Dan pobjede zaborava patnje i ustajale stranačke zahvalnosti

Heraklit je smatrao da prirodu obilježava stalna promjena. Ne postoji mogućnost da, upravo zbog stalne promjene, dva puta imamo isto iskustvo, odnosno da ”dva puta stanemo u istu rijeku”.

Promjena je moguća jer je sve što jest sazdano od suprotnosti ili, kako to kaže Heraklit: ”U nama prebiva živo i mrtvo, budno i spavajuće, mlado i staro, jer je ovo, kad se promijeni ono, a ono, kad se promijeni, je ovo”.

Ako pod ovim vidom promatramo čovjeka, sasvim je jasno da je svaki čovjek samo stalna i promjenjiva pobjeda nad ništavilom. Ljudski život je, sve dok postoji, kontinuirana, jednokratna, neponovljiva promjena koja se opire ništavilu.

Međutim, mi, kada mislimo sebe i druge, ne mislimo se i ne mislimo ih kakvi zapravo svi jesmo, a jesmo bića suprotnosti, nego mislimo sebe i druge kao nepromjenjiva bića. Mi smo neponovljivi i naša iskustva su neponovljiva, ali nismo nepromjenjivi.

Sve dok njegujemo stav da je nešto nepromjenjivo i stalno, nehumani smo, jer poništavamo čovjeka. Čovjek je biće suprotnosti. Povijesni događaji koji su nastali zahvaljujući čovjeku, također su događaji koji se ne mogu reducirati samo na jednu dimenziju.

Onaj tko to čini, povijesnom događaju oduzima povijesnost, događajnost i humanost, a pridaje mu ništavilo. Događaj koji se zbio, mnogostruk je i višeznačan, dok se događaj koji se pokušava prikazati kao stalno nastajanje u sadašnjosti, samo zloćudni postupak onih koji trenutni ljudski život žele svesti na ništavilo i oduzeti mu dinamiku suprotnosti.

Sve dok njegujemo stav da je nešto nepromjenjivo i stalno, nehumani smo, jer poništavamo čovjeka. Čovjek je biće suprotnosti. Povijesni događaji koji su nastali zahvaljujući čovjeku, također su događaji koji se ne mogu reducirati samo na jednu dimenziju

Svi mi smo spremni na dobro i ponekad činimo dobro, ali smo svi mi, također, spremni na zlo i ponekad činimo zlo. No nismo svi isti, ne činimo svi ista dobra i ne činimo svi ista zla.

Neki radikaliziraju moć činjenja zla, pa otpočinju ratove, čine razne zločine, ubijaju, pljačkaju, otimaju, siluju, manipuliraju s pozitivnim vrijednostima i pozitivnim realnostima pretvarajući ih u njihovu suprotnost.

Na ovim našim prostorima imamo toliko primjera, da nije potrebno navesti niti jedan.

Neki, naprotiv, čine manja zla, pa postanu stranački poslušnici koji će, zbog zlog posluha i posluha zlu, postati, primjerice, ravnatelji nekih javnih ustanova. Njihovo zlo nije radikalno zlo, ono ne siluje i ne ubija, ali demotivira one koji žele činiti dobro i takvi, zbog tzv. malog zla, redovito napuštaju ovu našu državu.

Kada na čelo neke ustanove instalirate osobu koja nije u stanju potencijal ustanove staviti u funkciju činjenja javnog i društvenog dobra, niste zli silovatelj, ali ste zli progonitelj sposobnih ljudi.

Vjerujem da nam ni za ovo nije potrebno navoditi neki primjer, pred očima nam prolaze mnogi primjeri.

Ljudi mase i posluha su zli ljudi, neovisno pripadaju li stranci koja od njih traži posluh kako bi protežirali vlastite članove, a stranke, makar u dalekoj teoriji, postoje da bi činile javno dobro ili, naprotiv, pripada nekoj religijskoj zajednici.

Onaj tko pripada nekoj političkoj stranci kako bi na javnim natječajima birao zle poslušnike koji tjeraju dobre i sposobne ljude, zli su, ali ne radikalno zli. Oni su masovno zli, a tu masu netko može radikalizirati da postane radikalno zla masa.

Netko tko je, primjerice, ravnatelj škole i u školu zapošljava isključivo zle poslušnike vlastite političke stranke, nije radikalno zao, ali je, budući da je odustao od profesionalnog i pedagoškog dobra, profesionalno i pedagoški zao, a takav ne može biti niti politički dobar jer prava politika vodi računa o kreiranju javnih politika profesionalnog i pedagoškog dobra, a ne vodi računa o javnim politikama.

Takav, u pedagoškom, profesionalnom i političkom smislu, pristaša tzv. malog zla, redovito čini mnoga mala zla koja, ponavljam, nisu radikalizirana zla koja će dovesti do genocida, ali su zla koja će mnoge dobre ljude motivirati da u stanju očaja i rezignacije napuste ovaj prostor masovnog političkog zla.

Upravo zato što nije učinio veliko zlo jer je mimo profesionalnih i pedagoških kriterija zaposlio nekoga tko ipak obavlja posao u okviru radnog mjesta na koje je, metodologijom masovnog političkog zla, primljen, ravnatelj te škole može u javnosti glumiti ravnatelja, iako to nije. On je ravnatelj pedagoškog i profesionalnog zla.

Takav ravnatelj redovito, malicioznom stranačkom voljom, obnaša i neku komesarsku dužnost, primjerice, obnaša dužnost člana upravnog vijeća neke javne knjižnice. Naravno, njegov zadatak nije da vodi računa o razvoju knjižnice, nego da zapošljava ravnatelja koji odgovara kriterijima umasovljenog stranačkog zla. Ravnatelj takve knjižnice ne smije biti stručniji od ostalih kandidata, ali treba biti lojalan.

Neki, naprotiv, čine manja zla, pa postanu stranački poslušnici koji će, zbog zlog posluha i posluha zlu, postati, primjerice, ravnatelji nekih javnih ustanova. Njihovo zlo nije radikalno zlo, ono ne siluje i ne ubija, ali demotivira one koji žele činiti dobro i takvi, zbog tzv. malog zla, redovito napuštaju ovu našu državu

U ustanovama i institucijama u kojima dominira masovno političko zlo, moguće je i dobro. No takvo dobro više ne pripada strukturi i instituciji, ono pripada pojedincu koji djeluje u takvoj ustanovi. Takav pojedinac djeluje profesionalno, odgovorno i društveno korisno, ali on, isto tako, nužno djeluje u otporu prema nesposobnim strukturama te se njegovo djelovanje tumači kao incidentno djelovanje.

Naša država je još uvijek o programiranoj tranzicijskoj fazi. Maliciozne političke strukture tvrdokorno se i uporno trude da pervertiraju Heraklitove riječi kako bismo stalno ulazili u istu, beživotnu rijeku odsustva svake promjene. Tako gdje nema promjene, nema ni života.

Naša društvena pravda je odsutna, ona je nestala u ustajaloj vodi političke korupcije.

Povremeno se jave naznake istinskog dobra, kao što je to, primjerice, bio slučaj epizodalne solidarnosti sa stradalnicima na Baniji. Svi smo im pomogli, epizodalno, a onda smo ušli u istu vodu ustajale društvene pravde, a tada nestaje solidarnost. No imajmo na umu da mi dok ulazimo u istu ustajalu vodu odsutnosti društvene pravde, na Baniji i dalje ljudi pate.

U teološkoj literaturi se u subjektima koji pate pronalazi izvor obnove ovoga svijeta. Kod nas takva mogućnost ne postoji. Mi ugledamo lice osoba koje pate, zatim se potrudimo da taj naš pothvat dođe u prvi plan, jer jedino tako postajemo političari ustajalih voda u kojima se ništa ne mijenja.

Mi se, dakle, politički stvaramo na licima koje pate i na našoj sposobnosti da ta lica zaboravimo. Kako smo zaboravili lica koja pate na Baniji, isto tako smo zaboravili lica koja su patila u Domovinskom ratu.

Petog kolovoza obilježavamo Dan pobjede i domovinske zahvalnosti. No zar pravom stanju stvari ne bi odgovaralo da taj dan, sve dok smo ovakvi, zovemo Dan pobjede zaborava patnje i ustajale stranačke zahvalnosti zbog mogućnosti zaborava patnje?

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Afera Beroš: Plenkoviću suradnici trebaju kao terapija
    •  Pogrešno shvaćena vjera ubija – djecu, društvo i boga
    •  Samostalnost smo stekli zahvaljujući antifašističkom pokretu
    •  Pio XII. je moralni kukavica, a Hrvatska zatvoreno društvo
    •  Načelnik Glavnog stožera OSRH kao stranački potrčko
    •  Osobu koja izvrši suicid zapravo nismo poznavali
    •  Ivan i Aleksandar besplatno se vole, svim licemjerima usprkos
    •  Matu Uzinića udaraju politički katolici, s križem u rukama
    •  83,45% je ogroman uspjeh sindikata oporbenih političara
    •  Hrvatska ne može biti katolička država

> Svi tekstovi ovog autora