Da li se čuju krici iz Srebrenice?

Ahmed Žilić, BOSNA I HERCEGOVINA: KODEKS LJUDSKIH PRAVA,  Amadeus, Slavonski Brod, 1996.

RIJEČ UNAPRIJED

Ideja o pisanju studije o ljudskim pravima u Bosni i Hercegovini počela se kristalizirati za vrijeme boravka u Ženevi u ljeto 1993, gdje sam kao član delegacije Republike Bosne i Hercegovine sudjelovao u pregovorima na Međunarodnoj konferenciji o bivšoj Jugoslaviji. U to vrijeme često posjećujem biblioteku Centra Ujedinjenih naroda gdje započinjem s ozbiljnim istraživanjem na područiju ljudskih prava.

Svojim pravnim nekozistentnostima, pa i nonsensima s područja međunarodne legislative ljudskih prava, eksperti UN-a i Europske Unije stvorili su dileme koje sam pokušao otkloniti. Uz dekorativnu ulogu međunarodnog prava međunarodna zajednica je svojim mirovnim planovima nametala Bosni i Hercegovini svojevrsni asketizam ljudskih prava, odstupajući uvelike od zapadne tradicije zakonodavstva ljudskih prava.

Moj prvi dolazak u Law Library izazivao je kod knjižničara neskriveno iznenađenje i neoubičajenu susretljivost. Bio sam prvi sudionik Konferencije koji je potražio dodatna znanja u ovoj prestižnoj biblioteci.

Ovaj bizarni detalj dobar je pokazatelj stupnja zainteresiranosti za znanje o ljudskim pravima na teritoriji bivše Jugoslavije, odnosno u međunarodno priznatim državama nakon njene disolucije. Ove ocjene, sažeto izrečene, mogu zvučati neopravdano, ali i ”širenjem” neznanja o ljudskim pravima vrši se njihova ideološka instrumentalizacija.

Svako zagovaranje ljudskih prava, kao velike ideje našeg doba, krajnje je nezahvalno u Bosni, gdje su nakon Drugog svjetskog rata ispisane najmračnije stranice historije Evrope, gdje je odsviran requiem ljudskim pravima i do krajnjih granica poniženo ljudsko dostojanstvo. Genocid i zločin metafore su načina na koji Bosna postoji koncem 20. stoljeća.

Nakon iznevjerenih obećanja i preuzetih obaveza iz Povelje UN-a, nakon ”holokausta” u Bosni, pokopano je povjerenje u cijeli sistem Ujedinjenih naroda i evropskih institucija. Skoro da smo prestali vjerovati u razloge njihovog postojanja. Zapad je u Bosni i Hercegovini neprekidno padao kao žrtva vlastite moralne dezorijentacije i upornog izjednačavanja agresora i žrtve, lišavajući potonje univerzalno priznatog prava na samoobranu.

Za počinjene zločine nisu odgovorni samo počinioci nego i oni koji ih pasivno promatraju. Neutralnost je odmagala žrtvi, pomagala zločincima.

U velikim ratovima ovog stoljeća, dva razorna i jednom hladnom, zapadna demokracija je dotukla ideološke izazove fašizma i komunizma, ali je svojim selektivnim humanizmom i dvojnim standardima u Bosni nagrizla samu sebe. Ispod privida cjelovite Bosne sankcionirana je real-politika hladne diobe.     

Cijena izostanka pravodobne intervencije u Bosni bit će golema. Da li se u Bosni, kao živom simulacijskom polju, raspiruje mogući svjetski rad, novi sukob civilizacija?

Svako potpisivanje mirovog ugovora donosilo je i Bosni nove masnovne grobnice, ostavljalo opustošena ognjišta i pretvaralo je u domovinu Kainove djece. Ljudi su poučavani ratom, a obmanjivani mirom. Bosna je ostajala zemlja bez ljudi, a Bosanci ljudi bez zemlje.

U međuvremenu, pod plaštom religije ljudskih prava skrivao se moderni i sentimentalni alibi Zapada za njegovu intelektualnu i političku neodgovornost. Predugo čekajući da zaustave genocid i zločin svijet se strpljivo izlagao uznemirijućim temama bosanske apokalipse. Državni interes imali su prednost nad ljudskim (pravima) i kada se radilo o najvišim demokratskim i slobodarskim idealima modernog svijeta.

Fiktivne i nerealne odredbe svih sporazuma o ujedinjenju zemlje uvijek su se manje poštivale od onih kojima se zemlja razjedinjavala. Daytonskim ustavom podjednako je osiguran opstanak i nestanak jedne međunarono priznate države, koja je ostala ”do pola” cjelovita i podijeljena. Pravne veze o cjelovitosti države su tanke i ne mogu izdržati ozbiljna politička iskušenja čime budućnost Bosne ostaje neizvjesna. Unatoč svemu, daytonska rješenja ostaju najmanje zlo koje je Zapad dosad nametnuo Bosni.

Ostvarivanje mira i poštivanje ljudskih prava u Bosni i Hercegovini preduvjet je nove sigurnosne strukturre u Evropi. Washingtonskim i Daytonskim sporazumima, iza zavjese ljudskih prava, međunarodna zajednica je iznova je koncipirala Bosnu i njezin smisao.

Kako univerzalne vrijednosti ljudskih prava dovesti u Bosnu, odnosno kako Bosnu dovesti k univerzalnim vrijednostima. Tu je ideja ljudskih prava došla do rakrižja realnosti i utopije, straha i nade. Kako očajne ljude uvjeriti u vrijednost pravde i mogućnosti mira nakon masovnih likvidacija, mučenja, silovanja, masovnih deportacija, prisilnih isčeznuća? Ko je zastupao prava napadnutih? Da li se čuju krici iz Srebrenice?

Besramnim udvaranjem do zuba naouružanom agresoru i ponižavanjem nemoćne žrtve Zapad je u Bosni izgubio svoj moral, svoj razum i pojam mira. Protuslovlje njegovih riječi i djela dovedeno je do besmisla, dok je budućnost Bosne stavljena pod hipoteku. Njegova hipokrizija preko Bosne stvara nove forme hladnog rata i sukobe u Evropi i svijetu.

Dajući međunarodnom pravu ulogu dekora u rješavanju bosanske krize, međunarodni krizni managementi iznevjerili su tradiciju vlastitog zakonodavstva. Zapad je u Bosni izvršio svojevrsni udar na međunarodno pravo stvarajući neshvatljive presedane koji će mu se vraćati poput juridističkih bumeranga.

Zadah inspiratora rata osjeća se u Daytonskom sporazumu. Osam mjeseci nakon potpisivanja zločinci se lakše vraćaju na mjesto zločina nego izbjeglice svojim kućama.

Ova knjiga nosi demokratskim snagama ”heretične poruke” o obnovi Bosne na temeljima pravednosti. Dok se ne otkrije moralni nauk, ovo je pravni nauk njenog spasa, jer je pravo jedan od najvećih civilizacijskih dosega ljudskog društva. Ljudska prava nemaju izvorište samo u legalnim normama, nego i u običajnom i moralnom standardu; na njima se temelji građanska pravna država.

Samo uspostavom vladavine prava, razvojem demokracije i poštivanjem ljudskih prava možemo se u Bosni suprostaviti se ”državicama” njezinih nacionalnih ekskluziviteta. Tu gdje se državotvornost jednih i nedržavotvornost drugih dokazuje krvnim indeksom, gdje su univerzalnom karakteru ljudskih prava efikasno suprotstavljene diskriminirajuće legislative nacionalnih isključivosti i hegemonija.

Ljudska prava u Bosni i Hercegovini ne smiju biti ograničena nasiljem i autoritarnim načinom vladanja, gdje se u silu i nasilje vjeruje kao u istinu. Institucije pravedne vladavine u Bosni moramo učiniti mogućim da jaki ne bi tlačili slabe, kako bismo ukinuli silu kao zakon.

Stabilan mir može se uspostaviti samo na osnovama pravde i istine.

Kao integralni dio evropske kulture i sudbine, Bosna je jedinstveni panoptikum civilizacijskih i religijskih krugova i u njoj će se ubuduće, zasigurno, graditi novi pojmovni mostovi i presedani na području ljudskih prava. Pogotovo kad Ex Occidente lex – Ex Oriente lux u bosanskom jedinstvu različitosti i različitosti jedinstva nalaze svoj smisao.

Ovom knjigom dijelom se onemogućavaju namjere političkih umova u spriječavanju naroda da nauči ono što mu koristi.  

Iako odgovornost za sadržaj knjige u potpunosti preuzimam, unaprijed se odričem bilo kakve misionarske uloge.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

> Svi tekstovi ovog autora