Cinizam Gorana Radmana

Prvo što mi je na um palo dok sam početkom prosinca čitao tekst Srećka Horvata iz britanskoga Guardiana bilo je da neće još dugo potrajati serijal emisija “Zdravo društvo”, emitiran jedva dva i pol mjeseca na Hrvatskoj televiziji.

 

Mladi je pisac i filozof u svom članku upozorio zapadnu publiku na ono što se prethodnih dana i mjeseci počelo događati u Hrvatskoj, ponudivši joj usporedbu Šimunićevih maksimirskih ida sa hipotetičkom situacijom u kojoj bi njemački nogometaš pozdravljao publiku uzvikom Heil Hitler.

 

Horvat je upozorio čitateljstvo da je buđenje i bujanje fašizma u Hrvatskoj neumjesno proglašavati sindromom Balkana, nego, upravo suprotno, riječ je o europskoj epidemiji ekstremno desnih, neonacističkih partija i pokreta, kojoj se nova članica Europske Unije entuzijastično i prednjačeći priključila.

 

Hrvatsku je Srećko Horvat nazvao simboličkim “trulim srcem Europe”, a formaliziranje zabrane ćirilice, koje se najavljuje budućim referendumom, usporedio je sa, opet hipotetičkim, referendumom za zabranu “židovskoga jezika”.

Hrvatsku je Srećko Horvat nazvao simboličkim “trulim srcem Europe”, a formaliziranje zabrane ćirilice, koje se najavljuje budućim referendumom, usporedio je sa, opet hipotetičkim, referendumom za zabranu “židovskoga jezika”

 

Članak iz Guardiana sa zanimanjem je dočekan na web stranici tih novina, prenesen je i komentiran diljem južnoslavenske regije, dok je u Hrvatskoj – s izuzetkom jednoga ili dva marginalna portala – prešućen na način na koji su se u Sovjetskom Savezu prešućivale kritike Kremlja objavljene u novinama s druge strane željezne zavjese, ili kako su u Jugoslaviji prešućivana zalaganja Heinricha Bölla u korist zatočenika savjesti, hrvatskih, srpskih i albanskih pisaca koji su robijali zbog verbalnog delikta.

 

Razlika je što su u komunizmu nalozi za takva prešućivanja dolazili iz ideoloških komisija u centralnim komitetima ili iz tajnih policijskih službi, dok u današnjoj Hrvatskoj stvar funkcionira sama od sebe, kao neka vrsta ideološkog i medijskog perpetuma. Horvatov članak prešućuje se zbog sadržaja koji narušava društveno ravnovjesje, proklamiranu simpatiju za Josipa Šimunića (koji, u najboljem slučaju, nije znao što radi i nije imao loših namjera, ili se njegove namjere prikazuju kao pozitivne, patriotske…) a bogme i istinitost javno iznesene tvrdnje premijera Zorana Milanovića kako u Hrvatskoj “nema političkoga ekstremizma”.

 

Srećko Horvat nagrđuje sliku Hrvatske, kakvom ju vide i predstavljaju Hrvatska televizija i drugi veliki mediji, uključujući i glavne dnevne novine, i zato je najbolje tu stvar naprosto prešutjeti. Pritom, svi ćemo se praviti kako bi i u The Guardianu, kao i u The New York Timesu ili Die Zeitu, mogli objavljivati svi ti hrvatski despoti, ivkošići i aralice, ali im se, eto, ne da, nemaju vremena ili nisu zadovoljni honorarima, i smetnut ćemo s uma spremno da se ne samo oni, nego i gospoda Josipović i Milanović, o Pozaiću, Košiću i Karamarku da i ne govorimo, u tim glasilima mogu pojaviti samo ukoliko zakupe oglasni prostor.

Samo u “Zdravom društvu” nismo bili u prigodi da slušamo gnjevne nastupe protiv međunarodne nogometne federacije zbog Šimunićeva kažnjavanja, kao ni filonacistički intonirane potjernice za onim novinarima, intelektualcima, javnim i privatnim osobama koje su se odvažile zgroziti nad Šimunićevom uporabom “staroga hrvatskog pa i ustaškog pozdrava”

 

Ili ni tada, jer im ne bi bilo dopušteno da u plaćenim oglasima šire vjersku, rasnu i nacionalnu mržnju, pozivaju na diskriminaciju i ukidanje svih manjinskih prava, kao ni da tvrde kako u svemu tome skupa “nema političkog ekstremizma”. Srećko Horvat je među dvoje-troje hrvatskih državljana kojima će Guardian objaviti ono što napišu.

 

Jedini koji je javno primijetio njegov istup, pokazujući svojim primjerom zašto su se drugi pravili slijepi, nijemi i gluhi, bio je transformirani posljednji partijski sekretar Slobodne Dalmacije Josip Jović, koji je Srećka Horvata u svojoj nedjeljnoj komuni uvrstio među birane Židove i ine hrvatske neprijatelje, i to zato što je u britanskim novinama Za dom! Spremni!, taj “stari hrvatski pa i ustaški pozdrav” usporedio s Heil Hitler.

 

Jović je, poput pravog obraćenika, neofita i hrvatskoga novinskog udbaše izgovorio ono oko čega su se drugi snebivali, i branio stari hrvatski pa i ustaški pozdrav od usporedbi s Hitlerom i nacizmom. Ustaše su, kako smo od jedne građanke prije nekoliko večeri na televiziji mogli čuti, “hrvatski branitelji iz Drugoga svjetskog rata”.

 

No, to se može izgovoriti na način Josipa Jovića i pomenute gospođe koja je upravo išla na misu za dušu Ante “hrvatskog političara, publicista i romanopisca” Pavelića, ili se može prisnažiti prešućivanjem ne samo Srećka Horvata, nego i svakoga i sviju koji su proteklih tjedana po europskim medijima govorili i pisali o povratku hrvatskoga fašizma.

 

Emisija “Zdravo društvo”, koju je vodio Srećko Horvat, bila je jedina ekološki provjerena emisija na Hrvatskoj televiziji. Samo u “Zdravnom društvu” nije vam se moglo dogoditi da čujete kako je “ćirilica genocidno pismo”, kako “Hrvati prema ćirilici trebaju imati odnos kao Židovi prema Richardu Wagneru” (čime se sugerira da se Wagnerova djela ne izvode u Izraelu, što, naravno, nije istina…), ni kako su Srbi lišeni ontološkog svojstva da budu žrtve, ni koješta drugo što se svakodnevno čuje u informativnom, kulturnom, pa i zabavnom programu, i čime su se proslavili Branka Kamenski, Siniša Kovačić, Hloverka Novak Srzić i ini urednici i autori HTV-a.

“Zdravo društvo” ukinuto je, kažu na HTV-u, radi uštede. Slovenski hotelijer Goran Radman, koji se iz predratnog čelnika Komsmomola, preko služenja u Microsoftu, transformirao u šutljiva rođaka glasnome Josipu Joviću, pozvao je, u ulozi ravnatelja, Srećka Horvata k sebi u ured, da mu objasni zašto je ukinut. Rekao mu je da je to zbog – loše gledanosti. Bilo bi to glupo, nedostojno i džepnog digitrona, da nije cinično

 

Samo u “Zdravom društvu” nismo bili u prigodi da slušamo gnjevne nastupe protiv međunarodne nogometne federacije zbog Šimunićeva kažnjavanja, kao ni filonacistički intonirane potjernice za onim novinarima, intelektualcima, javnim i privatnim osobama koje su se odvažile zgroziti nad Šimunićevom uporabom “staroga hrvatskog pa i ustaškog pozdrava”.

 

Samo “Zdravom društvu” nisu bili inherentni pozivi na nasilje protiv onih koji o ćirilici ili homoseksualcima imaju ponešto različito mišljenje.

 

To je bio razlog zbog kojega je emisija morala nestati. Istina, potrajala bi ona do kraja sezone, eh da nije bilo tog Horvatovog članka u Guardianu. Da ga je napisao 1942. završio bi u Jasenovcu, da ga je napisao 1972. zalegao bi na neko vrijeme u Lepoglavu, dok je 2014. samo izgubio televizijsku emisiju.

 

Nismo dovršili svoju državu, kao što bi to rekao biskup Vlado Košić. “Obranili smo Hrvatsku, ali nismo stvorili državu po svojoj mjeri”, kao što kaže onaj vukovarski stožeraš. Obojicu smo, naravno, mogli čuti na Hrvatskoj televiziji.

 

“Zdravo društvo” ukinuto je, kažu na HTV-u, radi uštede. Slovenski hotelijer Goran Radman, koji se iz predratnog čelnika Komsmomola, preko služenja u Microsoftu, transformirao u šutljiva rođaka glasnome Josipu Joviću, pozvao je, u ulozi ravnatelja, Srećka Horvata k sebi u ured, da mu objasni zašto je ukinut. Rekao mu je da je to zbog – loše gledanosti. Bilo bi to glupo, nedostojno i džepnog digitrona, da nije cinično.

 

Gledanost, Radmane, je li, niska gledanost? A zašto, kompjutoru materin, ne ukide “Pola ure kulture”? Radmanov cinizam nije od njegove pameti i iz njegove glave, to je cinizam kolektiva, partije, pokreta, mitinga, bakljade, minhenske pivnice. Goran Radman je, naime, naslutio što duh iz minhenske pivnice od njega očekuje, nakon što je Horvat prevršio mjeru pišući u stranim novinama istinu o Hrvatskoj.

 

(Prenosimo s autorove web stranice)

    •  Crveni Štef i dolazak Donalda Trumpa na vlast u Hrvatskoj
    •  Mržnja zagrebačkog gradonačelnika prema vozačima
    •  Kratka povijest parkiranja u Zapruđu
    •  Ovo bi bio bolji svijet kada bismo bili kao vozači kamiona
    •  Zašto nakon uvođenja eura odumiru zagrebačke tržnice?
    •  Hanka Paldum i njezini problemi na državnoj granici
    •  Kako to da nikome nije nedostajalo tih 1.334.823 eura?
    •  Lud, zbunjen, normalan
    •  Zašto Nepalci ne bi postali Hrvati…
    •  Bečki konjušari i slovenska gospoda

> Svi tekstovi ovog autora