kiša i Mirka Kovača, te s njima i cjelokupne velike svjetske kinematografije, da bi tek zatim bivale dramama stvarnih, živih i krvavih ljudskih života.

Strašni su, bijedni i ništavni ljudi koji se pravom bave tako što drame ljudskih života upoznaju i vježbaju na živo, in vivo… Što su, recimo, sudac Turudić i ona Plenkovićeva zlosretnica Hrvoj-Šipek, koju će sve žrtve njezina odvjetnikovanja zaboraviti čim se konačno umirovi, u životu pročitali od takozvane lijepe literature? Eto, zato i jesu toliko opasni.

Čedi Prodanoviću u njegovim se kratkim i nepreuzetnim javnim nastupima, u svakoj ovlaš izgovorenoj rečenici, prepoznaje njegovo cjeloživotno književno žiriranje. On je neprofesionalni čitatelj beletristike, ali sve što je ikad pročitao ugrađeno je u način na koji se bavi svojom profesijom. Te na kraju, ugrađeno je i u njegov nepomjerljivi identitet.

Tko bi uopće smio njemu reći što on zapravo jest? Osim što je advokat, naravno.

(Nije dopušteno preuzeti ovaj sadržaj bez autorove dozvole. Prenosimo s autorova portala gdje je kolumna naslovljena: Čedo Prodanović, prvi advokat neprevedene fikcijske proze objavljene lani i preklani u Hrvatskoj).

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Crveni Štef i dolazak Donalda Trumpa na vlast u Hrvatskoj
    •  Mržnja zagrebačkog gradonačelnika prema vozačima
    •  Kratka povijest parkiranja u Zapruđu
    •  Ovo bi bio bolji svijet kada bismo bili kao vozači kamiona
    •  Zašto nakon uvođenja eura odumiru zagrebačke tržnice?
    •  Hanka Paldum i njezini problemi na državnoj granici
    •  Kako to da nikome nije nedostajalo tih 1.334.823 eura?
    •  Lud, zbunjen, normalan
    •  Zašto Nepalci ne bi postali Hrvati…
    •  Bečki konjušari i slovenska gospoda

> Svi tekstovi ovog autora