Čija je briga u Crkvi izgradnja mira?

U tjednu koji je obično posvećen ekumenskom jedinstvu kršćana čitamo tekst koji je prije više od pola stoljeća, friško po završetku Drugog vatikanskog koncila, u Glasu koncila napisao prof. Šagi Bunić.

”Briga za uspostavu jedinstva spada na cijelu Crkvu, ne samo na pastire nego i na vjernike i na pastire. Baš u tome i vide neki povjesničari bitan nedostatak nekadašnjih nastojanja oko sjedinjenja, što su se time bavili samo vrhovi hijerarhije, a široki slojevi vjernika bili su nepripravljeni i nezainteresirani za to djelo, ili su čak bili protivni, iz različitih razloga.”

Treba li se radovati ili zaplakati nad činjenicom, da je i danas tako aktualan članak ovog koncilskog teologa koji razmatra gdje smo s ekumenizmom. Tumači Dekret o ekumenizmu netom završenog Drugog vatikanskog sabora i objašnjava zbog čega je u tom procesu važno da su svi uključeni u ekumensko približavanje. I katolici, trebaju obratiti, prericati svoje molitve, osuvremeniti svoje običaje, jer ekumenizam nije uperen ni protiv koga. Posebno je neosnovan strah da vodi odricanju od svoje vjere, odnosno od svog nacionalnog identiteta.

I katolici, trebaju obratiti, prericati svoje molitve, osuvremeniti svoje običaje, jer ekumenizam nije uperen ni protiv koga. Posebno je neosnovan strah da vodi odricanju od svoje vjere, odnosno od svog nacionalnog identiteta

Ovaj uvid o važnosti angažmana sviju za ekumenizam kao i o važnosti mijenjanja sebe i svojih udobnosti u poznatim navikama možemo protegnuti i na pitanje – a čija je briga izgradnja mira u Crkvi?

Članak prof. Šagija je kao strukturirani vodič kuda ide dinamika vjernika kada se otvara prema drugima, kada se trudi oko jedinstva s različitima, čak s onima koji su dugo stoljeća bili u sukobima i nerazumijevanjima. Označeni su i ciljevi i metode.

Ista dinamika dešava se u izgradnji mira kada se približavaju različite etničke grupe koje su većinom bile u nekim oblicima nasilnih sukoba, ratovima.

U pravilu približavanje započinje zahvaljujući pojedincima koji svoju odgovornost za mir ćute – kada se radi o vjernicima, obično je ćute kao svoju vjerničku dužnost. Stoga nam Šagijev članak može služiti također i u analizi i tumačenju kako s izgradnjom mira među vjernicima.

Suočeni s vrlo mršavim angažmanom Katoličke crkve u procesu pomirenja u Republici Hrvatskoj, a i šire u regiji, pitamo se nije li upravo ograničenost na vrhove hijerarhije jednako tako slabost zbog koje vjernici nisu vidljivi, nisu slobodno angažirani u izgradnji mira?

Ograničenost u smislu očekivanja da će pomirenje i oprost nakon rata predvoditi, odnosno dati zeleno svjetlo, upravo predstavnici Crkve, konkretno biskupi, a na lokalnoj razini, župnici.

Na ovo pitanje navodi nas iskustvo pola stoljeća nakon Šagijevog teksta. Gdje smo danas pola stoljeća nakon? Gdje smo u približavanju Srba i Hrvata da aktiviramo ”ekumenistička gibanja koja imaju samo i isključivo duhovni i religiozni značaj”?

Šagi ističe da ekumensko približavanje nema političko ni rasno ni drugo značenje. Što je točno, ali nema ni približavanja. Jer je političko, rasno i nacionalno važnije od ekumenskog. Od onoga na što nas Duh poziva, okuplja oko Drugog vatikanskog sabora. Tko danas u Crkvi govori o ”jedinstvu u raznovrsnosti gdje će svaki sačuvati svoja dobra i svoje vrednote”?

”Briga za uspostavu jedinstva spada na cijelu Crkvu, ne samo na pastire nego i na vjernike i na pastire. Baš u tome i vide neki povjesničari bitan nedostatak nekadašnjih nastojanja oko sjedinjenja, što su se time bavili samo vrhovi hijerarhije, a široki slojevi vjernika bili su nepripravljeni i nezainteresirani za to djelo, ili su čak bili protivni, iz različitih razloga”

Naprotiv, to je opasna priča. Barem sudeći po iskustvu naših prijatelja iz susjedne nam Bosne i Hercegovine koji su sankcionirani nakon što su u Školi mira uspjeli educirati i povezati sedamdesetak srednjoškolki i srednjoškolaca koji su po svojim različitim identitetima upravo primjer za međureligijski mirovni kontekst vjerničkog aktivizma. Sankcionirani su zabranom predavanja, čak zabranom suradnje drugih na tim školama, na jedno nedefinirano vrijeme.

Tko uči danas u ”Crkvi u Hrvata” da je prije nacionalnog Krist i da je snaga tog Krista ona koja rastapa neprijateljstva pa i neprijateljstva očeva u prošlom ratu?

Kako?

Pa valjda tako da ih se uči suočavanju u sukobu, tako da ih se upućuje u nenasilno komuniciranje sebe i svojih potreba umjesto svrstavanja u ideološke torove nacionalističkih tlapnji.

Tko ih uči, taj je na margini ili izvan institucionalne Crkve. Njeni su se predstavnici ovih dana uobičajeno skupili oko zajedničkih molitvi za jedinstvo kršćana i onda će uz časne iznimke, gledati idućih 52 tjedna preko ograda svojih konfesija. Bog daj da je tako, da nije preko nišana.

Ipak, ima vjernika koji ne čekaju da im u javnom društvenom angažmanu crkveno vodstvo da jasne upute, kako je jedan novinar prigovorio povodom prošlih predsjedničkih izbora. Ne slažemo se s tim očekivanjem. Upravo zato što smo predobro svjesni da biti vjernik, znači biti odgovoran za izgradnju mira.

Skandalozno je da ta istina nije posvješćena i nije poticana puno jasnije i nedvosmislenije u cijeloj Crkvi.

Na taj skandal s pravom upiru prstom oni koji nisu vjernici. Nama, dakle, ne treba da nam netko iz hijerarhije da zeleno svjetlo. Nama treba da nam ne budu prepreka približavanju, nama treba da budu hrabri poput svoje braće biskupa u Hanoveru koji u ovom tjednu molitve za jedinstvo kršćana prozivaju svoju vladu zbog skandalozne politike prema izbjeglicama koje umiru u Sredozemlju.

Takva aktualizacija nam treba, umjesto da se koriste inkvizicijske mjere kažnjavanja protiv neposlušnih kao da smo u vojničkom redu poslušnosti.

Ne može se prije pola stoljeća tvrditi da je briga za ekumenizam stvar sviju, a onda kada se ti svi pokrenu, sankcionrati ih jer ne pristaju u vojničku disciplinu oficira koji ne mogu prepoznati mirovne promjene. Upravo zato što je u institucijama prevladala vojnička hijerarhija, tako malo se desilo u protekla pola stoljeća.

Ako smo propustili ostvariti ekumenske promjene koje je prof Šagi nagoviještao prije pola stoljeća, dajmo se poučiti i promijenimo ponašanje.

Ne čekajmo nikad dočekano ”pravo uputstvo” s vrha hijerarhije, nego vjerujmo da prof. Šagi ima pravo kad kaže da je na svima da djeluju. Napose, da ima pravo kada nas uvjerava da nema mjesta strahu od gubitka svojih vrijednosti, svojih identiteta. Pa i kada riskiramo sankcije u svojoj zajednici

Ne čekajmo nikad dočekano ”pravo uputstvo” s vrha hijerarhije, nego vjerujmo da prof. Šagi ima pravo kad kaže da je na svima da djeluju. Napose, da ima pravo kada nas uvjerava da nema mjesta strahu od gubitka svojih vrijednosti, svojih identiteta. Pa i kada riskiramo sankcije u svojoj zajednici.

Ne motivira nas borba s vjetrenjačama srednjovjekovnih oblika hijerarhijskog vodstva institucije Crkve, nego vjera da Duh vodi ekumenizam i analogno, da je istom Duhu mila izgradnja mira.

Nas vodi čežnja za iskustvom tog Duha i u djelovanju iskustvo potvrde da ima smisla povjerovati mu.

Koliko god nas inkvizicijska metoda sankcija naših prijatelja u Bosni, što su se drznuli obrazovati za mir ”bez pitanja”, u prvi mah razočarava, ona nas na duge staze još više potiče na borbenost da se ne damo strahu od sankcija, nego da se hrabro upustimo u rizik slobode.

Zahvalni na izazovu hrabrosti kako svojim uzorima, među kojima je i citirani prof. Šagi, tako i onima koji su nam kao kradljivci slobode, upriličili iskustvo da ne pokleknemo pred tim pokušajem.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Radikalno nježno u ''kvrgava'' vremena
    •  Prigovor savjesti u miru i ratu
    •  Mir radi Vivian Silva
    •  Biskupi pozivaju na otpor radikalnoj desnici
    •  Mir je održiv i samo u miru možemo razgranati svoje živote
    •  Gospodo na trgovima, korizma je: odrecite se nasilja
    •  Da ljudi budu ljudskiji
    •  Rodoljublje nije batinanje petnaestogodišnjih Vukovaraca
    •  Mirovnjačke minijature ili koga biramo za svoje vođe
    •  Baš sada, unatoč svemu, poticaj Vjernika ZA MIR

> Svi tekstovi ovog autora