novinarstvo s potpisom
Moglo bi se možda reći – comedia e finita, no to je samo djelomično točno. “Povijesni sastanak” hrvatskog premijera sa suradnicima i vođama prosvjednika “šatoraša” iz Savske bio je doduše završna epizoda prve etape pobune dijela branitelja protiv aktualne vlasti, no svakako ne i završna klapa sapunice koja traje već sedam mjeseci.
Jer, u izbornoj godini, ni prosvjednici ni oporbene stranke koje ih podržavaju sigurno neće odustati od nakane da zagorčaju život Milanovićevoj Vladi i, baš kao i u vrijeme predsjedničkih izbora, “prepariraju” glasače za promjenu vlasti. SDP-u i koalicijskim partnerima, naravno, ne paše takav scenarij, no pasivnost, odnosno odustajanje od energičnih (zakonskih) mjera kojima se moglo pokušati riješiti problem ilegalaca iz Savske, do sada se pokazala kao uspješna strategija.
Jer, ma koliko da buran bio vikend i prosvjed koji su mediji napuhali na “biti ili ne biti”, i bez dolaska pakleno vrućih ljetnih dana, priča iz šatora se ofucala po svim šavovima.
Nastavak je stoga prilično predvidljiv: “čačkanje mečke”, s jedne strane, i pokušaj maksimalnog ignoriranja, s druge. Reklo bi se, hrvatski business as usual.
Je li ipak sastanak u Banskim dvorima bio korak u pravcu civiliziranijeg razgovora umjesto dosadašnjih žestokih ideoloških sudara u kojima je izvjesna samo totalna šteta?
Nije. Sastanak je istinabog bio, ajmo tako reći, pristojan, bez žestokih riječi i uvreda koje su mjesecima u rafalnoj paljbi stizale iz Savske 66 (valja biti pošten pa kazati da je Vlada na kanonadu ipak uzvraćala umjerenije; recimo – pojedinačnom paljbom) ili zajedljivih Milanovićevih opaski. No suštinski nije donio ama baš ništa novo.
Recimo, pokazao je da i nakon silnih mjeseci prosvjeda, prosvjednici nisu načisto za koji su krasni k… uopće podigli ilegalne šatore u Savskoj? Osim jedinog konkretnog problema – a to je onaj koji sigurno imaju ratni vojni invalidi, kao i oni civilni, ulovljeni birokratskim raljama hrvatskog zdravstva – u Banskim dvorima su se ponovno čula besmislena opća mjesta ili potpune nebuloze.
Poput one o objavi “registra agresora”, plasirane poput lake lopte, koja je Milanoviću omogućila efektni “return” napominjanjem da je takav popis nemoguć nakon Tuđmanove abolicije pobunjenika iz devedesetih.
O ostavci ministra branitelja Freda Matića i Bojana Glavaševića, na kojoj se tako tvrdoglavo inzistiralo uz tvrdnju da je ona jedan od razloga “spontanog” prosvjeda, ni riječi, baš kao ni o nekim konkretnijim zahtjevima potkrijepljenim argumentima o sustavnoj marginaliziranosti braniteljske populacije.
Zapravo, na sastanku s Milanovićem, Klemm, Glogoški i družina su se ponašali poput uvrijeđene šiparice koja traži ispriku zbog nekoliko grubih riječi, kao da se i sami nisu govorom mržnje, političkim etiketama i pozivom na izvaninstitucionalnu smjenu ministara, dulje od pola godine obračunavali s “neprijateljima Hrvatske” i “crvenom” vlasti.
Čak i događaji koji su prethodili sastanku – dakle, sam vikend-prosvjed na Markovu trgu – bio je na istom tragu.
Prosvjed, recimo, nije bio prijavljen, prosvjednici su odbili napuštanje trga nakon 22 sata – kad po zakonu mora prestati čak i najavljeni prosvjed na toj lokaciji – te se nasilno, uz ne baš nježne riječi upućene Vladi i policiji, pokušavalo probiti policijsku blokadu.
Bilo je, dakle, očito da je riječ o još jednom performansu kojim se želi provocirati promjenu vlasti, da je i ovaj prosvjed u funkciji stalnog pritiska na Milanovićevu Vladu, poziva na kaos – recimo i pozivima policiji da se ogluši na naredbe i temeljnu zadaću iz opisa radnog mjesta – uz duboko uvjerenje da su veterani-buntovnici iznad zakona i “nenarodne” vlasti.
Stoga cijela ta “koncilijantna storija” nimalo ne drži vodu.
Pače, nalik je na farsu.
HDZ je, recimo, iskoristio priliku za privremeno umivanje turbodesničarskog imidža, odnosno za amortiziranje nedavnih Karamarkovih izjava da su branitelji iznad zakona.
Milanovićeve pomirljive tonove na sastanku koji bi sigurno krenuo drugim tokom da je ponovno potegao pitanje odgovornosti HDZ-a za logistički i svaki drugi “support” prosvjednicima, Karamarkove lutke pretvorile su u dokaz da stranka – eto – ne stoji iza braniteljske “pobune”.
Svoju je rolu odigrala i Crkva. Oni “na vrhu” su, naravno, uputili niz prigodnih pomirljivih misli, pozvali na razum i dijalog, no u nižem platnom razredu našlo se dovoljno likova koji su u kamere i mikrofone svjedočili o pokušaju policije da upadne u crkvu.
Naravno, i komentatora koji su u trenu tu vidjeli veću netrpeljivost prema Kaptolu i nepoštovanje svetog tla negoli u danima zloglasnog jugoslavenskog komunizma.
Tko je u ponedjeljak jamio, a tko izgubio? U zemlji tako radikalno podijeljenoj, nitko nije izgubio ništa jer smo opet tamo gdje smo prije toga “povijesnog” vikenda i pomirbenog ponedjeljka i bili. Braniteljima i onima koji s figom u džepu stoje iza njih, vikend je donio zgodan pokušaj da se vlast izazove na žestoku reakciju uz uporabu sile.
A priznat ćete, crkva sv. Marka kao utočište invalida i pravednika pred naletom policijskih oklopnika, baš bi se lijepo uklopila u takvu priču.
Kad nije prošlo, sastanak u pomirljivom tonu bio je dobrodošao alibi.
Zoranu Milanoviću je također odgovarao mirni rasplet burnog vikenda. Jer, kad se već odlučilo da se na Markov trg pošalju jake policijske snage (što je legalno, ali ne i politički mudro) umjesto, recimo, mažoretkinja i komunalnih redara koji bi više odgovarali farsičnom i cirkuskom karakteru “priredbe”, sastankom koji je protekao bez ijednog pravog političkog pitanja (pa i onog tko je i zašto pokrenuo šatorašku epopeju) uz rukovanja i (doduše kisele) osmijehe, mora biti zadovoljan.
Jer, cirkus – zbog kojeg su ozbiljne teme uvijek u stražnjem planu – i dalje se nastavlja.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).