novinarstvo s potpisom
Nedavno me je prijatelj iz mladosti, riječki slikar i profesor Mauro Stipanov, u jednom neobaveznom telefonskome razgovoru o društvenim mrežama i sadržaju što ga nude, upozorio između ostaloga na dvjestotu obljetnicu nastanka reprezentativnoga djela Arthura Schopenhauera “Svijet kao volja i predodžba” (“Die Welt als Wille und Vorstellung”), inspiriran, pretpostavljam, jer razgovor nismo dovršili, besmislom svjetskih i domaćih zbivanja. Događaja od kojih mnogi bježe u idilu uljepšane stvarnosti na Instagramu, Twiteru, Facebooku, Viberu.
Na mjesta na kojima vam, uz pomoć malo tehnologije, mogu “izbrisati bore i učiniti da sinovi vas vole”, na kojima će obožavati i lajkati ne samo fotografije vaših nesumnjivo najljepših i najpametnijih kćeri, sinova, unuka, kućnih ljubimaca već će smajlićima i srcima potvrđivati izbor knjiga koje čitate, mjesta u kojima zimujete, ljetujete, provodite vikende…
Ma divota. Nakon svog tog veselja, kiča i šarenila neće vam manjkati samopoštovanja i pouzdanja k’o Schopenhaueru, iz kojega je, tvrde poznavatelji, i proizašlo svo to crnilo, pesimizam i katastrofizam.
I tako vam to vrvi veselim emotikonima i balončićima, baš sve dok ne zakoračite u svijet politike i kao društveno angažirana osoba neku od odluka neokonzervativne vlasti proglasite, primjerice, nebulozom, glupošću bez presedana ili ste, ne daj, Bože, protiv vjeronauka u školama, a za pravo žene da odlučuje o svom tijelu ili pak pravo homoseksualnih osoba na bračnu zajednicu.
Jadna li vam majka kad vas trolovi dohvate.
Nerijetko se kriju pod lažnim identitetima iza fotografija pudlica ili kakvog benignog stripovskoga junaka. Kad vas oni identificiraju kao “neprijatelja naše stvari”, balone i srčeka u tren oka zamjenjuje širok repertoar psovki i uvreda. Takav repertoar da ćete, bez ikakve sumnje, shvatiti bit Schopenhauerovoga beznađa. Rekla bih i seksizma, kažu, Byronovom ljepotom frustriranog filozofa kad, primjerice, shvatite da se iza gadne uvrede krije nasmiješena dama u kockastome dresu gore – i maskirnim hlačama dolje!
Kad se takvi nasele na moj zid, ne samo da se i bez obljetnice prisjetim djela koje je filozof pisao kao dvadeset i petogodišnjak već i činjenice da mi je nekad davno bilo odiozno, gotovo gadljivo njegovo uspoređivanje ljudskih nastojanja s glodavcima, s krticama što proizvode štetu rujući vječno nove hodnike u uvijek isti mrak.
Bliži su mi tada bili neki drugi mislioci. Oni koji nas nisu uspoređivali s krticama, koji nas nisu podsjećali na to da je svijet bio (i ostao) vreća jada.
Frustracija i nesreća bez ikakva smisla i nade. Tek jedna golema “kosturnica povijesti” u kojoj se ljudi iznova rađaju, hrane, sukobljavaju, ratuju, razmnožavaju ne bi li kroz nove jedinke nastavili beskrajni krug nesreća i tuge.
Rješenje jedne poteškoće rađa novu, često još goru i tako unedogled tegobe dobivaju uvijek nove, drugačije, teže oblike. Isto nam jučer, danas, sutra. Svoj tehnologiji usprkos napretka nema.
Tko zna bih li prizvala pišući i ovaj nedavni telefonski razgovor da nanovo nije aktualizirana potreba dodatnoga sankcioniranja pozivanja na nasilje i mržnju, na netrpeljivost putem društvenih mreža.
Onima koji su izvrgnuti ozbiljnim prijetnjama likvidacijom ili nasiljem uvijek savjetujem prijavu policiji. Uvrede, vulgarnosti i psovke u pravilu brišem.
One koje prepoznam kao virtualne nasilnike prema komentarima koje ostavljaju ispod mojih postova ili objava mojih prijatelja, ispod tekstova na portalima – blokiram. Kad netko zbilja pretjera, kad je ksenofoban, homofoban, kad širi mržnju prema drugima i drugačijima, do neba sam zahvalna Marku Zuckerbergu na toj opciji.
Stoga možda griješim, ali mislim da postojeće zakonodavstvo daje mogućnost kažnjavanja (KZ Članak 325) poticanja nasilja i mržnje.
Treba biti jako oprezan, pogotovo u nas, da se pod krinkom sprečavanja govora mržnje na internetu i društvenim mrežama kroz najavljeni zakon nekim novim propisima ne bi provukla cenzura. Eto, da nam rješenje jednog problema ne bi rodilo novi, gori. Jedna tegoba izrodila drugu.
Ne bi, istina, bilo javnog širenja netrpeljivosti, poziva na likvidacije, ali moguće ni slobode mišljenja i govora. Mogli bismo tek, kako nam je to svojedobno poručio Tomislav Karamarko, samo doma misliti i govoriti što hoćemo.
Gašenjem satiričnih stranica i pomicanjem nepodobnih filmova u termine za noćne čuvare već se započelo. Davor Bernardić upozorio je premijera da se zatire i satira, a Andrej Plenković mu je odgovorio kako je on za satiru, za humor i ironiju te da je HRT neovisan u odabiru i kreiranju programa.
Nakon raznoraznih smjena i postavljanja “svojih ljudi” na bitne pozicije, oduzimanja i gašenja programa i emisija, opomena blago neposlušnima nije ni potrebno miješanje. Autocenzura radi svoje. Znaju i bez intervencije što im je činiti. I čine.
No, ono što premijer očito ne zna ili se pravi da ne zna je to da sloboda ne pripada samo onima kojima je posao osmisliti i kreirati program na javnome servisu već i onima čijim se novcem financira, gledateljima, slušateljima, čitateljima portala HRT-a i da je sve ono što se godinama unutar te kuće zbiva itekako pitanje slobode i neovisnosti svih nas.
Spas, rješenje od žutila privatnih televizija i uniformiranog stava javnog servisa mnogi su potražili na internetu, na malim neprofitnim portalima, na društvenim mrežama umorni od poslušničkog novinarstva ucijenjenog bilo kapitalom (reklamama) ili politikom na vlasti. No tamo se naselila mržnja, netrpeljivost i prijetnje nasiljem.
Rješenje jedne tegobe rodilo je drugu. Ono što Oliver Frljić naziva “decentraliziranom cenzurom” preseljeno je iz politikom poticanih rigidnih udruga na njihove eksponente na društvenim mrežama…
Izrovali su, poput krtica, i ovaj prostor i svojim kanalima proširili mrak, crnilo u kojemu očito jedino znaju obitavati.