Četvrt vijeka zemljotresnog putovanja od državnika do bitange

Kada su ga krajem prošlog stoljeća otkrili, Amerikanci su shvatili da je to čovjek kakvog već dugo traže. Konačno, pomislili su, da se u Bosni i Hercegovini pojavi dečko koji obećava, umjeren i moćan političar modernih shvatanja i praktične inteligencije kome ćemo dati priliku da obavi jedan važan zadatak.

Lider koji ima dar da u divljim političkim vodama i kroz gromonosive oblake mržnje radi za zajedničko dobro svih naroda BiH. Lider koji je drzak kad treba, a nemilosrdan i kad treba i kad ne treba. U njemu su Amerikanci prepoznali sebe i vlastitu svemoć, dominantnost, nezaustavljivost… Ali iznad svega prepoznali su lidera sposobnog da lako, oholo i neprikosnoveno dominira.

Tako je Milorad Dodik zahvaljujući Amerikancima i oklopnim vozilima koji su štitili ”demokratske promjene” ušao na velika vrata politike u Bosni i Hercegovini u januaru 1998. godine, postavši preko noći premijer Republike Srpske sa samo dva svoja poslanika u Skupštini. Dva poslanika i nekoliko oklopnjaka i eto većine!

Budući da cilj opravdava sredstva vrijedilo je zaista ovog visprenog predratnog biznismena velikih političkih ambicija baciti iz padobrana na pravo mjesto u jednu važnu misiju na tlu cijele države. Za ostalo će se pobrinuti on lično, kao mačka u doskoku. Ispostaviće se da je doskočio poput lava!

Brzo se nametnuo i stvorio uslove da se u budućnosti ispriča jedna lijepa politička bajka sa srećnim krajem: ”Bio jednom u zemlji čudesa jedan Dodik koji je istinski napravio čuda u cijeloj zemlji i na kraju su svi bili srećni i zadovoljni!” Njegova bajka, međutim, počinje pričom o Palčiću a završava sa Frankensteinovim čudovištem.

Poput Palčića koji je bio dugo očekivano, bistro, pametno i okretno dijete, Milorad Dodik je odmah predstavljen kao osvježenje unutar našeg zatrovanog političkog života. Zapad je želio da jedan srpski političar, nenacionalista pomirljivih političkih stavova, odmah poslije rata odradi posao koji nije mogao uraditi niko iz dominirajuće, kriminalno-nacionalističke Srpske demokratske stranke.

Taj posao je bio rad na otopljavanju i harmonizaciji odnosa između tri najbrojnija naroda u zemlji. Cilj je bio da naši razjedinjeni i nepovjerljivi ljudi sa ratnim ožiljcima, ali i narodi u fazi jačanja mržnje, postratno vrijeme ne pretvore u predratno doba.

Dodik je bio ljevičar, stidljiv doduše, onaj soj ljevičara koji jede kavijar i koji praktikuje filozofiju kapitala. Nezavisno od svega, bio je čovjek koji je vjerovao u multietničku Bosnu i Hercegovinu, zasnovanu na ravnopravnosti naroda i na nekom starom jedinstvu bez bratstva.

Prva faza Dodikove političke karijere dijeli se na vrijeme kad je bio na vlasti (1998-2000.) i u opoziciji (2001-2006.). To je možda najvažniji period naše istorije od kraja rata (1995.) do danas. Nažalost, sad znamo da su to vrijeme ”pojeli skakavci” jer smo propustili veliku priliku da izgradimo državu zdravih temelja.

Dodik je upravo u ovom periodu mogao i trebao igrati najvažniju ulogu u borbi za elementarno jedinstvo zemlje jer je po političkim shvatanjima bio napredniji, razumniji i perspektivniji od dvojice kolega iz drugih nacija.

Stojim čvrsto iza ovih riječi jer sam marta 2000. godine razgovarao s Miloradom Dodikom veoma otvoreno skoro sat vremena. Upoznao sam čovjeka dobrih namjera i velike širine, političara okrenutog ekonomiji, lidera zdrave političke ambicije koji je lako mogao postati pravi državnik čije riječi će poštovati i u njima se pronalaziti i Srbi i Bošnjaci i Hrvati.

Imao je racionalan, perspektivan i integrativan pristup koji je mogao pomoći da Srbi dožive katarzu, a Bosna i Hercegovina nadu i budućnost. Bio je lojalan Bosni i Hercegovini a kritičan prema onom što nije dobro ni kod jednog naroda. Radovana Karadžića nazivao je bitangom i kriminalcem. Eh, kako je to nekad bilo snažno i važno!

Za tadašnje bjegunce od pravde govorio je 2004. godine: ”Čitav narod u Republici Srpskoj i Srbiji ispašta zbog toga što je tamo neki Mladić Ili Karadžić odlučio da se neće predati i otići na sud. I onda kaže da voli srpski narod. Đavola on voli!”

Ne znam tačno kad je odlučio da Karadžića od bitange pretvori u državnika, ali znam kad je on od državnika postao bitanga. Bilo je to aprila 2013. godine, kad je na svjedočenju u haškoj sudnici poljubio Karadžića! Povratka više nije bilo.

Bilo kako bilo, za zadatak koji mu je povjerio Zapad – harmonizaciju i učvršćivanje međunacionalnih odnosa – Dodiku je bila je neophodna podrška ”druge” strane, prije svega bošnjačke. Sticaj nesrećnih okolnosti je htio da se kao bošnjački lider tih godina nametne Haris Silajdžić.

Samovoljan i isključiv, sebičan i sklon nametanju rješenja koja moraju njemu odgovarati, Silajdžić je bio najgora osoba za zajednički rad na ozdravljenju i učvršćivanju bošnjačko-srpskih odnosa. A ti su odnosi preduslov izgradnje kakve-takve međunacionalne harmonije u zemlji.

O toj, makar minimalnoj, harmoniji razmišljali su Amerikanci kad su pronašli Dodika. Pripremili su i jedan paket reformi, tzv. Aprilski paket iz 2006. godine. Dodik mu se nije obradovao ali je bio spreman, da ne kažem prinuđen, prihvatiti ga. Silajdžić nije iako je bilo pritisaka na njega. Nije vrijedilo jer viši interesi kod njega ne postoje, samo lični.

Nažalost, na Dodikovu spremnost da dva entiteta i dva naroda upravo zbog viših državnih interesa uspostave više povjerenja, Silajdžić je odgovarao da će napraviti BiH bez entiteta, odnosno učiniti sve da se ukine Republika Srpska. Bio je to odličan izgovor da se Dodik okrene sebi i samo sebi.

Silajdžić zaista nije mogao smisliti goru ideju i izabrati gori trenutak za to. To je jednostavno značilo potpuno zaustavljanje bilo kakvog procesa pomirenja. Mada će gori dani vrlo brzo doći, počevši od juna 2007. godine. Tad su Haris Silajdžić i pseudohrvatski član Predsjedništva BiH Željko Komšić ozvaničili prijedlog da se ukine Republika Srpska. Pismo s prijedlogom je dostavljeno generalnom sekretaru UN Ban Ki-moonu 14. juna 2007. godine.

Iako malo ko pominje to pismo, koje je ostalo bez odgovora i što je vrlo znakovito, istoriografski gledano 14. juni 2007. godine može se smatrati kao velika kobna prekretnica naše novije istorije. Pismo i perfidna namjera izazvali su očekivani električni kratki spoj koji je sažgao sve ionako tanke provodnike pod visokim naponom koji su povezivali dva naroda.

Svaki je zajednički posao tada zaustavljen, svaka nada je preminula, a Dodik je potpuno prestao biti kooperativan. Njegov obrat biće užasan i katastrofalan i on će ga dovesti do današnjeg stanja. Istorijska pravda napraviće od njega uplašenog i nervoznog bjegunca od pravde kome će svaki dan na slobodi biti druga vrsta zatvora.

Bošnjaci i Srbi i njihova budućnost nisu mu više bili zanimljivi ali će savršeno zloupotrijebiti njihov čudnovat karakter pun prokletstva, tvrdoglavosti i mržnje. Proračunatom kritikom Bosne, Bošnjaka i bosanstva dobiće titulu lažnog branioca Republike Srpske, Srba i srpstva.

Zahvaljujući tome, ali i realnoj nacionalističkoj bolesti masa na sve strane, Milorad Dodik će postati politički biznismen i na našoj muci i bolesti stvoriti ogromno privatno finansijsko carstvo. Isto to na drugoj i trećoj strani, istim metodom i istim stilom, uradiće hrvatski i bošnjački politički lideri.

Dodik je savršeno iskoristio ofanzivu s ciljem ukidanja Republike Srpske koja je svaki dan jača, nezavisno od njega. A potrajaće još dugo, kao strašni i fatalni kamen spoticanja na kojem se lome i potiru sve naše vrijednosti i nade.

Na ovom kamenu studencu sve se hladi i umire. I zemlja i odnosi među ljudima. Malo ko kao mi ima predodređenu sklonost ka samouništenju i istrajavanju u pogrešnim stvarima i potezima.

Najvećim dijelom zbog pitanja statusa Republike Srpske, čije ime mnogi ne žele zbog mržnje ni izgovoriti, od kraja rata do danas živimo u nestvarnom i ludom ambijetu gdje ono što mnogi nepopustljivi Bošnjaci osjećaju prema Republici Srpskoj, mnogi zainaćeni Srbi isto to osjećaju prema Bosni i Hercegovini. To je siguran put u raspad zemlje.

Igrajući snažno na kartu stvaranja animoziteta Milorad Dodik se u drugoj i sramnoj fazi svog političkog života (iza 2006.) potrudio da do njega dođe i tako postao najveći srpski neprijatelj i rušilac mostova između ljudi i naroda.

Čim je sahranio dijalog postao je isti kao njegovi dotadašnji partneri kojima je dijalog uvijek bio sporedan. Umjesto da oni postanu kao on, dogodilo se suprotno. Tronacionalna koalicija zla mogla je krenuti na posao urušavanja društva i njegovih institucija. Radili su predano i bratski da sve unište. I uspjeli su.

Zato treba za sva vremena upamtiti da čak i da je žestoko želio uništiti društvo i državne institucije, Milorad Dodik to nije mogao uraditi bez pomoći kolega sa bošnjačke i hrvatske strane. Istorija je to već zapisala, a ono što je zapisano pročitaće se kad-tad.

Sve što je Milorad Dodik radio i govorio od 2006. godine do danas samo je užasni krešendo neodgovornosti, bahatosti, oholosti, bezobrazluka, nekulture, nepoštovanja, a iznad svega masovnog kriminala i katastrofalnih kadrovskih rješenja. Podstakao je eksploziju nemorala i neznanja.

Sve to je paraliziralo bilo kakav razvoj Republike Srpske i pretvorilo pola Bosne u privatni pašaluk u kojem se oholi i krimogeni sultan iživljava nad svojim narodom tvrdeći u svakom TV dnevniku da puno voli svoj narod i da se za njega bori. Tako se snažno bori da će narodu trebati pola vijeka da se oporavi od tiranije i ”izbavi od zloga”.

Svojom nenarodnom, nedržavnom i neprimjerenom politikom punom kriminala, provokacija, uvreda, niskosti, podlosti i primitivizma osramotio je svoj narod i izbrisao sebe iz njegove istorije. Da je bio bolji mogao je ući na velika vrata istorije srpskih zaslužnih ličnosti, ali on je odlučio da ta vrata lično čvrsto zalupi.

Posljednju deceniju Dodikov politički uvredljivi i nehumani politički egzibicionizam često se približavao crvenim linijama, ali ih oprezno nije dodirivao. Ostaće stoga nejasno zašto je nedavno pomalo začuđujuće ishitreno pregazio crvenu liniju i potpisao odluke koje ruše Ustav Bosne i Hercegovine. To je naravno kažnjivo pa se opravdano suočio s nalogom za hapšenje.

Pred doživotnom prijetnjom hapšenja zbog udara na Ustav BiH, Dodik je sam sebe proglasio politički mrtvim. To što još nije uhapšen znak je da nemamo državu jer su je, kao što je već rečeno, lideri zajedničkim bratskim i interesnim radom ubili.

Nekadašnja nada i današnji bjegunac je na vlast u prošlom vijeku došao u pratnji oklopnih vozila, a danas bez velike policijska zaštite ne smije nikuda krenuti. Nekad su se Karadžić i Mladić krili da ne budu uhapšeni, Dodik se danas ne krije, ali bježi i plaši se. Strah se uvukao u njega i ne pušta ga 24 sata. Kakav je to život, to samo on zna. Po onome kako glumi bezbrižnost očito mu nije lako.

Sa skorim odlaskom s političke scene Milorada Dodika – čiji kraj najviše priželjkuju visokorangirani članovi njegove partije koje je tako nemoralne birao lično on – ništa se spektakularno neće dogoditi.

Dodik će otići, ali sva negativna obilježja i pojave u našem političkom životu kao što su nekompetentnost, neodgovornost, korupcija, pljačka, užasna kadrovska politika i još sto stvari neće nestati već će nastaviti živjeti i razvijati se

Odlazak Dodika sa političke scene može biti pozitivan samo ako se nekim čudom na cijeloj teritoriji dogodi veliko otrežnjenje i osvješćenje, naročito kod Srba i Bošnjaka.

Kad se oslobode i osvijeste Srbi će Dodika pamtiti po zlu, kao uljeza srpske istorije koji ih je ponizio, osramotio, sve im uzeo i ostavio ih ogoljene i obezglavljene na vjetrometini. Srbima treba nova vrsta lidera. Treba im neko ko će na kulturan, dostojan, mudar i državnički način artikulisati novu srpsku politiku, onu koja bi bila kooperativna po pitanju dijaloga u državi i principijelna po pitanju srpskih interesa.

S druge strane, poželjno bi bilo da Bošnjaci shvate da je Dodik bio i ostao potpuno sporedan problem države i da je štetu nanio isključivo srpskom narodu. Da je naprosto bio neprijatni galamdžija koga nismo trebali ni slušati ni gledati.

Sve što je gromoglasno najavljivao nije ostvario, a sve što je prećutao uradio je sa svojim kolegama iz drugih nacija. A to što su uradili uništilo je društvo i državu. Umjesto da svu krivicu prebace na Dodika, dobro bi bilo da razmisle o krivici u vlastitim redovima.

Od otrežnjenja Srba i Bošnjaka i vidljivog otopljavanja njihovih odnosa zavisi budućnost zemlje. Dovoljno je da Srbi i Bošnjaci pronađu u isto vrijeme lidere sklone iskrenom i istinskom dijalogu. Onom u kojem nema mržnje, skrivenih namjera, podvala, prevara i zlonamjernosti, što je glavna karakteristika bošnjačko-srpskog dijaloga od 1990. do danas.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Generalna proba za rat, jedan obični bosanski mjesec
    •  Život i priključenija britansko-francuskog Načertanija
    •  BRICS ili nova svjetska geosfera moći
    •  Idu čete biznismena, mrtva stabla pronose
    •  Udžbenici istorije: traženje istine preko trostrukih laži
    •  Život u carstvu ravnodušnosti
    •  Šta je Bosna bez Mlade Bosne?
    •  Ja sam Kanak tim se dičim, to ne može biti svak'!
    •  Neopasne rezolucije u dobu opasnih ljudi
    •  Posljednje evropsko ljeto

> Svi tekstovi ovog autora