Cijepljenje ili testiranje na COVID, uvjet rada u zdravstvu

Jutro je. Prvi dan u listopadu 2021. Probudili su me izrazito jaki bolovi u donjem dijelu trbuha, uz nagon na povraćanje. Čekao sam oko sat vremena nadajući se da će bol minuti. Ali ona je bila sve jača.

Ne treba gubiti vrijeme, odmah na Rebro. U hitnoj službi mlada liječnica. Uz ljubazan način ophođenja vrlo stručno i profesionalno obavila je posao. Za sat vremena postavljena je dijagnoza. Bubrežni kamenci.

No tri detalja čini mi se važnim podijeliti s čitateljima.

U prostoru hitne službe, koji je za naše uvjete dobro organiziran i relativno je nov, vrvi od bolesnika. Ima ih, da previše ne pretjerujemo, tri do četiri puta više nego što je kapacitet hitne službe.

U sobama uz ambulante tzv. boksovima sjedi ili leži četiri do pet bolesnika čekajući nalaze. Nije ih moguće sjesti u čekaonicu, jer je ista pretrpana. No važnije je da priroda njihovih tegoba odnosno hitnosti zahtijeva ležeći položaj ili neposrednu blizinu liječnika.

Zdravstveno osoblje već naviklo na takav način rada dobro se snalazi. Žurno odlazi iz jedne ambulante u drugu, iz jednog boksa u drugi, trude se da zadovolje tri puta više ljudi nego što je objektivno kapacitet prostora i zdravstvenih djelatnika.

Sjetih se toga i u svoje doba. I nas su, vjerojatno kao i danas, a možda čak i više, uvjeravali kako s malim brojem sestara, liječnika i drugog zdravstvenog osoblja možemo obaviti potrebnu zdravstvenu skrb. I to smo prihvaćali jer druge nije bilo.

Postojali su nekakvi normativi broja djelatnika, ali samo na papiru. Kada god bismo tražili popunu kadrova temeljem normativa, naša administracija imala je niz spremnih odgovora, koji su se tada, a čini mi se i danas, činili nepremostivim.

Ležeći i čekajući u hitnoj službi tog prvog dana u listopadu shvatio sam da se u tom dijelu nije gotovo ništa promijenilo.

Mjere u necijepljenih su nužne, htjeli to oni ili ne, zbog zaštite bolesnika. Bez mjera koje potvrđuju da su COVID negativni, ne mogu raditi u zdravstvenoj ustanovi s bolesnicima

Na Rebru sam radio oko 45 godina. Sada sam devet godina u mirovini. Mlada liječnica koja me je preuzela u hitnoj službi nije me poznavala. Oslovljavala me s gospodine. Nisam imao potrebu da se predstavim.

Nakon brzog pregleda dobio sam lijek za bol. Osjećao sam se bolje. Uskoro se bol smirila. U tom času uz ambulantu prođe jedan zdravstveni tehničar koji me je prepoznao. Zastao je i nakon pozdrava upita:

– Kako ste profesore?

– Sada puno bolje. Ne boli me više.

Moja mlada liječnica na to nije ništa rekla. Samo me je počela oslovljavati s gospodine doktore. Nije me ispitivala tko sam, gdje sam radio: jedino što joj je bilo važno da se osjećam dobro.

I dok sam čekao nalaze i preglede drugih specijalista razmišljao sam o mojoj mladoj doktorici, zadovoljan njenim pristupom i stručnim radom. Zaintrigiralo me koji je profesionalni životni put odabrala. Hoće li joj hitna medicina biti životna profesija?

Kad mi se učinilo zgodnim zamolio sam ju da mi priđe i upitao:

– Kolegice, Vi radite u hitnoj, jeste li specijalizantica ili specijalistica?

– Radim u hitnoj, ali nisam ni specijalistica ni specijalizantica. Tek sam primljena i možda dobijem specijalizaciju.

– Znate, ja sam dugo radio u ovoj bolnici, poznajem kolege u hitnoj, voditelja hitne. S obzirom na moje kratko iskustvo s Vama rado bih Vas preporučio.

Ništa nije odgovorila, samo se nasmiješila.

Nastavio sam:

– To nije nikakva veza. Želim samo Vašim starijima ukazati na Vašu predanost poslu, posebice na ispravan odnos prema bolesniku.

I dalje je šutjela.

– Vi znate da se bez veze i preporuke danas kod nas ne može ništa.

Pogledala me i samo kratko rekla:

– Nažalost je tako.

To je bila konstatacija s malom natruhom žala.

I opet me je dojmila. Ima u te mlade generacije puno pravih gena. Samo im treba dati priliku!

Treća priča mog boravka na Rebru vezana je uz COVID.

– Gospodine doktore – obrati mi se mlada liječnica. – Iako ste preboljeli COVID i imate potvrdu da ste dva puta cijepljeni ipak Vam moramo načiniti brzi test, jer se predlaže zahvat na mokraćnim putovima kako bi se eliminirao kamenac. Takav je propis.

Spremno sam pristao. Nisam želio ponovno okusiti intenzitet boli bubrežnih kolika. Bris nosa i ždrijela je igrarija prema toj boli. Za nekih pola sata saznao sam nalaz. Sve je u redu, bio sam negativan.

Onoj šačici zdravstvenih djelatnika koji se ne žele cijepiti niti testirati uime nekakvih njihovih prava, ostavljam njihovoj savjesti da razmisle o radnoj etici

Boravak na odjelu dok sam čekao intervenciju bio je vrlo ugodan. Ali iščekivanje stvara napetost i blagi osjećaj anksioznosti. U ponedjeljak je zahvat prošao sasvim dobro.

Uvaljen u krevet shvatio sam da je u vrijeme intervencije, ali i dan ranije, pred KBC-om manja skupina zdravstvenih djelatnika prosvjedovala protiv novih mjera COVID pandemije. Mjera koje štite upravo njih, prosvjednike, ali što je važnije štite bolesnike.

Razmišljajući tako u krevetu kao liječnik, ali sada i kao bolesnik, mogao sam jasno sagledati što je prioritet u ovoj situaciji. Bez sumnje, zaštititi bolesnike.

Kako nekoga možeš liječiti, recimo zbog bubrežnih kolika, i istodobno mu možda prenijeti COVID jer se nisi cijepio ili testirao. I uz uredno provedene mjere to se teoretski može dogoditi. Ali onda si postupio po pravilima struke i mogućnost infekcije stvarno sveo na teoretsku razinu.

Tako je bilo na urologiji na Rebru i to treba istaknuti. Treba naglasiti da oni jasno provode temeljno pravilo medicine, ”ako mi ne možeš pomoći, nemoj ni odmagati”. Stoga onoj šačici zdravstvenih djelatnika koji se ne žele cijepiti niti testirati uime nekakvih njihovih prava, ostavljam njihovoj savjesti da razmisle o radnoj etici.

U zdravstvu središte zanimanja je bolestan čovjek. Zato svi oni koji liječe i brinu se za zdravlje bolesnih moraju biti zdravi, u ovom slučaju negativni na COVID.

Mjere u necijepljenih su nužne, htjeli to oni ili ne, zbog zaštite bolesnika. Bez mjera koje potvrđuju da su COVID negativni, ne mogu raditi u zdravstvenoj ustanovi s bolesnicima.

Već davno to je ustvrdio Hipokrat. Neka prosvjeduju i rade što hoće, ali NE SMIJU raditi u zdravstvenoj ustanovi. I na ovom treba ustrajati.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Mogu li Uskok i EPPO zajedno u borbi protiv korupcije?
    •  Zabrana upravljanja vozilom nije problem liječnika
    •  Postoji li radno vrijeme u zdravstvu?
    •  Za kvalitetu u medicini - međunarodna prepoznatljivost
    •  Što nas čini Europljanima – izborni zakon ili Schengen
    •  Dodir i riječ su ključ zdravstvene pismenosti
    •  Izgubljene vrijednosti akademske zajednice
    •  Liste čekanja treba ukinuti jer su plodno tlo korupcije
    •  Medicina nije ceh
    •  SOS za zdravstvo

> Svi tekstovi ovog autora