Daddio – Razgovori koje ne vodimo

Daddio, dugometražni prvijenac redateljice Christy Hall, lakoćom prkosi gotovo svakom uvriježenom stavu o tome koji su sastojci neophodni kako bi film u trajanju od sat i četrdeset minuta držao pažnju gledatelja. Gotovo cijeli film odvija se, naime, tijekom vožnje taksijem na potezu između zračne luke JFK i Manhattna – dionici za koju je u normalnim okolnostima potrebno oko 45 minuta, ali koja se u filmu oteže dvostruko duže zbog prometne nesreće uslijed koje cesta biva blokirana na neko vrijeme.

Radnja u klasičnom smislu te riječi ne postoji. Naprosto pratimo razgovor između dva lika u vozilu, putnice bez imena koja se u odjavnoj špici vodi kao Girlie – glumi Dakota Johnson, i taksista Clarka – glumi Sean Penn. Na prvi pogled, njih dvoje ne bi mogli biti različitiji. Girlie je mlada žena koja se vraća u New York nakon dvotjednog posjeta polusestri u rodnoj Oklahomi. Ona je programerka, bavi se testiranjem softvera i u njezinu poslu jedinice uglavnom označavaju istinu, a nule uglavnom označavaju neistinu. Clark je muškarac u šezdesetima s 20-godišnjim iskustvom taksiranja odrastao u newyorškoj četvrti Hell´s Kitchen. Ona je samopouzdana, kul i u toku sa suvremenošću. On je ”starog kova”, poganog jezika bez filtera s očitim skeptičnim stavom prema ”vrlom”, ”novom” svijetu koji se za njega očituje u beskontaktnom plaćanju, Uberu i, čini se, uskoro nadolazećim samovozećim automobilima.

Nakon početnog čavrljanja razgovor između njih dvoje vrlo brzo se pretvorio u svojevrstan teniski meč u kojemu se bodovi dobivaju tako što se dijeljenjem događaja i iskustava iz privatnog života nastoji nadmašiti prethodan iskaz sugovornika.

Redateljica Christy Hall otkriva otkuda je dobila inspiraciju za film: ”U gradiću u Oklahomi gledala sam ”Ispovjedi u taksiju” (Taxicab Confessions). … Pratila sam te nevjerojatne priče tih šarenih osoba iz svih dijelova New Yorka koje bi ušle u taksi i ogolile dušu vozaču…  Mnogo godina kasnije preselila sam se u New York i mislim da sam podsvjesno bila fascinirana odnosom između newyorških taksista i njihovih putnika. Kada uđete u žuti taksi u New Yorku postoji nešto vrlo specifično u vezi toga iskustva. Mnogi od tih momaka su brbljavci; obožavaju pričati, radoznali su o svijetu i ljudima. Na neki način stvaraju atmosferu ispovjedaonice na kotačima. Vrlo često karakterizira ih neuglađenost koja vam dozvoljava da osjetite kako i vi možete reći bilo što.”[i]

Hall u nastavku pojašnjava kako vjeruje da je zadatak umjetnika da stvori sigurno mjesto gdje se mogu voditi zreli razgovori koji su odraz realnosti u našemu društvu te upozorava da umjetnički prostor u kojemu je to moguće postaje sve manji i manji: ”Nekada smo se osjećali uistinu ugodno kao društvo kada bismo se upuštali u stvaran diskurs između ljudi koji možda imaju drugačiji svjetonazor od nas. Danas je stvorena atmosfera mržnje i straha. Ovaj film jest mjesto slavlja ljudske povezanosti … gdje se drugoj osobi pruža prostor da bude svoja i gdje bivanjem zainteresiranim za drugoga i sami postajete interesantni tome drugome.”[ii] 

Ironično, umjetnički prostor u kojemu Hall ostvaruje svoju viziju sveden je na unutrašnjost automobila, ali Dakota Johnson je u toj skučenosti pronašla prostor za kreativnost: ”Prostor stražnjeg sjedala bio je vrlo sličan osjećaju kada prolazite kroz nešto bolno što vas iznutra čini vrlo napetima. Bilo je to nalik emocionalnom šahu u kojemu istražujete dubinu na vrlo malom prostoru – prostoru koji je širok jedan centimetar, a dubok jedan kilometar. Bio je to vrlo mali prostor koji je sadržavao mnogo ogromnih misli, osjećaja i okolnosti u sebi. … Svakoga dana snimanja obožavala sam istraživati ljudskost ta dva lika, svjetlo i sjenu, ono lijepo i ono prljavo.”[iii]

Sean Penn također je u prividnim ograničenjima raspoloživog prostora u filmu otkrio nešto oslobađajuće: ”Mnogo toga o čemu se razgovara u filmu neprestano je na tapeti u privatnosti doma, ali prevladavajuća kultura dopušta tako malom dijelu te raznolikosti naših osobnosti da izađe na vidjelo u javnosti. To sve nekako guši i umrtvljuje, ali ovaj film djeluje upravo suprotno.”[iv]

Može se postaviti teza kako takav minimalistički pristup i gledatelje upućuje da se posvete aspektima koji tijekom ”uobičajenog” iskustva gledanja filmova možda bivaju zanemareni. Tako svaki pokret, pogled ili rečenica zahtijevaju našu nepodijeljenu pažnju jer bi nam u trenutku nesmotrenosti iskustvo – jedan centimetar široko i kilometar duboko, moglo zauvijek izmaknuti.   

Temeljna ideja koja se provlači kroz film jest da u susretu sa strancem s kojim se vjerojatno više nikada nećemo vidjeti nastaje neopipljiv, ali vrlo konkretan siguran prostor u kojemu bez osude možemo iznijeti ono što inače ostaje duboko zakopano. Dakota Johnson opisuje taj fenomen: ”Kada ste sami sa strancem javlja se neki tip hrabrosti ili ranjivosti koji vas potiče da izgovorite neke stvari ili da budete netko drugi što je nešto što možda ne biste učinili u bilo kojem drugom okruženju jer osobu s kojom to dijelite vjerojatno više nikada nećete vidjeti.”[v]

Ishod takvih kratkih susreta neopterećenih kontekstom ili društvenim očekivanjima koja bi mogla postojati izvan samog razgovora jest katarza ili u najmanju ruku društvena kalibracija zahvaljujući kojoj možemo dobiti svježu povratnu informaciju o tome gdje se nalazimo u svijetu, a možda i putokaz do mjesta koja bi nam inače bila teško dokučiva iz perspektive svakodnevice.

Redateljica Hall ovako sažima ishod susreta koji je prikazala u filmu: ”Oboje mijenjaju jedno drugo. Jedini način na koji je to bilo moguće postići jest susretom neopterećenim osudom.”[vi]

Statičnosti koja proizlazi iz unutrašnjosti taksija suprotstavlja se raznolikost okoline koja svojom dinamičnošću prati slijed razgovora između likova.[vii] Hall pojašnjava značaj samog putovanja: ”Kada napustite JFK slijedi industrijska zona iza koje dolazi širi prostor koji postaje sve više ispunjen svjetlom (film prikazuje noćnu vožnju) kako se približavate Manhattnu. Sviđa mi se kako nas svaka etapa putovanja dovodi sve bliže osvjetljenju za koje mislim da je dio same priče jer naši likovi započinju interakciju kao stranci te potom jedno drugome otkrivaju sve više o sebi. Mislim da je samo putovanje bilo tihi, treći lik u filmu.”[viii]

Kada se kao mjesto radnje i kulisa spoje taksi i New York, nemoguće je, a da se ne pomisli na film ”Taksist” (1976). U tome smislu Clark, lamentirajući o tome kako će nam se pretjerano oslanjanje na tehnologiju i taj sve prisutan, ali neuhvatljivi oblak (cloud) obiti o glavu, parafrazira[ix] Travisa Bicklea: ”Kažem ti, jednoga dana taj oblak će se otvoriti i izliti nam kiselu kišu preko naših glupih lica.” Nadalje, opisujući Clarka, Hall iznosi: ”On je hodajuća kontradikcija.”[x] Naravno, u toj rečenici odzvanjaju stihovi kojima Travis Bickle biva opisan u ”Taksistu”: ”On je prorok i diler, dijelom, istina, dijelom fikcija – hodajuća kontradikcija.”[xi]

Upravo je kontradiktornost – ona koja postoji u samim likovima, ali i između njih, ono što razgovor čini svježim i film gura naprijed. Tako Hall opisuje Clarka: ”On je nagao, drzak, … glasan. … On voli bockati i podbadati, ali tome nasuprot – netom ispod tankog sloja glazure, nalazi se mali dječak. Postoji blagost u Clarku. … On je čovjek koji zapravo osjeća mnoge emocije, ali dolazi iz generacije koja je bila učena kako nije dozvoljeno iskazivati te emocije. Tako on u sebi drži te vrlo različite energije.”[xii]

Girlie u sebi također nosi tu oprečnu dinamiku koju Hall pojašnjava: ”Postoji krhkost neposredno ispod površine. Postoji bol koju je dugo vremena ignorirala duboko je zakapajući, ali ona sada izlazi na površinu i zahtijeva da bude viđena i suočena. Mislim kako je ona predivna mješavina u potpunosti odrasle, suvremene žene koja se nosi sa svojim unutarnjim djetetom. Ponovno, to su dvije vrlo različite energije za držati u sebi.”[xiii] 

Na kraju, Hall sažima poruku koju je htjela prenijeti: ”Ovaj film je ljubavno pismo New Yorku, a naročito tom neuglađenom, ali nekako šarmantnom newyorškom taksistu. Kretajući se tom tankom granicom između drame i crnog humora, ovaj film slavi ljudsku povezanost.”[xiv]

Uistinu, ”Daddio” podsjeća kako – bez obzira jesmo li ”iz pazuha Oklahome” ili iz središta velegrada, neovisno o tome kojim se poslom bavimo i nevezano za to pripadamo li analognom ili digitalnom dobu, svaki razgovor u koji ulazimo nudi priliku da preispitamo naš ”softver” istinitih i lažnih tvrdnji – jedinica i nula, kojima pristupamo svijetu i samima sebi.

_______________________________________

 

[i] DADDIO | In Conversation with Writer/Director Christy Hall, Sony Pictures Classics, 2024., dostupno na: https://www.youtube.com/watch?v=Jk-TMiK5wWk posljednji posjet stranici 14. veljače 2025.

[ii] Ibid.

[iii] DADDIO at TIFF 2023 | Q&A Dakota Johnson, Sean Penn and Christy Hall, TIFF Originals, 2023., dostupno na: https://www.youtube.com/watch?v=52Z8ee5N0S4, posljednji posjet stranici 20. veljače, 2025.

[iv] Sean Penn and Dakota Johnson on How Their Friendship Led to Daddio (Exclusive), Entertainmanet Tonight, 5. srpnja 2024., dostupno na: https://www.youtube.com/watch?v=pa2io3EoBeg, posljednji posjet stranici: 12. veljače 2025.

[v] Ibid.

[vi] Op. cit. u bilj. 1

[vii] O primjeni najnovije studijske tehnologije i inovativnih tehnika snimanja primijenjenih u filmu vidi: Behind the Scenes: 4Wall Supports Feature Film ”Daddio’’ with Advanced LED Volume Solutions, 4Wall Entertainment, 2024., dostupno na: https://www.youtube.com/watch?v=CCZmFNl_I0E, posljednji posjet stranici: 2. ožujka 2025.

[viii] Op. cit. u bilj. 3

[ix] Vidi: “Someday A Rain Will Come And Wash All The Scum Off The Streets” | Taxi Driver | CineClips, CineStream, 2020., dostupno na: https://www.youtube.com/watch?v=iFme5QgpJxo, posljednji posjet stranici: 2. ožujka 2025.    

[x] Op. cit. u bilj. 1

[xi] Vidi: “You’re a walking contradiction…” | Taxi Driver (1976) | Now Playing, NOW PLAYING, dostupno na: https://www.youtube.com/watch?v=bdD9ILM8ris, posljednji posjet stranici: 2. ožujka 2025.

[xii] Op. cit. u bilj. 1

[xiii] Ibid.

[xiv] Op. cit. u bilj. 3

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Pacifik – Šljem kao moj jastuk (3)
    •  Pacifik – Šljem kao moj jastuk (2)
    •  Pacifik – Šljem kao moj jastuk (1)
    •  Savršeni dani – Sreća na japanski način
    •  Djeca čovječanstva - Odraz budućnosti između nade i apatije
    •  Aldous Huxley vlastitim riječima (1)
    •  O zavisti
    •  Gospodar prstenova – Fantazija u službi ekologije (3)
    •  Gospodar prstenova – Fantazija u službi ekologije (2)
    •  Gospodar prstenova – Fantazija u službi ekologije (1)

> Svi tekstovi ovog autora