Čudo Duhova: žar tinja, duh je živ

Ljupka svetkovina: prije 30 godina svetkovinu Duhova i tjedan koji je slijedio Duhovsku nedjelju (14. – 21. svibnja 1989. godine) obilježili su predstavnici svih kršćanskih zajednica Europe koji su se okupili na Prvi ekumenski susret u Bazelu. O takvom susretu sanjao je Dietrich Bonhoeffer kad je godine 1934. razmišljao o zajedničkoj europskoj mirovnoj inicijativi uoči već jakog zveckanja oružja, sluteći neizbježnost rata

Tek je 1983. godine, kad se već zahuktala utrka u naoružavanju, njegov san poprimio prve konkretne obrise. U Vancouveru, na Plenarnom skupu Ekumenskog vijeća crkvi, položeni su temelji mirove inicijative uoči stacioniranja raketa srednjeg dometa diljem srednje Europe.

U dokumentu s vancouverskog susreta američki plan s oružjem za masovno ubijanje ocijenjen je, bez uvijanja, kao zločin protiv čovječanstva. Crkve, odlučne da ne ostanu pasivne promatračice, povezale su se s brzorastućim mirovnim pokretima diljem Europe. Pokreti protiv naoružavanja i eskalacije istočno-zapadnog nadmetanja povezali su se s udrugama za zaštitu okoliša, koje su niknule nakon černobilske katastrofe.

U dokumentu s vancouverskog susreta američki plan s oružjem za masovno ubijanje ocijenjen je, bez uvijanja, kao zločin protiv čovječanstva. Crkve, odlučne da ne ostanu pasivne promatračice, povezale su se s brzorastućim mirovnim pokretima diljem Europe. Pokreti protiv naoružavanja i eskalacije istočno-zapadnog nadmetanja povezali su se s udrugama za zaštitu okoliša, koje su niknule nakon černobilske katastrofe

Težnja za gomilanjem moći i svjetskom vladavinom navela je gospodare svijeta da žrtvuju ne samo mir, nego i život u zdravom prirodnom ambijentu. Znanost se okrenula protiv onih koji je zlorabe – a povlače za sobom u ponor i nevine buduće generacije.

”Zaokret je prijeko potreban, vrijeme istječe”, bila je poruka iz Bazela na Duhove 1989. godine. Slijedeći Lutherovu vjeru u Božju providnost, sudionici su, premda svjesni opasnosti po život na Zemlji, posadili drvo, kao što bi Luther posadio stablo jabuke, čak i kad bi bio siguran da će Sudnji dan doći sutra.

U dnevnom tisku, a ni u međunarodnoj zajednici bazelski susret nije naišao na naročit odjek – iako su se njegovu pozivu odazvali – senzacionalno – predstavnici ”Šuteće Crkve”, to jest kršćanske zajednice iza ”željezne zavjese”.

Bojažljivo bi tu i tamo neki sudionik napomenuo da se usudi vjerovati da će ”iskrica” mirovnog angažmana i svijesti za potrebu zaštite prirode ”preskočiti” zapadno-istočnu granicu i možda jednog dana u ne tako dalekoj budućnosti srušiti komunističke režime.

Na tu Duhovnu nedjelju, 14. svibnja 1989. godine, na austrijsko-mađarskoj granici u blizini Balatona, dvojica otmjene gospode s kliještima i škarama za žicu u rukama mučila su se ukloniti dio bodljikave žice koji se ispriječio između dvije zemlje. Mađarski ministar vanjskih poslova Gyula Horn i njegov austrijski kolega po dužnosti Alois Mock su nekako uspjeli prerezati djelić te konstrukcije koja je prkosila svim mijenama vremena od 1956. godine pod budnim očima oficira pograničnih straža s jedne i s druge strane granice između Istoka i Zapada.

Simbolički prerezana žica je zatim realno uklonjena u roku od nekoliko dana – ”Evo, prva rupa u ‘željeznoj zavjesi”’, vrištali su neki novinski komentatori: ”Duhovsko čudo!”

No, to još nije sve.

Događaj su pratili turisti (”turisti”) iz Njemačke Demokratske Republike (DDR-a), na obližnjem parkiralištu, kraj službenih limuzina stajali su ”Trabiji”, ”Trabanti”, red za redom, dok su njihovi vlasnici okupljeni oko svojih šatora pozorno pratili službenu ”ceremoniju” na granici.

”Zaokret je prijeko potreban, vrijeme istječe”, bila je poruka iz Bazela na Duhove 1989. godine. Slijedeći Lutherovu vjeru u Božju providnost, sudionici su, premda svjesni opasnosti po život na Zemlji, posadili drvo, kao što bi Luther posadio stablo jabuke, čak i kad bi bio siguran da će Sudnji dan doći sutra

Slučajno – ništa nije bilo slučajno tog dana – odnekud se do Leipziga, Dresdena, Erfurta … pročulo da je Mađarski parlament u svibnju 1989. godine donio zakon vezan uz slobodno kretanje i prekogranični promet sa zapadnim zemljama i da su ministri vanjskih poslova Horn i Mock već dugo pregovarali i lobirali za ukidanje utvrđene granice između Istoka i Zapada, u duhu Perestrojke.

Dok su vojnici s jedne i druge strane granice čupali i razbijali betonske stupce, mnoštvo se s parkirališta kretalo prema mjestu radnje, iznenađeno i u nevjerici da ih nitko ne zaustavlja, nitko ne puca.

Zatim je, kao na komandu, kolona potrčala i počela prelaziti granicu. Uzbuđenje onih koji su uspuhani stigli ”preko” – vidjelo se u svim TV prijenosima – bilo je neopisivo: grlili su se, ljubili, plakali i vrištali… To su bile prve laste koje će pokrenuti valove ”turista” iz DDR-a. Cijelo ljeto 1989. istočnonjemački ”turisti” s propusnicama za crnomorska kupališta (gdje su jedino smjeli putovati) skrenut će prema Balatonu, oprezno se približavati pojasu koji je obilježio granicu, pa dalje, i evo ih u ”obećanoj zemlji”.

Ostavljali su iza sebe (još) komunističku Mađarsku, svoju istočnonjemačku domovinu i cijeli Istočni blok. ”Glasanje nogama”, komentirali su novinari koji su bili sve skloniji vjerovati u Duhovsko čudo. Optimisti i pesimisti su ispravno nagađali da nakon tih Duhova više ništa neće biti kao do tada.

Građani DDR-a koji nisu imali mogućnosti ili nisu željeli slijediti primjer svojih sunarodnjaka u bijegu svoju su odlučnost da potkopaju izjalovljen istočnonjemački režim iskazivali duhovnom snagom u svojoj sredini: evangelički biskupi Dresdena i Magdeburga pozvali su svoje vjernike na ekumensko okupljanje za pravednost, mir i očuvanje stvorenoga svijeta još 1988. u Dresdenu, pa 1989. u Magdeburgu i ponovo u Dresdenu, te su se solidarizirali sa vjernicima na Zapadu i njihovim zalaganjem da se spriječi nuklearna katastrofa.

Uz to su artikulirali strah za svoju domovinu, koja je u utrci sa Zapadom u iskorištavanju prirodnih resursa nemilice uništavala životni prostor i stanovnicima oduzimala vitalno nužne preduvjete zdravog razvitka.

Na tu Duhovnu nedjelju, 14. svibnja 1989. godine, na austrijsko-mađarskoj granici u blizini Balatona, dvojica otmjene gospode s kliještima i škarama za žicu u rukama mučila su se ukloniti dio bodljikave žice koji se ispriječio između dvije zemlje. Mađarski ministar vanjskih poslova Gyula Horn i njegov austrijski kolega po dužnosti Alois Mock su nekako uspjeli prerezati djelić te konstrukcije koja je prkosila svim mijenama vremena od 1956. godine pod budnim očima oficira pograničnih straža s jedne i s druge strane granice između Istoka i Zapada

Gusti dim iz tvorničkih dimnjaka, koji je gradove i sela ogrnuo u nepropusne oblake otrovnih plinova, ekološko uništavanje okoliša i ekonomska ovisnost o bogatim i razvijenim zemljama – za takvu domovinu kršćani DDR-a su namjeravali preuzeti odgovornost i braću i sestre po vjeri na Zapadu moliti za solidarnost i pomoć.

Dokument susreta izrijekom govori o konkretnim točkama vezanim uz mir, pravednost i održiv razvoj: građani-vjernici traže suodlučivanje umjesto centralističkog planiranja i zaobilaženja potreba građana, propituju pojam mira i mirovne politike režima, obraćaju se odgovornim za vojnu službu i pogranične straže o njihovim viđenjima projekta mira, a ekonomiste suočavaju s njihovim stavom o napretku koji kao cijenu iziskuje zdravlje i život ljudi.

Već u drugoj polovici 80-ih godina osnovani su radni kružoci ”Solidarna Crkva” i ”Crkva odozgo” s ciljem reformističkih djelovanja unutar službene Crkve (pozivaju se na Drugi vatikanski sabor): zaštita ljudskog života, zaštita globalnog životnog prostora, očuvanje vrsta biljnog i životinjskog svijeta, a poglavito očuvanja prirodnih resursa i odgovornog energetskog, ekonomskog i političkog pristupa tim temama.

Sve su se one nalazile na agendi Ekumenskog skupa; 10.000 pripadnika svih crkvi poslalo je svoje prijedloge za sastanke u Dresdenu i Magdeburgu, a proslijeđeni su i skupu u Bazelu. Zajednička poruka Zapada i Istoka glasila je: ”Mačeve prekovati u plugove” (Iz. 1,4).

Dok su se crkve i vjernici zabrinjavali za sudbinu istočnonjemačke domovine, državno vodstvo DDR-a ostalo je gluho i slijepo na peticije sa skupova, kao i na sve događaje koji su tijekom ljeta te godine djelovali kao omen – na Perestrojku, na Okrugli stol u Poljskoj, na vrenje u ČSSR-u, na ”iseljeničke valove” iz zemlje, na sve više građanskih inicijativa kod kuće.

Njihov je oslonac bio kineski režim, koji se – tragična koincidencija – krvavo obračunao sa studentima 4. lipnja 1989. na Trgu Nebeskog mira (Tienamen) u Pekingu.

Građani DDR-a su organizirali molitvene večeri za svoje uhapšene sunarodnjake; oni su već za Prvi maj izašli na paradu s geslom ”Wir sind das Volk” (”Mi smo narod”) i ustrajali na zahtjevu za politikom mira i suradnje pod geslom iz proroka Izaije (Iz. 1,4) ”Mačeve prekovati u plugove!”

Zatim se dogodio 9. studeni 1989. godine – snimke preneraženih, dirnutih, oduševljenih ljudi koji se guraju kroz otvorene pogranične prijelaze i preneražena lica policajaca: ”Znači, to je bilo to”, reći će jedan od njih i pogodio. Režim se urušio, a s njim i država nakon proslave 40. godišnjice postojanja (dok su režimlije još nazdravljale ”vječnom prijateljstvu sa SSSR-om”).

Dokument susreta izrijekom govori o konkretnim točkama vezanim uz mir, pravednost i održiv razvoj: građani-vjernici traže suodlučivanje umjesto centralističkog planiranja i zaobilaženja potreba građana, propituju pojam mira i mirovne politike režima, obraćaju se odgovornim za vojnu službu i pogranične straže o njihovim viđenjima projekta mira, a ekonomiste suočavaju s njihovim stavom o napretku koji kao cijenu iziskuje zdravlje i život ljudi

Godine 1989., ubrzo nakon urušavanja istočnonjemačkog režima, Čehoslovačka će doživjeti ”Baršunastu revoluciju”, nenasilnu primopredaju vlasti (iako su u čehoslovačkom Politbiru, kao uostalom i u istočnonjemačkome, zagovornici ”kineskog rješenja” sa Tienamena bili brojni i jaki).

No, Gorbačovljeva Glasnost je iznjedrila već kritičku javnost, a brojnija nazočnost zapadnih medija u zemlji (upravo zahvaljujući Glasnosti) odvratila je Politbiro od uporabe vojnih sredstava – bojali su se sankcija sa Zapada, ali i mogućnosti građanskog rata. Pregovori bili u jesen 1989., u teškoj ekonomskoj situaciji i uoči vidljivog urušavanja autoriteta, ”razuman izbor”.

Miroljubivo rješenje krize koje je zahvatilo cjelokupni Istočni blok nije svugdje dobilo šansu.

Od Rumunjske do tragičnog rata u Hrvatskoj i krvavog raspada Jugoslavije duh Bazela je doživio teške poraze.

No, ni ondje gdje je pobijedio duh mira, pomirbe, suradnje sređivanje nasljeđa komunističkih režima polučilo je pogubne posljedice: krah poduzeća, slom gospodarstva, odvlačenje materijalnih resursa od strane profitera koji su poput hijene preplavili istočna gospodarstva.

Žar revolucije se naglo ugasio, očaranost snagom obnove pretvorila se u razočaranje – kao da se obistinila ocjena Karla Marxa i Friedricha Engelsa o Francuskoj revoluciji: ”Revolucija jede svoju djecu”.

Treći put između kapitalizma i socijalizma, kojim su se vodili poljski pregovarači za Okrulim stolom, nije imao šanse protiv trijumfalizma Zapada nad Istokom. Na to je mislio Francis Fukuyama, koji je provokativno obznanio ”Kraj povijesti” (htio je reći da je preostao i pobijedio liberalno-kapitalistički poredak i gospodarski model). Njemački kancelar Kohl godinu 1989. nazvat će ”Annus mirabilis”.

U tim preobratima je i zaštita prirode dospjela pod kotače euforije novog gospodarskog uzleta: Organizatori u Ekumenskom vijeću crkvi razočarani su konstatirali da će neka druga vremena osvijestiti čovječanstvo za pogubnost politike zastrašivanja ubojitim oružjem, a s time u vezi s opasnosti kukavičluka i šutnje. ”Možda će ubrzano zatopljavanje Zemlje političare natjerati na razum”, nadali su se organizatori.

Papa tom svojom enciklikom dokazuje da je dovoljno naučio o prilikama u Europi, koja je prošla velik obrat političkih i gospodarskih sustava i koja je, zaokupirana prevladavanjem negativnog nasljeđa 50 godina poslijeratnog komunističkog negospodarenja, zalutala u partikularne interese. Zato je ”Laudato si” dokument o cjelovitom pogledu na ekologiju, dokument humanitarne ekologije

Tek je papa Franjo u svojoj enciklici ”Laudato si” (18. svibnja 2015.), s podnaslovom ”O brizi za zajednički dom”, s posebnim osvrtom na ekološku krizu, upozorio na sintezu zaštite okoliša, potrebu suzbijanja siromaštva i zalaganja za dostojanstvo čovjeka te naglasio da su ti aspekti neraskidivo povezani.

Papa tom svojom enciklikom dokazuje da je dovoljno naučio o prilikama u Europi, koja je prošla velik obrat političkih i gospodarskih sustava i koja je, zaokupirana prevladavanjem negativnog nasljeđa 50 godina poslijeratnog komunističkog negospodarenja, zalutala u partikularne interese. Zato je ”Laudato si” dokument o cjelovitom pogledu na ekologiju, dokument humanitarne ekologije.

Danas, 30 godina nakon Duhovskog čuda u Bazelu, moramo konstatirati da se čudo dogodilo u velikim razmjerima, ali ne kao ”trajna obnova Zemlje”.

Čudo nije imalo trajni učinak, nego je djelovalo kao grom iz vedra neba, kao silazak vatrenih znakova među ljude, nakon kojeg je na ljudima da s primljenim darovima moraju sami osmisliti što im je raditi.

Razočaranje 1989. godine zbog izostalog velikog odjeka ubrzo se okrenulo – ali duh je ustrajavao. Nakon Bazela događali su se organizirani i spontani susreti u mnogim ”novim pokrajinama”, ad hoc sazvanih radi aktualnih potreba.

Žar tinja, duh je živ.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Pokušaj da shvatimo papu Pija XII. sine ira et studio
    •  Tko je svet? Kanonizacije su problematične
    •  Svjetska biskupska sinoda – proces samorefleksije
    •  Nihil obstatili kako vjernike voditi žedne preko vode
    •  Papa na strani migranata – no treba čuti i drugu stranu
    •  Nimalo blagdanske misli o svetkovini Marijinog uznesenja
    •  Otvorenje OI u znaku povrijeđenih osjećaja vjernika
    •  Slavimo one koji su dio ljudi kojim je Antigona prva heroina
    •  Socijalni tjedan, Trst: Oduševljenje i iritacije
    •  Novi dokument o rimskom biskupu: ni revolucija ni evolucija

> Svi tekstovi ovog autora