Današnji Samarijanac može biti Srbin, bilo koji manjinac

Prof. Stjepan Kušar, kao gost Teološkog četvrtka na temu ”Slobodan Bog – slobodan čovjek”, predočio je suprotstavljajući dva glagola – ”predlagati“-”nalagati” – kako razumije što obilježava zdrav i plodonosan pristup vjeri. O suradnji slobode i vjere učili smo i na teologiji. Tako je nama, svojim studentima, prof. Bajsić ponovio koja je važnost slobode kao neizostavne pretpostavke evanđelja.

Zaista je logično da nešto što traži predanje i povjerenje počiva na slobodnom izboru. Ipak, kad izađete iz studentskih klupa i kad živite kao mi danas u Hrvatskoj, u zemlji koja se diči svojim katoličkim nasljeđem, ponašanje vjernika često gubi taj sjaj slobode i ne bismo rekli da je prva asocijacija na Katoličku crkvu sloboda izbora.

Naprotiv, sudeći prema nedavnim napetostima vezanim uz Teološku ljetnu školu u Dubrovniku, kao da je krivnja na onima koji u sigurnom prostoru ljetne škole žele razmatrati i pojasniti pitanja suvremenih teorija radi širenja prostora slobode i u diskusiji, a još više u pastoralu i društvenom djelovanju.

Svrha diskusija o temama koje pokreću suvremene antropologije, sociologije, politologije je osposobljavanje teologa da u području znanosti i javnog govora budu suvremenici svoga vremena i da nalaze načine da slijede svoj nauk i idu ukorak s novim spoznajama i stavovima svojih suvremenika.

Što bi Drugi vatikanski sabor rekao: posadašnjenje ne samo teologije nego i vjerske prakse.

Kad izađete iz studentskih klupa i kad živite kao mi danas u Hrvatskoj, u zemlji koja se diči svojim katoličkim nasljeđem, ponašanje vjernika često gubi taj sjaj slobode i ne bismo rekli da je prva asocijacija na Katoličku crkvu sloboda izbora

Sloboda slike Božje – to je temelj antropologije koja se vodi biblijskom slikom čovjeka, koji u svojoj muškoj i ženskoj varijanti nešto od Boga odsijava kada živi svoju slobodu.

I premda ispovijedamo da se želimo osloboditi okova istočnog grijeha, svjesni da smo sudionici onoga što se danas misli pod pojmom strukturalnog nasilja, vjerojatno zbog ukopanosti u patrijarhalne (a ne evanđeoske) navike.

Upravo tu slobodu ugrožavamo brkajući stereotipe i rodne uloge s naravi čovjeka ili s onim kakvima nas je Bog naumio i prema čemu težimo.

Bahatost je u tome da zamišljamo kako znamo što je Bog naumio umjesto da se priklonimo poniznosti i tražimo što je to naumio.

A što je naumio nije upisano u našim glavama, nego u živim ljudima s kojima se susrećemo i u čijoj blizini doživljavamo i blizinu Boga živoga.

Svaki čovjek, baš svaki ima pravo i dostojanstvo koje proizlazi iz stvorenosti na sliku i priliku Božju. Ne samo muški čovjek, ne samo bijeli čovjek androcentrično zagledan u svoj pupak. Tu spoznaju feminističke teologije odavno je usvojila i katolička teologija. Oni koji to ne znaju neka se ne hvale svojim neznanjem.

Sloboda o kojoj ovdje pišemo i koja je u temelju govora o vjeri kao predlaganju, a ne nalaganju, poziva se na uzor koji kao kršćani prepoznajemo u Isusu iz Nazareta.

Isus je razgovarao, a nije zapovijedao, drugovao je sa ženama i muškarcima, a ne samo s muškim glavama obitelji. Susretao je one koje je sredina otpisala kao nečiste, grešnike podizao iz te diskriminacije, nije se bojao njihova društva, nije osuđivao ni ekskomunicirao, nije etiketirao ni ocrnjivao.

Najveće duele imao je s vjerskim predstavnicima, koji su mislili da upravo oni i samo oni znaju što je Božja volja. Takvi su ga na kraju i stajali glave.

Tu slobodu pristupa ne pokazuju ni suvremeni vjerski predstavnici prema ljudima čije životne izbore ne prihvaćaju ili prema polovici čovječanstva – ženama, za koje očekuju da se utjeraju/stisnu u uloge koje su za njih zamislili. Odnos prosuđivanja izvire iz njihovih riječi ma koliko se trudili prikriti ga izrazima poput ”dijalog” ili ”prijateljsko obraćanje”.

Život dolazi, a tamo gdje je život, tamo je i Bog; pristiže sa sasvim neočekivane strane, kako čujemo iz evanđelja o milosrdnom Samaritancu.

Život dolazi od onih koje smo proglasili manje vrijednima/krivovjernima, kakvima su Judejci smatrali Samaritance, jer se nisu klanjali na način i na mjestu koje su Judejci naložili, pa tvrdili da ta odredba dolazi od samog Boga.

Život dolazi od protivnika, neprijatelja. Što mislite kako je bilo pismoznancima slušati da su im Samaritanci uzor? To je kao kad bi danas netko na propovjedi rekao da su kraj žrtve razbojstva prošli i biskup i HDZ-ov vijećnik, a pomogao joj neki Srbin ili bilo koji pripadnik bilo koje manjine.

Svaki čovjek, baš svaki ima pravo i dostojanstvo koje proizlazi iz stvorenosti na sliku i priliku Božju. Ne samo muški čovjek, ne samo bijeli čovjek androcentrično zagledan u svoj pupak. Tu spoznaju feminističke teologije odavno je usvojila i katolička teologija. Oni koji to ne znaju neka se ne hvale svojim neznanjem

Zato na Isusovo pitanje tko je od navedenih bližnji, pismoznanac ne kaže Samaritanac, jer ne može preko usta prevaliti to ime, nego odgovori opisno: ”Onaj koji je iskazao milosrđe”.

Tko u našoj okolini danas iskazuje milosrđe, riskira bez profita, ulaže u ljubav prema bližnjem? U katoličkoj Italiji jedna njemačka kapetanica; ona ubire simpatije javnosti, ali i objede (fundamentalističke) da je njeno djelovanje dobro isplaniran performans za medije.

Tko je taj tko će prokazati neetično ponašanje (krađe, nepotizam, korupciju) i kada su u pitanju deklarirani katolici političari? U jednom usputnom razgovoru sam čula kako ”komunjare iz Indexa nanjuše krađu, pa se onda obruše na čovjeka dok ga ne skrše u javnosti” zaboravljajući da u Deset zapovijedi ne piše ”Ne budi komunist”, ali piše ”Ne ukradi”.

Tko je taj tko u našem društvu danas svojim ponašanjem, a ne nametanjem svoje vjere, svjedoči da nasljeduje onoga koji je ”hodao zemljom čineći dobro”, a ne upisujući ga u svoju Crkvu? Kao da je važno koliko nas je, a ne kakvi smo svima, ne samo svojima.

Vjera koja svijetli slobodom ne treba biti zapisana u Ustavu, ali treba biti zabilježena svjedočenjem u ponašanju tako da mijenja društvo dublje nego što to može bilo koji zakon.

Oni koji ne zaboravljaju da je sloboda, a ne seksualna orijentacija bitna odrednica čovjeka kao slike Božje ne trebaju instrument prisile. Znaju da nas nametanje, prisila, bezobzirnost prema slobodi druge osobe ne može približiti jedne drugima. A onda neće pokazati ni tko je taj Bog u kojeg vjerujemo.

U svakom slučaju, imamo slobodu voditi se primjerima kapetanica bez obzira na to koji dres nose.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ ŽIRO RAČUN: HR8923600001102715720, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA O RAČUNU KLIKNITE OVDJE.

    •  Radikalno nježno u ''kvrgava'' vremena
    •  Prigovor savjesti u miru i ratu
    •  Mir radi Vivian Silva
    •  Biskupi pozivaju na otpor radikalnoj desnici
    •  Mir je održiv i samo u miru možemo razgranati svoje živote
    •  Gospodo na trgovima, korizma je: odrecite se nasilja
    •  Da ljudi budu ljudskiji
    •  Rodoljublje nije batinanje petnaestogodišnjih Vukovaraca
    •  Mirovnjačke minijature ili koga biramo za svoje vođe
    •  Baš sada, unatoč svemu, poticaj Vjernika ZA MIR

> Svi tekstovi ovog autora