Covid-19 i naše slobode (4)

(Opaska uredništva: Donosimo u nastavcima članak Doc. dr. sc. Sunčane Roksandić, s Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, voditeljice hrvatske jedinice UNESCO Chair in bioethics i Kristijana Grđana, člana hrvatske jedinice UNESCO Chair in bioethics i člana upravnog Odbora Mental Health Europe).

4.Samoizolacija i prekršajna, odnosno kaznena odgovornost

U vezi kaznene odgovornosti za kazneno djelo iz čl. 180. Kaznenog zakona, širenje i prenošenje zaraznih bolesti, do sada je već bilo riječi u javnosti i opisano je na koji način i kada kaznena odgovornost dolazi u obzir (primjerice, Priopćenje Katedre za kazneno pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu).

Sukladno toj odredbi počinitelj kaznenog djela je, između ostalog, onaj tko ne postupi po propisima ili naredbama kojima nadležno državno tijelo naređuje preglede, dezinfekciju, dezinsekciju, deratizaciju, odvajanje bolesnika ili drugu mjeru za sprečavanje suzbijanja zarazne bolesti među ljudima s posljedicom prouzročenja opasnosti od širenja zarazne bolesti među ljudima.

Za to je kazneno djelo propisana kazna zatvora do dvije godine zatvora ako je počinjeno s namjerom odnosno do jedne godine zatvora ako je počinjeno iz nehaja.

Onda i kada dolazi u obzir primjena kaznenog zakonodavstva u smislu čl. 180. Kaznenog zakona, također treba voditi računa i o tome da pojedinac u samoizolaciji mora biti svjestan da mu je samoizolacija izrečena kao naredba ili je jasno propisana mjera primjenjiva za njegov slučaj.

Nakon što epidemija već dovoljan broj dana iziskuje posebne mjere, koje su transparentno javno dostupne svima i svugdje, nitko se ne može pozivati na isključenje protupravnosti jer nije znao da mjere postoje i koji im je sadržaj. To se posebno odnosi na odgovorne osobe, a posebno na one odgovorne osobe koje su zadužene za najranjivije skupine stanovništva (primjerice, domovi za starije osobe, bolnice)

No nakon što epidemija već dovoljan broj dana iziskuje posebne mjere, koje su transparentno javno dostupne svima i svugdje, nitko se ne može pozivati na isključenje protupravnosti jer nije znao da mjere postoje i koji im je sadržaj. To se posebno odnosi na odgovorne osobe, a posebno na one odgovorne osobe koje su zadužene za najranjivije skupine stanovništva (primjerice, domovi za starije osobe, bolnice).

Kaznenoj odgovornosti treba pribjegavati kada druge mjere ne pomažu, kada se drugim mjerama nije moglo postići zadovoljavajuće ponašanje pojedinaca i kada je kažnjavanje potrebno da bi odvratilo druge od činjenja kažnjivih djela. Kod pojave epidemije zaraznih bolesti, treba biti oprezan da primjena kazneno-pravnog zakonodavstva ne bude nerazmjerna i proizvoljna.

Masovno korištenje kaznenog zakonodavstva nikako ne bi smio biti primarni instrument u suzbijanju epidemije zaraznih bolesti jer strah od kaznenog progona može odvratiti građane od iskrenog informiranja o svojem zdravlju i traženja zdravstvene zaštite te time može umanjiti napore zdravstvenih vlasti da rano otkriju pojavu zarazne bolesti i poduzmu mjere iz svoje nadležnosti za sprečavanje njihovog širenja.

Što se tiče prekršajne odgovornosti, treba napomenuti kako termin ”samoizolacija” nije bio predviđen odredbama ZZPZB-a prije izmjena koje su uslijedile u travnju 2020. godine, no bilo je predviđeno u čl. 47. tog Zakona da radi sprečavanja i suzbijanja zaraznih bolesti ministar, na temelju prijedloga ravnatelja HZJZ-a može narediti i provođenje drugih sigurnosnih mjera.

Tako, na temelju čl. 47. st. 2. toč. 8. ZZPZB-a, ministar zdravstva mogao je narediti i posebnu sigurnosnu mjeru koja se naziva ”samoizolacijom”.

I doista, Hrvatski zavod za javno zdravstvo navodi da je ”samoizolacija posebna mjera zaštite koja se provodi temeljem odluke ministra zdravstva, a primjenjuje se na zdrave osobe (bez simptoma) koje su bile izložene riziku zaražavanja odnosno koje se bile u bliskom kontaktu s oboljelom osobom ili su u posljednjih 14 dana boravile u područjima/zemljama s lokalnom ili raširenom transmisijom (prijenosom) koronavirusne bolesti Covid-19, u trajanju od 14 dana od napuštanja zahvaćenog područja ili doticaja s oboljelom osobom.

Osnovno pravilo je da treba ostati kod kuće (u kućnoj karanteni/samoizolaciji, a za određena područja strani državljani u organiziranoj karanteni) i izbjegavati fizički bliski kontakt s drugim ljudima. Vrijeme trajanja zdravstvenog nadzora odnosno samoizolacije je 14 dana.”

Odredbama ZZPZB-a i prije izmjena propisane su kaznene odredbe, a u javnosti se više puta navodilo već kod same pojave Covida-19 u Hrvatskoj, da će se prekršitelji samoizolacije prekršajno kažnjavati novčanom kaznom u iznosu od 8.000 kuna. Fizička osoba se mogla kazniti ako se ne pridržava mjera sprečavanja širenja zaraznih bolesti na temelju čl. 75. st. 2. i čl. 76. st. 2. ZZPZB-a.

No odredba iz čl. 75. st. 2. ZZPZB-a nije bila prije izmjena primjenjiva na samoizolaciju, jer se odnosila na prekršaje iz čl. 75. st. 1. toč. 5., 6. i 11. ZZPZB-a. Po tim odredbama, fizička osoba mogla je biti kažnjena za prekršaj ako (toč. 5.) o izvršenim laboratorijskim ispitivanjima ne vodi evidenciju i ne dostavi izvješće o uzročnicima zaraznih bolesti, (toč. 6.) ne prijavi zaraznu bolest na način određen Zakonom i pravilnikom donesenim na temelju Zakona te (toč. 11.) ne provodi propisane mjere za sprečavanje i suzbijanje bolničkih infekcija.

Tu je jasno da se radilo samo o krugu odgovornih fizičkih osoba koje prekršaj mogu počiniti propustima u obavljanju svoje djelatnosti, a ne o osobama koje ne poštuju mjere samoiozolacije koje su im određene.

Međutim, niti čl. 76. st. 2. ZZPZB-a nije bio primjenjiv na samoizolaciju, s obzirom na to da niti jedna točka iz čl. 76. st. 1. ZZPZB-a nije propisivala kao prekršajno djelo nepostupanje po naredbi ministra zdravstva iz čl. 47. st. 2. toč. 8. ZZPZB-a.

Samoizolacija se nije mogla podvesti niti pod odredbu iz čl. 76. st. 1. toč. 2. ZZPZB-a, ako, na primjer, fizička osoba ne provodi opće mjere za sprečavanje i suzbijanje zaraznih bolesti (čl. 10. ZZPZB-a), zato što samoizolacija nije opća, nego posebna sigurnosna mjera za suzbijanje zaraznih bolesti (prema HZJZ-u).

Sukladno čl. 69. ZZPZB-a, sanitarni inspektori Državnog inspektorata su ovlašteni za provođenje nadzora nad provedbom mjera za zaštitu pučanstva od zaraznih bolesti, a samoizolacija mogla se podvesti pod opću nadležnost sanitarnog inspektora da zabrani kretanje osobama za koje se utvrdilo ili sumnjalo da su zaraženi sa SARS-CoV-2.

Kaznenoj odgovornosti treba pribjegavati kada druge mjere ne pomažu, kada se drugim mjerama nije moglo postići zadovoljavajuće ponašanje pojedinaca i kada je kažnjavanje potrebno da bi odvratilo druge od činjenja kažnjivih djela. Kod pojave epidemije zaraznih bolesti, treba biti oprezan da primjena kazneno-pravnog zakonodavstva ne bude nerazmjerna i proizvoljna

Tako su se kršiteljima samoizolacije dostavljale odluke o prekršajnom sankcioniranju novčanom kaznom u iznosu od 8.000 kuna prema čl. 127. st. 4. Zakona o državnom inspektoratu. Članak 127. dopušta naplaćivanje i manjeg i većeg iznosa.

Nadalje, kako se isticalo u javnosti, sanitarni inspektori Državnog inspektorata uz prekršajni nalog prekršitelju uručivali su i rješenje o izvršenju rješenja temeljem članka 139. Zakona o općem upravnom postupku, kojim su opominjale prekršitelja da ako se ne bude pridržavao naredbe temeljem izdanog rješenja sanitarnih inspektora da će platiti novčanu kaznu i to prvi put 30.000 kuna, drugi put 60.000 kuna, a treći put u iznosu od 120.000 kuna, sukladno čl. 142. Zakona o općem upravnom postupku.

Ovdje naročito dolazi do izražaja ranije spomenut prigovor navedenih ustavnih stručnjaka da je potrebna primjena čl. 17. Ustava ako se želi dodatno zadirati u ljudska prava radi suzbijanja ove pandemije.

Ipak, ako ne dođe do zlouporabe prava, gore navedeni propisi, pogotovo kako su izmijenjeni (v. poglavlje br. 5), trebali bi biti dovoljni za osiguranje poštivanja mjera za zaštitu pučanstva od zaraznih bolesti bez donošenja novih drastičnijih propisa i eventualnih izmjena Zakona o elektroničkim komunikacijama.

Puno je važnije, čini nam se, učinkovito reagirati temeljem postojećih propisa, a tu mislimo i na one koji se tiču postojanja odgovornosti onih osoba koje su odgovorne i za zdravlje drugih na temelju posla kojeg obavljaju, kao, primjerice, djelatnici zdravstvenih ustanova i ustanova socijalne skrbi.

Tu, čini se, može doći u obzir i postupanje po čl. 291. KZ-a, zlouporaba položaja i ovlasti uz pozivanje na čl. 180. Kaznenog zakona, ako odgovorna osoba u vezi s obavezama koje proizlaze iz suzbijanja zarazne bolesti neobavljanjem dužnosti drugome prouzroči štetu (izazove širenje zarazne bolesti na druge).

(Nastavlja se).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  COVID-19 i naše slobode (7) - Pitanje samoizolacije
    •  Covid-19 i naše slobode (6)
    •  Covid-19 i naše slobode (5)
    •  Covid-19 i naše slobode (3)
    •  Covid-19 i naše slobode (2)
    •  Covid-19 i naše slobode (1)

> Svi tekstovi ovog autora