Dan antifašističke borbe kao proeuropski praznik Franje Tuđmana?

Mnogi (pre)glasni ustašofili, njihove udruge i ultradesničarski mediji žestoko osporavaju 22. lipanj kao državni praznik – Dan antifašističke borbe. A većina vladajuće stranke ga očevidno pokušava ignorirati ili smišljenom marginalizacijom potisnuti, odnosno prekriti nekim drugim, manje značajnim sadržajima.

Stoga je nužno podsjetiti na neke elementarne povijesne činjenice nasuprot onima koji zbog svojih zadrtih ideoloških predrasuda tvrde da se radi o izmišljenoj krivotvorini.

Tog je dana u šumi Brezovica kod sela Žabno, nedaleko od grada Siska, osnovan Sisački partizanski odred, prva antifašistička postrojba u Hrvatskoj i jedna od prvih u ovom dijelu Europe.

Osnutak Sisačkog partizanskog odreda označio je, dakle, početak organizirane četverogodišnje borbe za nacionalnu slobodu, poznate pod nazivom narodnooslobodilačke borbe (NOB), šireg otpora okupatoru i njegovim kolaboracionistima

Zapovjednici su bili glasoviti Vladimir Janjić-Capo i Marijan Cvetković, a među prvih 77 boraca, redom mladih sisačkih idealista-komunista, su se našli Mika Špiljak te kasniji dvostruki general Janko Bobetko.

Neposredan povod je bio Hitlerov napad na Staljinov Sovjetski Savez, pod kodnim nazivom Barbarossa, kojim je poništen raniji sporazum (Ribbentrop-Molotov, 1939.) o nenapadanju i suradnji nacističke Njemačke i komunističkog SSSR-a.

Tito i Komunistička partija su, kao i ostali Staljinovi sateliti, do tog napada podržavali pakt Njemačke i Sovjetskog Saveza.

Sisački komunisti su se odmah nakon vijesti o napadu organizirano povukli u šumu, svjesni da im zbog promjene međunarodnih snaga prijeti opasnost po život od pronacističkih ustaša.

Oni od prvih dana organiziraju ilegalan propagandni rad u Sisku i okolici te gerilskim akcijama, miniranjem željezničkih pruga i diverzijama na telegrafsko-telefonskim linijama, a zatim i ciljanim napadima na općinske zgrade u okolnim mjestima najavljuju otvoreni rat za nacionalnu slobodu i pravedno društvo.

Tu su počeci prvog organiziranog otpora na teritoriju Hrvatske i oružanih borbi protiv fašističke Italije i nacističke Njemačke kao i njihovih domaćih poslušnika.

Vremenom se sve više pripadnika hrvatskog naroda pridružilo tom otporu kao općenacionalnom pokretu za slobodu u kojem je aktivno sudjelovalo više od pola milijuna hrvatskih građana.

Osnutak Sisačkog partizanskog odreda označio je, dakle, početak organizirane četverogodišnje borbe za nacionalnu slobodu, poznate pod nazivom narodnooslobodilacke borbe (NOB), šireg otpora okupatoru i njegovim kolaboracionistima.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata na području Hrvatske tim je pokretom rukovodilo Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH) koje je obavljalo zakonodavnu i izvršnu funkciju, da bi 1945. godine ZAVNOH prerastao u Narodni sabor Hrvatske.

Antifašizam se u cijelom zapadnom svijetu slavi kao pobjeda dobra, istine i pravde nad zlom, laži i nepravdom. U tom smislu ga trebamo slaviti i mi u Hrvatskoj

Dan antifašističke borbe (22. lipanj) je državnim praznikom (blagdanom?) proglasio prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman kako bi afirmirao Hrvate kao narod koji je među prvima dao značajan doprinos ratu protiv Nijemaca, Talijana i njihovih saveznika.

Time je mlada hrvatska država službeno izrazila identifikaciju s europskom pobjedom nad fašizmom i pripadnost civiliziranom zapadnom svijetu slobode i demokracije koji je utemeljen na antifašizmu.

Tuđman kao sudionik antifašističke borbe i jedan od najmlađih Titovih generala je kao kasniji hrvatski nacionalist tim potezom ukinuo proslavu 27. srpnja, dan ponešto kontroverznije srpske antiustaške pobune u Srbu kao Dana antifašističkog ustanka naroda Hrvatske.

Predsjedniku Franji Tuđmanu kao lideru koji je politički  najodgovorniji za Ustav Republike Hrvatske dugujemo zahvalnost i za ustavnu odredbu kojom se naša zemlja ustavno definira kao država koja je nastala na temeljima antifašizma i ZAVNOH-a.

No u Hrvatskoj su deklaracije i blagdani, pa i ustavne definije, jedno, a politička praksa nešto posve drugo. O tome najbrutalnije svjedoči činjenica da su petnaestak godina od proustaških grupacija organizirano te od demokratski izabrane vlasti tolerirano rušeni i minirani nebrojeni partizanski spomenici, neki od neprocjenjive umjetničke vrijednosti.

Tek kada nas Europa i SAD ozbiljnije pritisnu, mi javnom retorikom pokušavamo izbalansirati situaciju te simboličnim potezima i službenim iskoracima impresionirati one o kojima ovisimo i u čije se vrednote ponajčešće licemjerno zaklinjemo.

Jedan od takvih iskoraka predstavlja “Deklaracija o antifasizmu” koju je Sabor RH donio u travnju 2005. godine. U Deklaraciji se naglasava “visok doprinos hrvatskog naroda u borbi protiv fašizma” te poziva “na trajnu afirmaciju i njegovanje antifašističkih vrijednosti, te zaštitu i očuvanje stečevina antifašizma”.

Ne možemo se oteti dojmu da je ta Deklaracija, kao i mnoge druge, ostala mrtvo slovo na papiru. O tome zorno svjedoči višegodišnje i sve učestalije propagiranje etnofašizma u javnim prostorima te činjenica da pravna država i represivni aparat žmire, a naši politički (i religijski!) lideri šute dok  stadionima odjekuju ustaski “Za dom spremni” te javne demonstracije mržnje povicima “Ajmo, ajmo ustaše” ili “Ubij, ubij Srbina”.

Sadašnja hrvatska vlast se nerado sjeća sisačkog ustanka kao početka antifašističke borbe, kao što na svoju sramotu nevoljko priznaje da je na legendarnoj Sutjesci poginulo više od tri tisuće dalmatinskih Hrvata.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata na području Hrvatske tim je pokretom rukovodilo Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobodjenja Hrvatske (ZAVNOH), koje je obavljalo zakonodavnu i izvršnu funkciju, da bi 1945. godine ZAVNOH prerastao u Narodni sabor Hrvatske

Antifasizam se u cijelom zapadnom svijetu slavi kao pobjeda dobra, istine i pravde nad zlom, laži i nepravdom. U tom smislu ga trebamo slaviti i mi u Hrvatskoj.

To trebamo činiti bez obzira i izgovora za užasne zločine i nepravde počinjene od totalitarnog komunističkog režima poslije rata, koji zaslužuju osudu u istoj mjeri u kojoj osuđujemo i zločine ustaškog režima.

Prateći jučerasnji HTV-ov prijenos obilježavanja Dana antifašizma u Brezovici, te najavu dokumentarnog filma “Antifašisti” (koji u vrijeme pisanja ovog teksta nisam vidio), kao i analizom eksplicitnijih formalnih čestitki državnog vrha, usudio bih se reći kako se pojavljuje tračak nade u promjenu odnosa prema antifašizmu.

Istovremeno se nadam da se ne radi o još jednom insceniranom igrokazu pred hrvatsko predsjedanje Europom. Vrijeme je da se demokratska Hrvatska pravno, formalno i funkcionalno legitimira kao protuustaška, antifašistička i autentično (pro)europska država. Vrijeme je da se o tome čuje i pokajničko-proročki glas većinske crkve.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Stogodišnji Jimmy Carter – najuspješniji bivši predsjednik
    •  Pola stoljeća Lausanskog pokreta za evangelizaciju svijeta
    •  Pismenost je preduvjet napretka na svim područjima života
    •  Gospa na nebo uznesena ''dušom i tijelom''? Plod mašte
    •  Privlačnost ersatzreligije koja se zove nogomet
    •  Trump je 34 puta kriv, a mnogi Amerikanci još uvijek naivni
    •  Medalja slobode isusovcu i evanđeoskoj političarki
    •  Cvjetnica – spomen na Isusov mesijanski ulazak u Jeruzalem
    •  Religijska slika svijeta se mijenja
    •  Diana Budisavljević: najbolji ljudi u najgorim vremenima

> Svi tekstovi ovog autora