Demokracija mora živjeti od solidarnosti i povjerenja

”Bog je uvijek tu. Ne ondje gdje ga tražim. Ali uvijek daje da ga nađem.” Ovom porukom započeo je nedjeljno bogoslužje župnik u austrijskoj župi južno od Beča. Naišli smo na njega gdje drugdje nego na televiziji. Budući da mise već mjesecima zbog pandemije COVID virusa pratimo online.

Na televiziji smo pred mjesec dana gledali i policajca koji je kraj Ogulina izvukao iz vode izbjeglice – majku, djecu. Radilo se o šest osoba. Njegovo lice je bilo ozareno.

Koliko god prilog mogao služiti u propagandne svrhe, da se spere ljaga s hrvatske policije koja tuče izbjeglice na granici, svejedno njegovo ozareno lice svjedoči da čovjek voli činiti dobro. Kada mu se to dopusti – kada služba da zeleno svjetlo.

A zašto čovjek ne bi činio dobro i kada mu se ne dopusti? Kada mu prijete da će, pomogne li ljudima koji su ilegalno ušli u Europsku uniju, jer im legalne ulaze nisu ni ponudili, počiniti krivično djelo i biti kažnjen?

Ako govorimo o moralnom činu prigovora savjesti, to bi trebao biti klasičan primjer prigovora: da je moralni zakon pomoći čovjeku u nevolji viši/jači od zakona propisa.

Katolicima ta hijerarhija koji od moralnih zakona je jači, ne bi trebala biti težak zadatak. Ta njihov poglavar je nedavno ponovno posjetio Lesbos u Grčkoj, kako bi pogledao ljudima koji su tamo zaustavljeni, u oči, kako bi im vidio lica.

Sloboda zrele odrasle osobe uključuje upravo odgovornost zrele osobe. Ovdje se dotičemo odgovornosti za odluke koje donosi vezano uz izbjeglice. Ne, nisu za politiku Hrvatske odgovorni samo nosioci vlasti. Odgovorni su i njeni građani

To mu nije prvi posjet na ovom grčkom pristaništu za izbjeglice, njegov pontifikat je počeo posjetom na Lesbos. Zašto nam taj podatak nije jasni kriterij za odluku koji zakon je jači, moralni zakon savjesti ili propis države koja se svim silama bori da uđe u Schengen.

Ipak, mnogi su zbunjeni. Ne znaju koga da slušaju, gdje da se informiraju. I predaju se i dalje svojoj zbunjenosti. Zbunjeni smo građani, ne znamo što ćemo s pandemijom, ne znamo što ćemo s izbjeglicama. Najradije bismo da ih nema. Ali to ne možemo postići, kao što ne možemo negiranjem odagnati virus korone, niti nam je od koristi što ne vjerujemo da postoje klimatske promjene.

Ova pitanja ne služe da ustraše. Niti strah niti zbunjenost nisu nam saveznici. Želimo govoreći o ovim pitanjima posvijestiti da svako pitanje, pa i ova ukazuje na odgovornost. Odgovornost svake osobe da misli i da djeluje kao odrasla osoba. Imamo previše godina i puno više moći nego si priznajemo. Odrasle osobe želimo uvažiti kao subjekte u koje imamo povjerenja da mogu zrelo odlučivati.

Sloboda zrele odrasle osobe uključuje upravo odgovornost zrele osobe. Ovdje se dotičemo odgovornosti za odluke koje donosi vezano uz izbjeglice. Ne, nisu za politiku Hrvatske odgovorni samo nosioci vlasti. Odgovorni su i njeni građani.

Želimo li se susresti s tom odgovornošću, pa i kada je riječ o tužbi koju je zaradila naša država u sporu zbog smrti djevojčice Madine Hussini. Njena smrt je pitanje nama, što hoćemo s izbjeglicama koji su danas na našim granicama.

Što mislimo da je ispravno i kako se to što mislimo podudara s moralnim zakonom o kojem svjedoči papa Franjo. Jer, prigovor savjesti nije bilo kakvo odbijanje poslušnosti. Ono se treba opravdati, utemeljiti na moralnom zakonu kojeg se držimo, kao pojedinci, kao grupa, kao zajednica.

Vrijeme je adventa. Vrijeme je iščekivanja Božića. Gostoprimstvo je kršćanska vrlina. Ovu rečenicu smo čuli od naših švicarskih prijatelja, menonita. Nije novost, ona je podsjetnik kršćanima i onima koji to nisu, a imaju nas pravo na nju pozivati.

Pozvati da se izjasnimo, što to nama znači betlehemska štalica, koji smo mi lik u toj priči: jesmo li poput onih krčmara koji su rekli da za Josipa i Mariju nema mjesta ili imamo drugi pristup. Onaj koji smo naučili iz betlehemske priče. U kojim prilikama prepoznajemo sličnost sa situacijom malog Isusa u kojem smo prepoznali malog Boga, Božića. Na čijoj smo to mi strani.

Dvadeset sedam ljudi je pred dva tjedna umrlo u kanalu La Manche. Njihova pogibija je uzdrmala politički vrh Francuske i Britanije, barem deklarativno tako izgleda. A je li nas Hrvate, tiče li se nas, kada rado predstavljamo sebe kao branitelje kršćanstva.

Kako to mi čekamo i što očekujemo kada se spremamo za Božić? Kako vjerujemo da ćemo doživjeti taj Božić zaista, ako možemo slušati nerazumne poruke političkog vrha naše države kako je nasilje nad izbjeglicama na našim granicama nužno zlo, jer da ih valjda nećemo čekati s tamburicama?

Za koje babe zdravlje se zalažemo da nam Ursula von der Leyen ne ukrade čestitanje Božića, ako nemamo načina, kako da mi budemo božićna radost onima koji poput našeg malog Isusa traže gdje da sklone glavu?

Kako možemo bez prigovora slušati da naš predsjednik i predstavnici naše vlade kvalificiraju izvještaj Europske stručne komisije kao pristran i netočan? A znamo za nasilje prema izbjeglicama na granici između Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Zar vjerujemo, eto u adventu smo, zar vjerujemo da dezinformacijama, lažima i prikrivanjem nedoličnog ponašanja možemo braniti sebe i svoje vrijednosti?

Bez obzira na to koje smo političke preferencije u odnosu na stranke, možemo li se složiti da aktualna reakcija hrvatske vlasti pripada dezinformacijama koje ne treba slušati nego im se treba suprotstaviti.

Mnogi su zbunjeni. Ne znaju koga da slušaju, gdje da se informiraju. I predaju se i dalje svojoj zbunjenosti. Zbunjeni smo građani, ne znamo što ćemo s pandemijom, ne znamo što ćemo s izbjeglicama. Najradije bismo da ih nema. Ali to ne možemo postići, kao što ne možemo negiranjem odagnati virus korone, niti nam je od koristi što ne vjerujemo da postoje klimatske promjene

Pozivamo ovdje na prihvat izbjeglica kako nam je rekao papa Franjo, ali ne samo to. Zovemo na još nešto drugo: na političko osvještavanje kako gostoprimstvo na koje poziva kršćanska duhovnost nije samo mišljeno za naše privatne odnose, za naše obitelji i prijatelje, nego je poruka koju trebamo pretočiti u svoje političko djelovanje.

Tada nam se neće dogoditi da ne poštujemo Ženevsku konvenciju, neće nam biti potrebno zatvarati oči pred nasiljem koje se odvija u naše ime. Nećemo biti zbunjeni jer ćemo jasno razumjeti glas savjesti koji je mjerodavan za oblikovanje pravila kojima ćemo štititi sebe, ali ne na uštrb čistog obraza.

Tada ćemo se pitati kako da to gostoprimstvo kao kršćansku vrijednost implementiramo u svoje političke odluke. Tada nećemo slijediti nerazborite, nepromišljene, nepametne političare domaće ili strane proizvodnje, nego ćemo imati gabarite koji nas štite od neljudskosti. I više nećemo biti zbunjeni nego zreli građani.

Angela Merkel pretočila je ovu kršćansku vrijednost u svom oproštajnom govoru na sljedeći način:

”Naša demokracija živi od sposobnosti za kritičko suočavanje, za ispravljanje sebe samih, živi od stalnog traženja ravnoteže između interesa i poštovanja jednih prema drugima. Živi od solidarnosti i povjerenja, između ostalog i povjerenja u činjenice. Živi od toga da gdje god se poriču znanstvene spoznaje, a širi teorija zavjere i hajka na ljude, naše suprotstavljanje treba biti glasno.”

Dok u adventu čekamo dolazak malog Boga, gdje i čemu je naše suprotstavljanje glasno? Mislimo na glasno svjedočenje o gostoprimstvu koje je kršćanska vrijednost.

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Radikalno nježno u ''kvrgava'' vremena
    •  Prigovor savjesti u miru i ratu
    •  Mir radi Vivian Silva
    •  Biskupi pozivaju na otpor radikalnoj desnici
    •  Mir je održiv i samo u miru možemo razgranati svoje živote
    •  Gospodo na trgovima, korizma je: odrecite se nasilja
    •  Da ljudi budu ljudskiji
    •  Rodoljublje nije batinanje petnaestogodišnjih Vukovaraca
    •  Mirovnjačke minijature ili koga biramo za svoje vođe
    •  Baš sada, unatoč svemu, poticaj Vjernika ZA MIR

> Svi tekstovi ovog autora