autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Crkva u zrcalu presude sutkinje Ponoš

AUTOR: Aurelie Nimarin / 01.07.2025.

Dvadeset tisuća eura za izgubljeno dostojanstvo, djetinjstvo-mladost, zdravlje i sigurnost. I tu zapravo počinje sramotna priča. Jer Crkva se, točnije, Hrvatska provincija franjevaca konventualaca, umjesto da se pokloni žrtvi i isplati ono što joj pripada, odlučila boriti. Suditi se. Žaliti se. Osporavati. I to u državi u kojoj se svakome tko nosi kolar, reverendu ili habit još uvijek vjeruje više nego djetetu koje je zlostavljano.

Svećenik Gracijan Gašperov, član Provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca, u crkvi sv. Frane u Splitu silovao je maloljetnog mladića. Zločin je počinio kao redovnik, propovjednik i duhovni autoritet. Bio je gvardijan samostana, član Provincije koja ga je imenovala na službu u Splitu i koja sada tvrdi da ”nema ništa s tim”.

Mladić je to preživio, prijavio i pokrenuo parnicu. Zatražio je dvadeset tisuća eura odštete. Ne milijun. Ne bogatstvo. Ne simboličan čin milosti, nego ono što minimalno u svakom civiliziranom društvu pripada onome koji je doživio nepravdu.

A odgovor Crkve? ”Nismo odgovorni”. Bio je naš član, kažu, ali je zločin počinio kao ”privatna osoba”. ”Nismo znali”. ”Nismo upravljali”. ”Nismo dužni”. I tako su, u ime reda koji se zaklinje na siromaštvo, angažirali odvjetnike da pobijaju prava zlostavljanog. Županijski sud u Zagrebu, po sutkinji Jeleni Bošnjaković, supruzi bivšeg ministra Bošnjakovića, čak je pokušao opravdati tu konstrukciju. Kao da svećenici zlostavljaju izvan radnog vremena. Kao da redovnik prestaje biti redovnik kad zaključa vrata sakristije. Kao da dijete zna razlikovati zlostavljača od njegova habita.

No u Splitu, sutkinja Julijana Ponoš nije pristala na tu logičku i moralnu akrobaciju. U novoj presudi, pisanoj jasno, strogo i ljudski, rekla je ono što pravda mora reći: svećenik-redovnik nije djelovao sam. Bio je dio Crkve. Bio je član reda-provincije. I postoji odgovornost, prema hrvatskom zakonu, prema crkvenom pravu, prema razumu i, iznad svega, prema savjesti.

U državi gdje Crkva tradicionalno uživa gotovo sveti imidž, gdje je njezin autoritet i dalje duboko ukorijenjen u institucijama, gdje i sramežljiva kritika često povlači sankcije, sutkinja Ponoš pokazala je ne samo stručnost, nego i rijetku osobnu hrabrost. Presudila je protiv moćne crkvene strukture, nepristrano, argumentirano i bez kompleksa.

U atmosferi u kojoj se suci znaju kloniti slučajeva s ”osjetljivim” optuženicima, njezina presuda postaje presedan.

Pozvala se na čl. 170. Zakona o obveznim odnosima, prema kojem pravna osoba odgovara za štetu koju je prouzročio njezin član u obavljanju svojih zadaća. Gašperov je bio na službi, u ime Provincije, među vjernicima. I ondje je silovao dijete.

Zakonik kanonskog prava potvrđuje istu logiku. Kanon 602: redovnici žive u zajednici, solidarni u odgovornosti. Kanon 128: tko upravlja, odgovara za štetu. Kanon 617: poglavari moraju savjesno nadzirati svoje članove. Kanon 620: viši poglavari (poput provincijala) odgovorni su za cijelu zajednicu. Kanon 622: poglavari imaju vlast nad svim članovima i dužnost voditi ih prema ciljevima posvećenog života.

A što čini Provincija? Poricanje. U Nacionalu od 18. lipnja 2025. (22. lipnja na internetu)

opisan je cijeli sramotni pokušaj izvlačenja: ”nije djelovao u naše ime”, ”nije bio pod izravnim nadzorom”. A bili su mu nadređeni. Imenovali su ga. Štitili su ga i kad su znali.

I sad Crkva, red, provincija, institucije koje raspolažu milijunima, sa školama, nekretninama, proračunskim dotacijama, odbijaju isplatiti 20.000 eura. Ne iz siromaštva, nego iz pohlepe i obijesti. Ne iz duhovnosti, nego iz pravne kalkulacije. A to nije vjera. Nije Krist. Nije crkvenost. To je duhovna izdaja.

Nažalost, to nije jedini slučaj. U Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji, svećenika koji je zlostavljao prijavljivalo se godinama. Nadređeni su šutjeli. Nisu pokrenuli postupak. Nisu obavijestili DORH. Nisu štitili druge. Kad je javnost konačno doznala, čule su se već poznate ”litanije”: ”Nismo znali”, ”Nismo nadležni”, ”Nije djelovao u naše ime”… Zvuči li poznato?

To nije iznimka. To je obrazac. Sustav. Logika korporacije, ne zajednice vjere. Najprije negirati, zatim odgađati, na kraju ušutkati, a sve zbog novca. I sve to zbog dvadeset tisuća eura. Dvadeset! Postoji li institucija u kojoj je veći nesrazmjer između onoga što treba biti i onoga što jest?

Presuda sutkinje Ponoš nije samo pravna odluka. Ona je ogledalo. Pokazuje kakva je Crkva postala i koliko se udaljila od onoga što bi trebala biti. I šalje poruku: vjerodostojnost ne dolazi s propovjedaonice, nego iz poniznosti. Iz spremnosti da priznaš krivnju. Da staneš uz onoga tko je stradao, a ne uz onoga tko je zlostavljao.

Ako već šute biskupi, neka progovore suci. Ako se povlače redovnici, neka ustanu obični ljudi.

A ako se već sve izgubilo, neka ostane samo jedno pitanje: Bi li Isus išao na sud protiv žrtve, zbog bijednih, da ne kažemo pišljivih, dvadeset tisuća eura?

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora: