Mržnjom prema Srbima ne poštujemo žrtve Vukovara

Govor mržnje prema Srbima ne jenjava, dapače, širi se i u ”normalnom” tisku (vidjeti npr. kolumnu Davora Ivankovića u Večernjem listu gdje stoji i ovo: ”Da, da. Ipak njih boli Vukovar i vukovarske žrtve. Uvijek nekako sa studenim počinju kljucati po simbolizmu Vukovara, koji za njih perpetuira taj nacionalni osjećaj i prkos Hrvata, njima toliko nepodnošljiv.”).

Već sam ranije konstatirao: dominira potreba da se mrzi. Isto bi se moglo napisati za većinu listova i portala u Hrvatskoj. Tu novinarstva jedva da ima. Strahotama svjedočimo i kod ljudi kod kojih bismo to najmanje očekivali.

Onomad je Jutarnji list prenio izjavu saborskog zastupnika Domovinskog pokreta i vukovarskog borca Stipe Mlinarića zvanog Ćipe koji reče ovakve budalaštine: ”Ovom gradu treba mir i razvoj, a ne ovakve smišljene provokacije SPC-a i Porfirija, koji je nedavno odlikovao osuđenog ratnog zločinca Vojislava Šešelja, koji je ratovao i u Vukovaru (…) Porfirije je nedavno u kontekstu BiH dao jako opasnu izjavu da granice nisu zadane i da će se vjerojatno u budućnosti opet mijenjati (…) prije dva dana zaređen je za patrijarha, a za prvi posjet je odabrao Vukovar…”.

Prvo, Jutarnji list jako dobro zna da patrijarh Porfirije nije odlikovao Vojislava Šešelja, ali to iz obijesti prenosi.

Drugo, Jutarnji list zna da Porfirije nije govorio o mijenjanju granica BiH, ali to iz mržnje prema patrijarhu donosi.

Treće, Jutarnji list zna da je patrijarh to postao na izbornome Saboru održanom u Beogradu u četvrtak 18. veljače 2021. (izvjestio je taj list i portal o tomu), da je ustoličen za patrijarha dan kasnije u (Porfirijevoj) Sabornoj crkvi i da je 14. listopada 2022., u manastiru u Peći ustoličen na tron arhiepiskopa i pećkih, u sjedištu Pećke patrijaršije koje bi, ako bude pameti, trebalo biti vraćeno kao službeni naziv Srpske Pravoslavne Crkve, a ne korišteno kao jedno od naziva. Znaju, naime, točno kada je patrijarh izabran i da ovo u Vukovaru nije njegovo prvo putovanje kao patrijarha. Zašto takvo nešto objavljuju? Što oni glume i prestavljaju?

Dakle, trostruka svinjarija Jutarnjeg lista, a svinjarija u medijima ima koliko hoćeš. Izvršni odbor HND-a se trudi to i slično ne vidjeti i izmišlja nove i nove nagrade kada nas zapljuskuje sve lošije i lošije novinarstvo.

Toliko, koliko i svinjarija u novinarstvu, ima i nerazumijevanja, a osobito intelektualne i duhovne lijenosti, napose među onima koji imaju teološko obrazovanje. Mislim u prvom redu na katolike, pa i na neke koji su se motali oko Porfirija. Što da su se motali, za vrat mu se vješali u ispadima golemog afekta.

U trima važnim Porfirijevim velikim besedama koje valja danas ponoviti: kod ustoličenja zapadnoeuropskog vladike Justina (stoluje u Parizu), kod vlastitog ustoličenja u Peći na Kosovu i prilikom slave Osječkopoljske i baranjske eparhije u obnovljenom hramu svetog Nikolaja Mirlikijskog čudotvornog u Vukovaru (kojeg inače u svijetu časte i pravoslavni i katolici, kao zaštitnika djece i pomoraca), u hramu koji je, podsjetimo, od strane Hrvata miniran i spaljen u rujnu 1991. u noći s 18. na 19. (crkvu iz 1752. su u Drugom svjetskom ratu razorile i ustaše), patrijarh je (16. 10. 2022.) govorio izuzetno dobro, o tome što je istinsko, a ne deklarativno kršćanstvo (Vukovar), što je njegov program (Peć), što pak zadaća episkopa (Pariz), ali Riječ je Božja pa tako i autentično kršćanska, dakle, evanđeoska riječ, beseda patrijarha, za medije, hrvatske napose, ”neprofitabilna”. Ne klika se.

Nije zanimljivo ni kada se patrijarh raduje što se obnovio i ”franjevački samostan braće u Hristu u Vukovaru”, ni kada kaže da je mislio na Vukovarce gledajući na fresku svetog Nikolaja u manastiru u Peći, ni kada kaže da su razlike među našim ljudima, pogotovo u Vukovaru, male, ni kada na Kosovu hvali vjeru Albanaca muslimana koji časte Gospu i čuvaju srpske svetinje, ni kada izgovara istinu koju supotpisujem: da je sveta liturgija događaj maksimalnog izmirenja s Bogom, s nama samima, s drugima i sa svim stvorenjima, ni kada, navodeći Isusov ”Govor na gori”, podsjeća na blažene mironosce i mirotvorce.

Naročito nije zanimljiv govor patrijarhov kada jasno kaže da neće oni koji imaju ”emocije s ovoga sveta” rješavati odnose među Srbima, ili među Srbima i drugima, a kamoli određivati Saboru SPC-a i patrijarhu kako se imaju ponašati, što moraju učiniti da se svide ovima koji mjere mjerama svijeta, a ne Evanđelja.

Neće oni čuti fundamentalno važnu Porfirijevu poruku iz Vukovara: da (svi) budu jedno (Ut unum sint), to jest, ukapirajmo to: ”da budemo veći od počinjenog zla koji nas je ponizio” i kao ljude unazadio.

Porfirijev je program put pomirenja, tako je rekao na Kosovu na ustolićenju. A ”težak je teret sjećanja i izmirenja”, proširio je u Vukovaru.

On zastupa istinu Evanđelja. To je nužnost ljubavi među ljudima i ljubav prema svim stvorenjima kako je podsjetio papa Franjo jer smo u Bogu jedno, pobratimljeni u sveopćem, kozmoskom bratstvu. Ergo, Porfirijev je program izmirenje i dijalog Božjih crkava, konkretnih ljudi, i više od toga, ne samo svih vjerujućih nego svih ljudi. Ako mu je program – mir, onda je jasno da to nije samo program unutar njegove Pravoslavne Crkve.

Prozivaju ga ovi nesretni desničari da nije zatražio oprost. Ma, stotinu je puta to učinio! Ali badava, kada im je mjera Jutarnji list, Večernji list dabome ili drugi tjednici (onaj iz Zadra, sačuvaj nas Bože, npr.) i portali.

Meni je samo jedno nedostajalo, jer Porfirije se tada bio odlučio na geste. Tako je velika gesta bila njegovo obećanje da će se osobno angažirati u pomoći sigurnosnim kućama za žene žrtve nasilja.

Budući je Porfirije konkretizirao molitvu za mir, pa je rekao: ”Lično se molim za sve postradale, palim neprestano voštanicu moga srca za stradale u Glini, Jadovnu, Gruborima, Varivodama, Paulinom Dvoru, u Voćinu, Medaku… Jednako se molim i za one postradale u Ovčari, Škabrnji, Lovasu, Širokoj Kuli, Baćinu, Sotinu i mnogim drugim stratištima. Molim se i za sve nestale, bez obzira kom narodu pripadaju, od 1991. do 1995. godine u strašnom i nesretnom ratu na ovim prostorima. Drugog puta osim puta molitve i praštanja nemamo. To je put koji nam utire sam Gospod i na koji nas poziva Njegovo Jevanđelje”, meni je, čisto na nivou geste, nedostalo da, nakon svega, Porfirije kaže svom vozaču, hajmo do Ovčare, ali bez novinara, bez pompe.

Kažem: meni. To bi mom argentinskom ukusu dalo notu nastavka besede, čak i otjelovljenje besede u kojoj se govori o potrebi da se moli za žrtve Ovčare…

Ali, polako, ja nisam glumac kojem došaptavaju ovi iz Domovinskog pokreta, pa nisam ni onaj koji mora voditi računa o neraspoloženju među katolicima, ovima, onima… Ne.

Ja sam novinar, a kao novinar sam i teolog kršćanskog nadahnuća, netko koji je poslan pojašnjavati stvari koje se tiču religije kršćana, ali i drugih.

I kazat ću vam, u nadi da ovo možete razumjeti, da nema veće geste od molitve kod euharistije, na liturgiji, kod stola/trpeze Gospodnje, za žrtve ne samo naših nego drugih obitelji i naroda. I patrijarh Porfirije je ne samo kazao da se on svakodnevno kod euharistije moli (u srcu pali voštanicu) za žrtve Hrvata i drugih, već je kazao da se pravoslavni uvijek moraju moliti za žrtve Hrvata, i obratno, te da bi bilo nužno da se u hramu svetog Nikolaja čudotvorca u Vukovaru moli i prinese žrtva Hristova za sve žrtve.

O ovomu je ovih dana progovorio i vladika Jovan Ćulibrk za portal Privrednika (P-portal: ”Moja misija je obnova dobra u ljudima”).

U molitvi za jedne i druge Porfirije je stavio znak jednakosti između žrtava, što mu, kao, spočitava ekstremna desnica. Apsolutno točno. Baš tako. Stavio je znak jednakosti. Teološki ispravno.

U Bogu (ali i inače), mrtvi nam Hrvati moraju vrijediti i vrijede isto što i mrtvi Srbi. U Bogu, ako u Boga vjerujemo, smrt Blage Zadra 16. listopada 1991. ili smrt recento sahranjene žrtve Ovčare, Francuskog dobrovoljca Jean-Michel Nicoliera, ima istu vrijednost kao smrt onih Srba koji su ubijeni u Vukovaru prije agresije.

Saša Kosanović je o tomu pisao, za tjednik Novosti: ”Prvi Srbin u Vukovaru je ubijen 29. lipnja (1991.), mjesec i pol prije napada JNA na grad. O načinu na koji je skončao nesretni Jovan Jakovljević Novosti su već pisale. Kuću poslovođe trgovine ‘Sport’, koja se nalazila u blizini Vodotornja, okružila je grupa vojnika, pozvavši Jovana da izađe van. Svjedok događaja, njegov sin Slobodan, ispričao je 2010. za Novosti što se dalje zbilo: ‘Otac im je odgovorio da mogu doći sutra, da je kasno i da ne želi izići. Tada su odgovorili da će u protivnom dići kuću u zrak. Vidio je da nema kud i krenuo van. Upalio je svjetlo u hodniku i prišao vratima. Oni koji su bili vani, vidjeli su siluetu mog oca i zapucali. Pao je glavom prema podrumu, na mjestu je ubijen’.”

Zašto bi životi Blage Zadre, Jean-Michel Nicoliera ili Siniše Glavaševića bili vrjedniji od života Jovana Jakovljevića? Gdje to u Bibliji piše?

Povjerenik Vlade za Vukovar Marin Vidić Bili 18. kolovoza 1991. uputio je pismo predsjedniku Franji Tuđmanu i opozicijskim prvacima Ivici Račanu, Draženu Budiši, Marku Veselici i Savki Dabčević-Kučar u kojem se žalio na Merčepa… Mislim, trebali biste znati o čemu govorimo i o čemu nije patrijarh govorio u Vukovaru, a mogao je.

Ali je kazao, ponavljam: ”Molim Boga za sve, podjednako. I molim sve vas, moja pravoslavna sestre i braćo, da molimo za sve, bez izuzetka.”

Cijeli ovaj uvod (kolumna kao veliki uvod, da, zašto ne), je bio nužan da kontriram govor mržnje prema Srbima i SPC i da istaknem riječi Izjave povodom Dana sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje SNV-a, SDSS-a i Prosvjete (koju potpisuju Boris Milošević, Milorad Pupovac i Nikola Vukobratović):

”S dubokom tugom sjećamo se svih žrtava ratnoga stradanja u Gradu Vukovaru i u Škabrnji. Sa svima, a u prvom redu s njihovom rodbinom, prijateljima i sugrađanima, suosjećamo zbog gubitaka koje su pretrpjeli i patnji koje su im prouzročene.

Unatoč obeshrabrujućim okolnostima u kojima se ove godine pridružujemo sjećanju, nećemo prestati djelovati na zagovaranju sjećanja kojim će se graditi – kako mir i pomirenje – tako i sloboda, jednakost i solidarnost u življenju i djelovanju svih građana Republike Hrvatske, uključujući i njezine građane srpske nacionalnosti.”

Samo hulje mogu kazati da ove riječi ili riječi patrijarha Porfirija nisu iskrene, i da seizgovaraju jer treba ”kljucati po simbolizmu Vukovara”.

Hulje, dabome, hulje.

Naše doba, označeno globalizacijom, s njezinim pozitivnim i negativnim aspektima, kao i krvavim sukobima koji se još uvijek vode i ratnim prijetnjama, pozivaju na novo i složno zauzimanje u traženju općeg dobra, razvoja svih ljudi i čitavoga čovjeka.

Žarištâ napetosti i borbe uzrokovani sve većim nejednakostima između bogatih i siromašnih, prevlašću egoističnog i individualističnog mentaliteta čiji je jedan od izraza također neregulirani financijski kapitalizam pozivaju na hitno djelovanje.

Osim raznih oblika terorizma i međunarodnog kriminaliteta, opasnost za mir predstavljaju oni fundamentalizmi i fanatizmi koji izobličavaju pravu narav religije, koja je pozvana unaprjeđivati zajedništvo i pomirenje među ljudima.

Ipak, mnogobrojni napori za uspostavu mira, kojih u našem svijetu ima izobilje, svjedoče o prirođenom pozivu ljudskog mira na mir. U svakom je čovjeku želja za mirom osnovna težnja i u određenoj se mjeri podudara sa željom za ispunjenim, sretnim i uspješnim životom.

Drugim riječima, želja za mirom odgovara jednom temeljnom moralnom načelu, to jest, obavezi i dužnosti cjelovitog, društvenog i zajedničkog razvoja, koji je sastavni dio Božjeg nauma prema ljudskom rodu. Čovjek je stvoren za mir koji je Božji dar. Možemo crpiti snagu i nadahnuće u riječima Isusa Krista: “Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati!” (Mt 5, 9)”.

Pomozimo i mi (ovdje se na poratlu Autograf daje mali ali važan prilog tome cilju) kako bi rasla svijest da su našemu svijetu potrebni ljudi politike i struke koji se neće zadovoljavati promatranjem globalnih fenomena samo iz perspektive odlučivanja moćnika već i onih koji imaju viziju svjetskoga mira i grade solidaran, pomiren i pobratimljeni svijet.

Dakle, što vam želim u povodu Dana sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje (i Nadina)? Ljubav i spokoj! Da znademo vrednovati dobre mirotvorne projekte kao što je bio onaj u Podunavlju, barem to.

Evo kako tu snagu opisuje apostol Pavao (1 Kor 13.):

”Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske, a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi ili cimbal što zveči.

Kad bih imao dar prorokovanja i znao sva otajstva i sve spoznanje; i kad bih imao svu vjeru da bih i gore premještao, a ljubavi ne bih imao – ništa sam!

I kad bih razdao sav svoj imutak i kad bih predao tijelo svoje da se sažeže, a ljubavi ne bih imao – ništa mi ne bi koristilo.

Ljubav je velikodušna,

dobrostiva je ljubav,

ne zavidi,

ljubav se ne hvasta,

ne nadima se;

nije nepristojna,

ne traži svoje,

nije razdražljiva,

ne pamti zlo;

ne raduje se nepravdi,

a raduje se istini;

sve pokriva, sve vjeruje,

svemu se nada, sve podnosi.

Ljubav nikad ne prestaje.

Prorokovanja? Uminut će.

Jezici? Umuknut će.

Spoznanje? Uminut će.

Jer djelomično je naše spoznanje,

i djelomično prorokovanje.

A kada dođe ono savršeno,

uminut će ovo djelomično.

Kad bijah nejače,

govorah kao nejače,

mišljah kao nejače,

rasuđivah kao nejače.

A kad postadoh zreo čovjek,

odbacih ono nejačko.

Doista, sada gledamo kroza zrcalo,

u zagonetki,

a tada – licem u lice!

Sada spoznajem djelomično,

a tada ću spoznati savršeno,

kao što sam i spoznat!

A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav – to troje – ali najveća je među njima ljubav. ”

Naime, mir, pretpostavlja humanizam otvoren transcendenciji. To je plod uzajamnog darivanja, uzajamnog obogaćivanja, zahvaljujući daru koji ima svoj izvoru u Bogu i omogućuje živjeti s drugima i za druge.

Etika mira je etika zajedništva i dijeljenja. Uspostavljati mir znači graditi suživot u racionalnom i moralnom smislu. Mir je red oživljen i upotpunjen ljubavlju, na takav jedan način da tuđe potrebe i zahtjeve osjećamo kao svoje vlastite, da s drugima dijelimo svoja dobra i zalažemo se da svi ljudi u svijetu dijele iste moralne i duhovne vrijednosti.

To je red postignut u slobodi, na način koji odgovara dostojanstvu osobâ koje, po svojoj naravi kao razumna bića, preuzimaju na sebe odgovornost za vlastito djelovanje.

Mir nije san, nije utopija: mir je moguć. Ali svoj pogled moramo spustiti dublje, ispod površnosti vanjštine i pojava koje nas okružuju, da bismo otkrili jednu pozitivnu stvarnost koja postoji u srcima, tamo gdje tinjaju veselje i zahvalnost.

Neka Autograf ostane sredstvo da steknemo novo srce i novi duh. Molimo Boga da prosvijetli predstavnike narodâ (Srba, Hrvata i drugih) da, pored skrbi za materijalno blagostanje svojih sugrađana, jamče i brane dragocjeno dobro mira; molimo ga da jača u ljudima spremnost da ruše barijere koje ih dijele, da jača sveze uzajamne ljubavi, međusobno razumijevanje i da opraštaju onima koji su im nanijeli uvrede; tako će njegovom moći i nadahnućem svi narodi na zemlji iskusiti bratstvo i željeni mir za kojim silno teže će cvasti i kraljevati među njima.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Poruka svima koji se raduju prirodi i strahuju zbog nje
    •  Kazneno sam prijavio negacioniste jasenovačkih genocida
    •  Slovo o ispadu kardinala Vinka Puljića i ubijenima na Daksi
    •  Švedske duhovne vježbe s ocem Milutinom i suze u Uppsali
    •  Biskupi zadovoljni skupom teladi koji gledaju u šarena vrata
    •  Biskup Jure Bogdan: Hrvatska do Tokija
    •  Donosimo 20 točaka mirovnog plana za Gazu
    •  Biskup Petanjak, i nije jedini, smatra ustaše mučenicima
    •  Moj cilj od početka je bio i obrana Bosne i Hercegovine
    •  Možda idemo prema još gorim stvarima i vremenima

> Svi tekstovi ovog autora