Da Kovač postane šef HDZ-a, Škorić bi se pred njim pravio mrtav

Devedeset treće Franjo Tuđman je prvi put branio pojas predsjednika stranke, a izazivačica je bila ministrica kulture Vesna Girardi Jurkić, koja se nije kandidirala svojom voljom, već zbog demokratske forme. Tuđmanu na veselje. Jer, vidite, pogrešno se vjeruje kako diktatori mrze demokraciju, kako im je odbojno da se njihovo mjesto odlučuje glasanjem.

Diktatori obožavaju glasanje. Potpuno su im neodoljivi i listići i kutije i napetost kad se prebrojavaju glasovi, ako uredite da će oni superiorno pobijediti. Tako je Tuđman imao protukandidatkinju koja to zapravo nije bila i desetak obješenjaka da zaokruže broj ispred njezina imena, a on se, skroman kakav je bio, zadovoljio s devedeset dva posto glasova.

Od toga vremena do danas svi izbori u Hrvatskoj demokratskoj zajednici sadrže nešto lažno, nešto nakazno, ponižavajuće i sramotno.

Meni omiljeni slučaj dogodio se u Splitu devedeset sedme, osme, jednom kad se glasalo za predsjednika gradske organizacije.

Diktatori obožavaju glasanje. Potpuno su im neodoljivi i listići i kutije i napetost kad se prebrojavaju glasovi, ako uredite da će oni superiorno pobijediti. Tako je Tuđman imao protukandidatkinju koja to zapravo nije bila i desetak obješenjaka da zaokruže broj ispred njezina imena, a on se, skroman kakav je bio, zadovoljio s devedeset dva posto glasova

Ivić Pašalić uzeo je glasačke listiće u torbu i obavijestio prisutne da će im rezultat njihove slobodno izražene demokratske volje javiti za nekoliko dana. Nakon toga ih je sve lijepo pozdravio i otišao u Zagreb, a Splićani, poznajete ih, svadljivci koji ne daju na se, čuveni po svome dalmatinskom dišpetu, po temperamentu koji plane u trenutku kao suha makija i nisko raslinje na orkanskoj buri, ostali su piljiti u pod kao pokisla štenad.

Pašalić je i sam bio žrtva jednakog političkog nasilja koju godinu kasnije, kad se natjecao protiv Ive Sanadera. Grčevitu i tijesnu utakmicu za predsjednika stranke odlučili su na koncu nekolicina mlađih suradnika Branimira Glavaša, plećatih muškaraca izbrijanih šija u crnim majicama s natpisom “Borbaš security”. Kraj svih argumenata koje su kandidati izložili s govornice “Lisinskog”, stranačke je delegate najviše dojmilo da zbog pogrešnog izbora mogu dobiti po gubici.

Baš kao i dvije hiljade dvanaeste, kad je izabran Tomislav Karamarko. Ni on nije došao na čelo jer je šarmantan, stručan, odmjeren i mudar. Hadezeovci su ga izabrali samo zbog jednoga, bio im je jeziv.

Budili bi se zapetljani u mokru posteljinu, znojni i uzlupanog srca, iz noćnih mora u kojima ih je bivši šef tajne policije dao uhapsiti jer nema, znate i sami, viđenijeg hadezeovca koji zbog ovog ili onog razloga nije zaslužio između osamnaest mjeseci i pet godina zatvora. Da jednom, nedaobog, dođe kakva ozbiljnija vlast i država i samo lagano protrese stranku, lupeži bi popadali kao kruške sa stabla.

Jednaka je atmosfera straha, da dođemo napokon i do toga, i danas kad hadezeovci biraju između Andreja Plenkovića i Mira Kovača.

Kovač je u pravu kad kaže: “Ljudi su vezani za radna mjesta koja su možda dobili jer su članovi HDZ-a. Ne osjećaju se sigurno. Misle da će biti konzekvenci”, ali zašto on misli da je to nešto novo i dosad neviđeno.

Njihovi stranački izbori nikad nisu bili praznici demokracije. Od Tuđmana do danas, trideset godina hadezeovci padaju ničice pred vođom kao Turkmeni pred Gurbangulijem Berdimuhamedovom.

Tužni skupovi Mira Kovača i društva koje bi rušilo sadašnjeg predsjednika, jedva nešto posjećeniji od predstavljanja zbirki zavičajne lirike u ograncima Matice, prava su slika kukavne, poslušničke prirode njihova članstva.

Ivić Pašalić uzeo je glasačke listiće u torbu i obavijestio prisutne da će im rezultat njihove slobodno izražene demokratske volje javiti za nekoliko dana. Nakon toga ih je sve lijepo pozdravio i otišao u Zagreb, a Splićani, poznajete ih, svadljivci koji ne daju na se, čuveni po svome dalmatinskom dišpetu, po temperamentu koji plane u trenutku kao suha makija i nisko raslinje na orkanskoj buri, ostali su piljiti u pod kao pokisla štenad

Od Slavonskog Broda do Splita samo sporedni, bezveznjaci i spadala usuđuju se pridružiti stranačkim disidentima. U Imotskom, istina, nešto glasnije navijaju za Kovača, Stiera i Penavu, ali u Imotskom nemaju što izgubiti.

Čime bi zaista Plenković mogao kazniti Imoćane što neće da glasaju za njega? Da im ne bi možda, hajde da se našalimo, zatvorio Pionirku ili Vinariju?

Gdje god postoji nekakav ozbiljniji interes, strah od gubitka posla ili gubitka slobode, hadezeovci su oprezni, ne zalijeću se. Ako se tkogod i zaletio, kao Petar Škorić, na vrijeme je zakočio, ubacio u rikverc, povukao svoju potporu disidentima i posuo se pepelom.

Ako niste ni član ni glasač Hrvatske demokratske zajednice i u sukobu stranačkih frakcija ne držite ničiju stranu, voljeli biste da Miro Kovač i njegovi pobjede samo zbog jednoga, zbog zgranutosti koja bi zavladala među tisućama hadezeovskih kolebljivaca. Zar to ne bi bio božanstven prizor?

Da Kovač postane predsjednik stranke i sutradan, štajaznam, sretne Petra Škorića na saborskom hodniku, Škorića bi vjerojatno ispunio takav užas da bi legao na tepih i pretvarao se da je mrtav.

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Nepismene poruke potencijalnih ubojica političara
    •  Zamalo je krunidba propala, ali se pojavio on, Grlić Radman!
    •  Lidija Bačić bila bi uspješnija ministrica od Branka Bačića
    •  Plenković živi isključivo od plaće? Ha, ha, ha, ha, ha...
    •  Želim živjeti u zemlji u kojoj će čistačice uzimati dva soma
    •  DORH-ov idiotizam koji će dugo biti teško nadmašiti
    •  Prelake i bespomoćne žrtve Maje Đerek
    •  Zašto naše übermensche vrijeđaju narodnjaci?
    •  Dan kada sam počeo cijeniti lezbijke i transrodne osobe
    •  Maji Đerek na isto dođe antikvarijat ili fast food

> Svi tekstovi ovog autora