novinarstvo s potpisom
Kako doznajemo od Visokog izvora iz Novosti, novinar toga srbočetničkog glasila Viktor Ivančić spremao se ovoga tjedna sastaviti analitički članak o Visokom izvoru iz Vlade. Bio je potaknut neobičnom i živahnom polemikom koja se zadnjih dana razvila između predstavnika sudske i izvršne vlasti u Hrvatskoj, s tim da su ovu prvu reprezentirali precizno imenovani pojedinci, dok je drugu zastupao Visoki izvor iz Vlade. Podsjetimo:
– nakon što je Županijski sud u Zagrebu donio odluku da bivši udbaš Josip Perković bude izručen Njemačkoj – jer je tamo optužen za ubojstvo emigranta Stjepana Đurekovića – u Jutarnjem listu osvanula je izjava neznane osobe, predstavljene pseudonimom ”visoki izvor iz Vlade”, u kojoj dotična ističe da je spomenuta sudska odluka ”skandalozna” i da predstavlja ”državni udar pištoljem na vodu”;
– sutradan, reagiralo je nekoliko sudaca, a među njima i predsjednik Vrhovnoga suda Branko Hrvatin, ocijenivši izjavu Visokoga izvora iz Vlade ”nedopustivim pokušajem nepoštivanja i omalovažavanja sudske vlasti”;
– dan kasnije, iznova se u Jutarnjem listu oglasio Visoki izvor iz Vlade, kazavši kako je ”prava sprdačina da predsjednik Vrhovnog suda polemizira sa šaljivim komentarom anonimnog Vladina izvora”; ”Samo bezveznjak može reći da vršimo pritisak na pravosuđe”, naglasio je Visoki izvor iz Vlade, a osim toga: ”Žalosno je kada tako istupa Hrvatin, koga smo mi izabrali za predsjednika Vrhovnog suda.”
Prema svjedočenju Visokog izvora iz Novosti, novinara Viktora Ivančića najviše je intrigirao onaj dio iskaza Visokog izvora iz Vlade u kojem ovaj negira bilo kakvu mogućnost da Vlada utječe na pravosuđe i istodobno potvrđuje kako politička vlast imenuje šefa Vrhovnog suda. Načas mu se to učinilo ”pravom sprdačinom”, no ipak se nije htio zalijetati u raspravu, da ne ispadne veći ”bezveznjak” od Hrvatina.
Razmišljao je ustvari o naslovu. ”Što viši izvor, to niže pobude” djelovao mu je pomalo jeftino i populistički, po uzoru na Jutarnji list. A ni dosjetke koje bi isticale konspirativni ugođaj javne debate, čiji je glavni akter Visoki izvor iz Vlade, nisu ga zadovoljavale: ”Fantom u operi”, ”Utvara u farsi”, ”Muha na govnu”… sve bljeđe od bljeđega.
Novinar je, prema tvrdnji Visokog izvora iz Novosti, u članku imao namjeru primijetiti kako rezervni identitet političara – naime mogućnost da se nositelju vlasti u javnome nastupu zajamči anonimnost kakvu posjeduje tipičan cyber–nasilnik, koji će uz odgovarajući nick name neometano, kad god mu se prohtije, zagađivati prostor na webu – može poslužiti kao svojevrsna proteza što će nadomjestiti invalidnost demokratskih procedura. Strpljivim političkim radom tako se dopire i tamo gdje demokracija nema pristupa, mislio je, stječe se sloboda burgijanja u zabranjenoj zoni.
Ukratko, saznajemo od Visokog izvora iz Novosti, novinar je htio napisati da je uz pomoć Visokog izvora iz Vlade moguće podupirati neovisnost sudske vlasti i kada tu sudsku vlast izlažeš bjesomučnom pritisku, a to znači i iskazivati se kao sve veći demokrat u ambijentu sve izraženijega samovlašća.
Također mu se motalo po glavi reći štogod o inovativnoj ulozi medija, koji sve prikladnijim instrumentima opslužuju uspješne političke vladavine, regulirajući onaj fini balans između tajnog djelovanja u javnosti i javnog djelovanja u tajnosti.
Nekoć zamršena i etički problematična operacija kojom sredstvo za informiranje javnosti omogućuje javnoj osobi da djeluje inkognito, danas je postala više nego jednostavna, pogotovo kada se radi o tiražnim dnevnicima, pa je novinar, po tvrdnji Visokog izvora iz Novosti, čak imao u primisli čitateljima približiti lakoću spomenutog zahvata. Recimo: U bajkomat Jutarnjeg lista ubaciš kreditnu karticu i ukucaš svoj spin!
To, razumije se, ne znači da baš svaka budala može pribjegavati medijskim manipulacijama, već u najboljem slučaju svaka druga ili treća. Novinar je to naumio posebno naglasiti, navodi Visoki izvor iz Novosti, jer su i nositelji vlasti, poput Visokog izvora iz Vlade, u međuvremenu morali razviti specifične unutrašnje sposobnosti i istrenirati se u nekoj vrsti kontrolirane šizofrenije. Tek ako je dovoljno vješt, rezonirao je novinar, političar umije biti konstruktivno razdružen sa sobom. Ovisno o okolnostima, tada odlučuje hoće li sa svojim ”ja” preći na ”ti”, na ”vi” ili na ”mi”.
A onda se, nakon što je domislio možda i polovicu članka, novinar naglo pokolebao, saznajemo od Visokog izvora iz Novosti. Jebeš šuplju analitiku, pomislio je, ionako stalno nešto serem, rastjerujem čitatelje. Zar ne bi bilo bolje osloniti se na dobru staru tabloidnu praksu i naprosto razotkriti identitet Visokog izvora iz Vlade?
Novinar je, napomenimo, bio skoro siguran da se iza Visokog izvora iz Vlade krije premijer Zoran Milanović, to su njegovi goropadni maniri, to je njegova ubitačna metaforika, to su Jelić i Bajruši iz Jutarnjeg koji poslušno drljaju u notese i oblizuju njuškice… Mogao bi, doduše, Visoki izvor iz Vlade biti i ministar pravosuđa Orsat Miljenić. Ali Miljeniću sigurno ne bi pao na pamet onaj pištolj na vodu. Njemu bi pištolj na vodu pao na pod, pošto je ministar poznat kao nepouzdan kadar.
S druge strane, kog će mi vraga špekulacije, prekorio je samoga sebe novinar, po svjedočenju Visokog izvora iz Novosti. Što je, brajko, s dokazima? Što je sa slavnom tradicijom istraživačkoga novinarstva? Ne bi li žurnalizam ipak trebao podrazumijevati i neku vjerodostojnost? Na primjer, glavni urednik Jutarnjeg lista, Viktor Vresnik, mogao bi mu kao kolega kolegi u drugarskom ćaskanju došapnuti ime Visokog izvora iz Vlade.
Posegnuo je za mobitelom, a nakon što je začuo ljubazni glas tajnice redakcije Jutarnjeg lista, razgovor je, prema navodima Visokog izvora iz Novosti, tekao ovako:
– Mogu li dobiti Viktora?
– A tko ga treba?
– Viktor.
– No, pa to znači da ga već imate, je li tako?
Zaista! Bože mili, pomislio je novinar, kako je provjera informacija u današnje vrijeme postala prosta stvar. Razvoj komunikacijskih tehnologija povećava fleksibilnost identiteta do neslućenih razmjera. Rečeni Viktor novinaru je potvrdio ono što je želio čuti i, naravno, zamolio da ostane anoniman. Tko da ostane anoniman, izvor ili novinar? – zbunio se na trenutak novinar, ali se brzo pribrao. Ustvari je razmišljao o prvoj rečenici sada već ekskluzivnog članka: ”Visoki izvor iz Jutarnjeg lista potvrdio je da je Visoki izvor iz Vlade sam premijer Zoran Milanović…”
Tja, to je zapravo tako dosadno, iznova se sneveselio novinar, po tvrdnji Visokog izvora iz Novosti. Što tu ima novo? Demokratska pozornica ionako je puna uvaženih dvoličnosti, a svaka od njih zna da je svojom boljom polovicom politički siledžija.
Ako je na dnevnome meniju sudbina šefa tajne službe, tada se još svi žele iskazati u žanru kontrašpijunaže. Naposljetku je i državni tužilac Mladen Bajić uložio žalbu na odluku o izručenju Perkovića, premda je proces i započet zbog toga jer je, zastupajući njemačkog tužitelja, tražio da ovaj bude izručen. Ergo: obje strane u sporu žele isto. Ergo: spor izaziva nacionalnu uzbunu utoliko što ne postoji. Ergo: može li biti političkog pritiska na sudsku vlast ako se sudište pokazuje izlišnim?
Kakav preokret! ”Saldo mortale”, mrmljao je novinar mogući naslov, pošto je u predlošku groteske ipak jedan davni leš. Prema dojavi Visokog izvora iz Novosti, zamišljao je dvojezično izdanje članka. Sažetak hrvatske verzije: Milanović je Visoki izvor iz Vlade. Sažetak njemačke verzije: Bajić je Visoki izrod iz DORH-a. Sažetak obje verzije: Đureković je mrtav, život ide dalje.
A Perković? Josip Perković, s plišanim papučama na nogama, zavaljen je u fotelji pred uključenim televizorom. Lice iskusnog agenta na odaje nikakve emocije. Izgleda kao netko kome je svejedno koliko će godina slobode fasovati. Dok prati izvještaj o svom slučaju u večernjem dnevniku, ne može se razabrati da li češe jaja ili drži Visoki izvor u šaci.
(Prenosimo s portala tjednika Novosti)