“Crkvena šutnja” u vrijeme Hrvatskoga proljeća (1)

Kao što ni mnoge druge događaje na našim geografskim prostorima ne možemo promatrati kao izdvojene posebnosti, tako ni početak, tijek i prisilni završetak Hrvatskoga proljeća – svejedno sporili se mi oko datuma njegova početka i njegovih glavnih protagonista– nije moguće promatrati izvan konteksta ondašnjih svjetskih, europskih i općejugoslavenskih političkih zbivanja,tako ne možemo izdvojeno, kao zasebnost, promatrati ni odnos predstavnika Katoličke crkve prema zbivanjima i ljudima u i oko Hrvatskoga proljeća krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina 20. stoljeća.

U tome smislu, dakle, ni ponašanje ondašnjega vrha Katoličke crkve u Hrvatskoj nije moguće promatrati izolirano i svoditi ga isključivo na ondašnja trenutna događanja tijekompolitičkih previranja u navedenome razdoblju, nego ponašanje hrvatskoga crkvenog vrha treba staviti u širi svjetski i europski politički kontekst, ponajprije u kontekstpostkoncilskih nastojanja oko ublažavanja napetosti između Katoličke crkve i režima socijalističkih zemalja.

Ovo je potrebno kazati odmah na početku zato što vrijedi uvriježeno mišljenje mnogih sudionika “proljećarskih” zbivanja, ali i izvanjskih promatrača da su u hrvatska općenarodna nacionalna gibanja 1971. godinebili uključeni svi segmenti ondašnjega hrvatskog društva – od znanstvenih, sveučilišnih do radničkih i seljačkih – osim jednoga važnog segmenta hrvatskoga nacionalnog, kulturnog i političkog identiteta, koji se smatra i kojeg drugi smatraju njegovomtemeljenom sastavnicom– Katoličke crkve u Hrvata. Stoga se samo po sebi nameće pitanje, je li, i ako jest, zašto je Crkva šutjela u tom vremenu?

Nasuprot tome, najviši predstavnici ondašnje partijske političke elite smatrali su da u bitnome iza svih aktivnosti stoje kontrarevolucionarne, antisocijalističke i antijugoslavenske – ponajprije emigrantske i klerikalne snage, među kojima ponajviše predstavnici Katoličke crkve koji se nikada nisu pomirili s uspostavom komunističke vlasti na čelu s Josipom Brozom Titom.

Iz javnih nastupa i ponašanja nekih članova Saveza komunista Jugoslavije, a posebno Saveza komunista Hrvatske, mogao se steći dojam da su sâmo postojanje Katoličke crkve i njezino pastoralno djelovanje bili njihova “noćna mora”, kao npr. Jakovu Blaževiću, predsjedniku Sabora SRH, i dr. Vladimiru Bakariću, članu Izvršnog biroa SKJ, koji su, kad je riječ o Hrvatskome proljeću, ali i o “klerikalno orijentiranoj” hrvatskoj historiografiji, govorili o uključenosti mnogih pa i članova Katoličke crkve u Hrvata u kontrarevolucionarne pokrete toga vremena.[i]

U traženju odgovora na gore postavljeno pitanje u ovome radu ću u prvome dijelu aktualizirati izjavu-odgovor nadbiskupa splitsko-makarskog, Frane Franića,na pitanje o “crkvenoj šutnji” tijekom Hrvatskoga proljeća koji (odgovor) je on dao u svome članku-sjećanju pod naslovom “Uspomene na neka crkvena događanja za vrijeme Hrvatskog proljeća i nakon njega” objavljenom u časopisu Crkva u svijetu, u broju 4 iz prosinca 1996. godine[ii].

U drugome dijelu svoju pažnju usredotočit ću na posjet predsjednika SFRJ, Josipa Broza Tita, Papi Pavlu VI., 29. ožujka 1971. godine, te iz te perspektive,u trećemu dijelu, ukratko analizirati pisanje – o društvenoj i religijsko-crkvenoj situaciji tog vremena – kako crkvenoga glasila Glasa Koncila tijekom cijele 1971. godine (svih 25 brojeva) tako i pisanje drugihdruštvenih i političkih glasila toga vremena, kao što su Hrvatski tjednik, Komunist i Vjesnik i temeljem tih tekstova pokušati naznačiti konture mogućega odgovora na pitanje o “crkvenoj šutnji” tijekom Hrvatskoga proljeća.

***

(Tekst Ivana Markešića je objavljen u: Jakovina, Tvrtko (ur.) (2012) Zbornik radova ”Hrvatsko proljeće – 40 godina poslije”, Zagreb: Centar za demokraciju i pravo Miko Tripalo, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu i Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, str. 245-270.).

________________________________

[i]“Dramatični trenutak Hrvatske”, naslovnica Hrvatskoga tjednika, br. 16, od 30. srpnja 1971., u kojoj su, u redakcijskom nepotpisanom članku, objavljeni dijelovi govora J. Blaževića i V. Bakarića o ondašnjemu stanju u hrvatskome društvu zbog čega će temeljem žalbe Okružnoga javnog tužitelja u Zagrebu protiv rješenja Okružnoga suda u Zagrebu od 3. kolovoza 1971. – Kr 36/1971-6, Vrhovni sud Hrvatske u Zagrebu svojim rješenjem Kž 1274/1971-3 donesenim na sjednici održanoj 12. kolovoza 1971. izreći “zabranu raspačavanja prve stranice novina ‘Hrvatski tjednik’”. Umjesto navedene (zabranjene) naslovnice, objavljena je nova s tiskanim predmetnim Rješenjem Vrhovnoga suda Hrvatske.

[ii]Franić, Frane (1996) “Uspomene na neka crkvena događanja za vrijeme Hrvatskog proljeća i nakon njega” objavljenom u Crkva u svijetu, u broju 4 iz prosinca 1996., str. 368-379.

(Nastavlja se).

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  ''Crkvena šutnja'' u vrijeme Hrvatskoga proljeća (6)
    •  ''Crkvena šutnja'' u vrijeme Hrvatskoga proljeća (5)
    •  “Crkvena šutnja” u vrijeme Hrvatskoga proljeća (4)
    •  “Crkvena šutnja” u vrijeme Hrvatskoga proljeća (3)
    •  ''Crkvena šutnja'' u vrijeme Hrvatskoga proljeća (2)
    •  Ako Svevišnji postoji, ako je i svemoćan, zašto dopušta rat?
    •  Ima li nade za kršćanske nomade kakav je papa Franjo?
    •  Živimo li u intervalu od razmjene do razmjene mrtvih?
    •  Ukidanjem entiteta riješiti hrvatsko pitanje u BiH
    •  Kako biti vjernik u Crkvi koja ga je napustila?

> Svi tekstovi ovog autora