Curenje poruka iz pametnog ”telekrana”

Suvremene tehnologije nas ostavljaju u konstantnoj borbi s orvelovskim izazovima. Orwell nije mogao ni sanjati da će uređaji za informiranje i nadzor građana koje je predvidio – tzv. telekrani – biti tako mali da mogu stati u svačiji džep i da će ih građani sami masovno kupovati nestrpljivo iščekujući izlazak novog modela.

Suvremeni mobilni uređaji sadrže ogromnu količinu podataka: našu kompletnu pisanu komunikaciju (poruke, objave na društvenim mrežama, e-mailove), fotografije i video snimke koje smo slali drugima i koje su drugi slali nama, naše kretanje u prostoru, koje web stranice posjećujemo, što pretražujemo na Googleu i brojne druge informacije.

U kontekstu otkrivanja korupcijskih afera i borbe protiv kriminala, ti mali pametni ”telekrani” sadrže informacije za otkrivanje različitih kaznenih djela.

Pomažu u hvatanju običnih kriminalaca otkrivanjem razbojništva i krađa (uvidom u lokaciju počinitelja u vrijeme krađe, pronalaženjem fotografije ukradenog predmeta u njegovom telefonu radi prodaje), a u posljednje vrijeme su pohranjene poruke u mobitelima postale ključni dokaz u otkrivanju visoke korupcije.

Glavna državna odvjetnica je u kontekstu curenja informacija iz pojedinih istraga, na sjednici Odbora za pravosuđe Hrvatskog sabora izvijestila javnost da DORH u aktualnim kaznenim predmetima ima tri milijuna stranica SMS poruka i drugih digitalnih dokaza.

U vezi s curenjem nekih od tih poruka u medije, premijer je prošli tjedan inicirao raspravu o uvođenju kaznenog djela kojim bi se tome stalo na kraj. Prepreka tome su, međutim, dvije činjenice. Prva je da se ne može i ne smije kažnjavati svako curenje podataka iz takvih spisa, a druga je da jedno takvo kazneno djelo zapravo već postoji u Kaznenom zakonu.

Prvu činjenicu je premijer i sam priznao prije nekoliko tjedana u odgovoru na upit novinara može li se kontrolirati curenje privatnih poruka iz izvida odnosno istrage – rekao je: ”Ne može, živimo u demokraciji – veliki broj ljudi ima uvid u hrpu tih poruka”.

Ipak to ne znači da pojedinci – državni odvjetnici, odvjetnici, službenici u pisarnicama – smiju selektivno puštati informacije iz spisa u medije. Za takve radnje se mogu voditi disciplinski postupci, a ako su važeći propisi o disciplinskoj odgovornosti u tom pogledu nedostatni, onda bi ih trebalo mijenjati.

Što se tiče kaznenog djela čije uvođenje premijer najavljuje, ono već postoji u članku 307. Kaznenog zakona – zove se ”povreda tajnosti postupka”. Tamo jasno piše da će se kazniti kaznom zatvora u trajanju do tri godine tko neovlašteno otkrije tajnu za koju je saznao u prethodnom kaznenom postupku ili sudskom postupku.

Što je, a što nije tajna, propisano je Zakonom o kaznenom postupku. To su u prvom redu policijski izvidi, a kad postupak uđe u fazu istrage u pravilu više nema tajnosti pa se ni objavljivanje informacije iz istrage ne može tretirati kao kazneno djelo. Tijelo koje vodi istragu može odrediti tajnost cijele ili dijela istrage pojedinim situacijama ako bi javno objavljivanje podataka iz istrage štetilo probicima postupka.

Bilo je curenja tajnih podataka iz izvida i istraga i ranije, ali rijetko da je netko za to bio osuđen. Naime, povreda tajnosti postupka se tumači u skladu s iznimkom koja je propisana za kazneno djelo odavanja službene tajne iz članka 300. Kaznenog zakona, gdje se propisuje da nema kaznenog djela kada je ono počinjeno u pretežito javnom interesu.

U visokoj politici, visok je i javni interes za informacijama iz sudskih spisa, iako i tu postoje određena ograničenja. To najbolje ilustriraju predmeti koje su dva bivša premijera europskih država vodila pred Europskim sudom za ljudska prava.

Prvi je slučaj Bettina Craxija, nekadašnjeg talijanskog lidera socijalista i najkorumpiranijeg premijera u povijesti Italije koji je bio središnja figura afere ”Tangentopolis” (u prijevodu: mitnički grad-država ili grad-država mita).

Nakon što je ova afera otkrivena početkom 1990-ih, Craxi je neko vrijeme bio nedodirljiv jer je uživao parlamentarni imunitet. Nakon parlamentarnih izbora 1994. izgubio je mjesto u parlamentu i pobjegao u Tunis, odakle su on i njegova supruga komunicirali s brojnim osobama, uključujući i s tadašnjom suprugom Silvija Berlusconija.

Njihova komunikacija je bila nadzirana temeljem sudskog naloga te je procurila u talijanske medije koji su ih objavljivali. Međutim, ti brojni razgovori Craxija i njegove supruge s različitim osobama imali su slabu ili nikakvu relevantnost za otkrivanje kriminalnih radnji.

Craxi se zbog curenja komunikacije žalio na povredu njegovih prava sve do Europskog suda za ljudska prava. Sud je pošao od konstatacije da mediji imaju zadaću prenijeti informacije, a javnost ih ima pravo primiti, posebice kada je riječ o takvoj javnoj osobi.

Međutim, javni interes za dobivanjem informacija iz kaznenog postupka odnosi se samo na činjenice vezane uz kaznenu odgovornost okrivljenika. U Craxijevom slučaju, neki od razgovora objavljenih u medijima bili su strogo privatne prirode te njihovo objavljivanje nije odgovaralo prijekoj društvenoj potrebi i uplitanje nije bilo razmjerno.

Curenje informacija nije bilo izravna posljedica radnje talijanskog tužiteljstva, već je vjerojatno uzrokovano neispravnim radom registra ili time što su mediji dobili informaciju od jedne od stranaka u postupku ili njihovih odvjetnika.

U tom smislu, Sud je zaključio da talijanske vlasti nisu poduzele potrebne korake kako bi osigurale učinkovitu zaštitu Craxijevih prava stavljanjem na raspolaganje odgovarajućih zaštitnih mjera i provođenjem učinkovite istrage u vezi s curenjem informacija.

Zbog toga je presudio da je Craxiju curenjem komunikacija povrijeđeno pravo na privatni i obiteljski život, ali prekasno. Craxi nije doživio presudu iz Strasbourga, ali ni izvršenje zatvorske kazne na koju je bio osuđen u odsutnosti.

Drugi je slučaj bivšeg premijera Litve Algirdasa Butkevičiusa koji je od 2015. bio pod istragom za korupciju vezano za oduzimanje statusa posebne zaštite određenim mjestima u Litvi.

U istrazi je uz sudski nalog pribavljena komunikacija premijera Butkevičiusa i gradonačelnika jednog od tih mjesta – razgovarali su o rezoluciji kojom bi se promijenio njihov status. Ta rezolucija je zatim bila usvojena.

Ipak, tužiteljstvo je 2016. zbog nedostatka dokaza o koruptivnom postupanju obustavilo istragu, ali je zato parlamentarna antikorupcijska komisija već pokrenula postupak u vezi s tim.

Komisija je tražila i dobila od tužiteljstva kompletan spis istrage te je sazvana sjednica na kojoj se javno u prisutnosti novinara raspravljalo o ovom slučaju. Nakon toga, jedan od novinara je objavio transkripte komunikacije između premijera Butkevičiusa i gradonačelnika. Butkevičius je smatrao da je time bilo povrijeđeno njegovo pravo na privatnost komunikacije te je i njegov predmet završio na Sudu u Strasbourgu.

Kako Europska konvencija dopušta zadiranje u privatnost koje je u skladu sa zakonom i nužno u demokratskom društvu, Sud je utvrđivao jesu li ova dva uvjeta ispunjena.

Utvrdio je da je antikorupcijska komisija djelovala na temelju zakona te da ni tužiteljstvo nije prekršilo nijedan zakon time što je dostavilo spis komisiji, što je sve bilo predvidivo Butkevičiusu imajući u vidu njegovu premijersku dužnost koja nalaže javnost i transparentnost.

Što se tiče pitanja je li zadiranje u privatnost premijera Butkevičiusa bilo nužno u demokratskom društvu, Sud je zaključio da je on zbog objave komunikacije nedvojbeno pretrpio određene posljedice po njegovu čast i ugled.

Međutim, one su bile izrazito blage jer nisu dovele niti do gubitka premijerske stolice niti je pretrpio bilo kakvu drugu sankciju. Štoviše, medijska pozornost je dovela do poništenja sporne rezolucije i omogućila da se greška ispravi, što je upravo odlika demokratskog društva.

I tako, unatoč tome što uopće nije bio ni optužen za kazneno djelo, Butkevičius je izgubio pred sudom u Strasbourgu vezano za komunikaciju koja je procurila u medije.

Poučeni slučajevima Craxija i Butkevičiusa, vratimo se sad na ideju o uvođenju novog kaznenog djela. Za situacije koje nisu već pokrivene kaznenim djelom povrede tajnosti postupka, eventualno novo kazneno djelo bi trebalo biti zamišljeno tako da prvenstveno zaštiti ljudsko pravo na privatni i obiteljski život u smislu članka 8. Europske konvencije. Doista, u nekim segmentima privatni i obiteljski život građana nije do kraja zaštićen našim Kaznenim zakonom.

U tri milijuna stranica komunikacije različitih aktera iz visoke politike, državno odvjetništvo može, na primjer, doznati da se supruga predsjednika želi od njega razvesti i da je uz to imala prisne kontakte s dvojicom muškaraca, jednim političarem i jednim stranim veleposlanikom. Radilo bi se o izuzetno ”vrućoj” informaciji koja bi mogla potaknuti državnog odvjetnika da prenese tu informaciju, a takav ”trač” bi se začas proširio do tabloidnih medija.

Upravo se to stvarno dogodilo u jednom austrijskom predmetu koji je završio pred Sudom u Strasbourgu.

Dnevni list Der Standard objavio je 2004. godine članak u kojem je komentirao glasine da se tadašnja prva dama Austrije Margot Klestil-Löffler želi razvesti od svog supruga austrijskog predsjednika Thomasa Klestila. Pritom se u članku navodila njezina bliskost s 22 godine mlađim zastupnikom u austrijskom parlamentu Herbertom Scheiberom te kanadskim ambasadorom.

Predsjednik Klestil je umro od srčanog udara nepunih mjesec dana nakon objave. U to vrijeme su on i njegova supruga već pokrenuli postupak protiv novinskog izdavača Standard Verlags GMBH. Taj izdavač je zbog tog članka bio osuđen da plati odštetu od ukupno 12 tisuća eura predsjedničkom paru i troškove postupka.

Radilo se o difamaciji i ”povredi najosobnijeg područja života” temeljem članaka 6. i 7. austrijskog Zakona o medijima, a postojala je i mogućnost pokretanja kaznenog postupka temeljem članka 111. austrijskog Kaznenog zakona. Oba propisa štite privatnost i obiteljski život neovisno o tome je li takva ”glasina” istinita ili ne.

Sud u Strasbourgu ovdje nije našao povredu novinarske slobode izražavanja jer je sankcija za takvu povredu privatnosti i obiteljskog života bila propisana zakonom te se u spornom članku nije manifestirala uloga medija kao ”javnog psa čuvara”. Članak nije ni na koji način pridonio javnoj debati od značaja za demokratsko društvo, već je isključivo služio zadovoljenju ”znatiželje dijela čitateljstva”.

Za razliku od austrijskog prava, u Hrvatskoj više nije predviđena kaznena odgovornost za difamatorno iznošenje osobnih i obiteljskih prilika. To je jedino kazneno djelo koje bismo mogli propisati u vezi s curenjem pojedinih informacija, pri čemu se ni ne bi trebalo dokazivati odakle su i kako su procurile, jesu li istinite ili ne, već bi njihova objava sama po sebi predstavljala kazneno djelo.

Drugo je pak pitanje može li se izbjeći da se bilo kakve ”neželjene” informacije uopće nađu u spisu istrage?

Kao što je Orwell napisao u ”1984.”, ako želiš sačuvati tajnu, moraš ju sakriti i od samoga sebe.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Tri prijedloga za vladavinu prava i ''Treću republiku''
    •  Posvojena djeca doktora Konga
    •  Lišeni osjećaja empatije prema žrtvama: pravosuđe bez duše
    •  Trgovanje ljudima – moderni oblik ropstva u brojkama
    •  Bizarni izazovi na TikToku za mnogu djecu su i smrtonosni
    •  Pravo na pobačaj na prekretnici
    •  Putin i stranka prevaranata i lopova su neprijatelji mira
    •  Trideset godina izgradnje sustava ljudskih prava u RH
    •  Pitanja prava na hrvatsko državljanstvo
    •  Što moramo naučiti iz smrti Madine Hosseini

> Svi tekstovi ovog autora