Demanti plinskom bocom

 Četvrt stoljeća mržnje i upiranja prsta u drugačije i različite daje rezultate. Kako je jučer javio RTL, u Zagrebu, na Kvaternikovu trgu, na tržnici napadnuta je prevoditeljica iz Jemena koja četrnaest godina živi u glavnom gradu Hrvatske samo zbog boje svoje puti.

Nasilni prodavač voća i njegova djelatnica (ili supruga, napadnuta žena nije sigurna) fizički su je napali i psovali joj majku uvjereni kako je riječ o Romkinji, što bi valjda u zemlji poput naše opravdalo nasilje.

Uzeli su joj voće, čupali kosu i udarali je po leđima i da spas nije zatražila u obližnjoj pekarnici u koju se zaključala i iz koje su pozvali policiju, tko zna ne bi li sve bilo okončano tabletama za smirenje i strahom od života u Zagrebu ili bi incident imao još gori ishod.

Protekloga tjedna zastupnica Mosta, riječka neurologinja Ines Strenja Linić za saborskom je govornicom progovorila o strašnoj hrvatskoj praksi smještanja djece, maloljetnih izbjeglica, koja su u Hrvatskoj zatečena bez roditeljske pratnje u popravne domove. Dakle u ustanove u koje se smještaju delinkventi i djeca s ozbiljnim poremećajima u ponašanju.

Izbjeglice, čiji su roditelji nerijetko prodali sve ne bi li skupili novac i spasili djeci goli život puštajući ih sa strancima u nepoznato, u Hrvatskoj, umjesto da dobiju pomoć psihologa, liječnika, prevoditelja, zbog boje kože i porijekla bivaju automatski sumnjive toliko da ih se smješta u ustanove s djecom koja su se u najranijoj dobi ogriješila o zakon

Izbjeglice, čiji su roditelji nerijetko prodali sve ne bi li skupili novac i spasili djeci goli život puštajući ih sa strancima u nepoznato, u Hrvatskoj, umjesto da dobiju pomoć psihologa, liječnika, prevoditelja, zbog boje kože i porijekla bivaju automatski sumnjive toliko da ih se smješta u ustanove s djecom koja su se u najranijoj dobi ogriješila o zakon.

Po okrutnim hrvatskim mjerilima to je valjda “socijalizacija” kakvu oni s viškom pigmenata jedino zaslužuju. Ima li kraja tom primitivizmu u kojemu krvna zrnca, pigmenti i bog kojemu se moliš prejudiciraju krivnju i nevinost? Gruboj nehumanosti što već desetljećima od ovog lijepog pedlja Zemljine kugle, od Hrvatske, čini zemlju iz koje svatko tko može bježi glavom bez obzira?

Bojim se da nema.

U tom istom RTL-ovom dnevniku u kojemu je prestravljena Jemenka, prevoditeljica Alyja koja se boji javne objave svog prezimena jer su joj nasilnici prijetili ubojstvom, objavljena je još jedna strašna informacija. Poznatom osječkome radiologu židovskoga porijekla na medicinsku pregaču, što specijaliste ove grane medicine štiti od zračenja, netko je od brojnih mrzitelja svega različitog od većine zalijepio židovsku, Davidovu zvijezdu.

Na ovaj užasan čin dobili smo tek mlaku osudu pomoćnice ravnatelja osječkoga KBC-a Jasminke Milas Ahić, prijavu policiji s popratnom fotografijom “obilježene” pregače i ogradu od svakog oblika diskriminacije.

Oguglali smo nakon izbacivanja i paljenja knjiga nepoželjnih autora, rušenja čak tri tisuće antifašističkih spomenika, preimenovanja ulica koje danas ponosno nose imena kvislinga, zločinaca i poraženih u Drugom svjetskom ratu dok bista pobjednika, naprasno izbačena iz predsjedničkog ureda, čami u podrumskom mraku muzeja.

Po okrutnim hrvatskim mjerilima to je valjda “socijalizacija” kakvu oni s viškom pigmenata jedino zaslužuju. Ima li kraja tom primitivizmu u kojemu krvna zrnca, pigmenti i bog kojemu se moliš prejudiciraju krivnju i nevinost? Gruboj nehumanosti što već desetljećima od ovog lijepog pedlja Zemljine kugle, od Hrvatske, čini zemlju iz koje svatko tko može bježi glavom bez obzira?

Tako to počne i biva kad se na vrijeme ne reagira na mržnju, kad se, kao što je to u nas slučaj, njezini učinci uporno minoriziraju, a akteri favoriziraju i biraju na najviše političke funkcije s kojih nam onda dijele lekcije o domoljublju.

Oni svoje “patriotske” isključivosti boje crveno-bijelim kvadratićima (mnogi i obrnutim redoslijedom boja), crnim košuljama za sve prigode glumeći vječne žrtve neke imaginarne, crvene nemani koja im, eto, ne da mira, proganja ih i plaši, sva takva mrtva, već punih dvadeset i sedam godina. I crveni pigment je moćan.

Koja smo mi tragikomedija od zemlje.

Žrtvu, ovaj puta medijsku, izigrava ovih dana i kakti najjača opozicijska stranka, valjda u želji da pridobije glasove onih koji nikada neće glasati za nju (mnogi od nas i zbog toga što tako mlako i nevoljko reagira na puzajući fašizam posvuda oko nas). Dok gledam i slušam, gotovo da sam sigurna da ju netko iz njezinih redova namjerno minira, želi pokopati – sad je to već izvjesno – zajedno s nesretno izabranim predsjednikom.

Pa ipak, od svih žrtava najsmješnija i najneuvjerljivija je ona pet vodećih (?) hrvatskih medija čije hrabro seciranje odavno umrtvljenog SDP-a ometaju demantiji i reagiranja što polemiziraju s njihovim tekstovima.

I dok se vlast, opozicija i mediji natječu tko je veća žrtva, stvarne žrtve prolaze gotovo nezapaženo. Pred djecom spaljuju slikovnice što promiču prava homoseksualnih parova, strankinje se boje za život dok kupuju voće na placu, liječnici židovskih prezimena s nelagodom navlače zaštitne pregače, a male izbjeglice pojačanih pigmenata se novoj sredini prilagođavaju i socijaliziraju u popravnim domovima valjda kako bismo sutra s pravom mogli reći da ih nije trebalo ni primiti…

Pa to je kino.

Toliko ih ometaju da su se, sve takvi različiti, udruženo i javno obrušili na Predsjedništvo SDP-a s upozorenjem kako je takva praksa ustvari pritisak i gušenje medijskih sloboda i novinarskih prava.

Nikad manje utjecajan SDP brana je slobodnome izražavanju i mišljenju! Teško da tu logiku itko može dokučiti.

I dok se vlast, opozicija i mediji natječu tko je veća žrtva, stvarne žrtve prolaze gotovo nezapaženo. Pred djecom spaljuju slikovnice što promiču prava homoseksualnih parova, strankinje se boje za život dok kupuju voće na placu, liječnici židovskih prezimena s nelagodom navlače zaštitne pregače, a male izbjeglice pojačanih pigmenata se novoj sredini prilagođavaju  i socijaliziraju u popravnim domovima valjda kako bismo sutra s pravom mogli reći da ih nije trebalo ni primiti.

Ove i ovakve žrtve u ovakvoj Hrvatskoj neće dočekati pismo objedinjenih vodećih medija, jer na tekstove tog tipa, demantije i reagiranja “pišu” neki drugi čiji je “rukopis” svima jasan bez obzira na to je li riječ o plinskim bocama ili spaljenim novinama.

    •  Mozgovi okovani žilet žicom
    •  Dobrodošlica ispisana kundakom
    •  Posljednja pomast za glupost na Laudato TV
    •  ''Antivakser revolucija'' miloševićevskoga tipa
    •  A Boro a Day Keeps Illness Away
    •  Kad virus neodgovornosti zahvati politiku
    •  Respekt liječnicima, a ne za Milanovićeve pohvale zločincima
    •  Hrvatska iz nehata na pravoj strani
    •  HRT politički plijen ili javni servis?
    •  Čoban tjera migrante

> Svi tekstovi ovog autora