Diego – velemajstor s loptom predriblao je okove

Ovo nije apologija Diegovih posrnuća. Još manje njihova osuda. Ona su samo zahvaljujući njegovoj spretnosti s najdražom nam igračkom, loptom, dobila publicitet.

Tako je Diegov život postao javna, svačija stvar. Najmalodušnije, najniskije su osude promatrača tuđih života, jer eto, njihovi su životi valjda ispravno i nikako drugačije življeni. Sumnjam.

Diego je živio život onako kako ga je Goran Bare opjevao – iz sve snage.

Možda je bio dijete koje nije stiglo odrasti. Možda naprosto nije imao vremena za odrastanje.

Kada je bilo kojem djetetu u ovome našem globaliziranom međuzavisnom svijetu gdje se ”sve zna”, gdje je ”sve izmišljeno”, gdje svega ima previše i gdje je sve dostupno, uskraćeno bezbrižno i razigrano djetinjstvo jer su siromaštvo, bijeda i glad djetetov način odrastanja… odgovornost je na društvu, a samim time i na svakom pojedinom čovjeku.

Naša nehumanost, odgovornošću i dužnošću uvezanog prostora i vremena, očituje se dakle u tome što je bezbrižna radoznalost dječjeg svijeta dobila konkurenciju u egzistencijalnoj bijedi. To nijednom čovjeku, pogotovo s obzirom na stupanj tehnološkog razvitka ne bi trebala biti stvarnost, a kamoli djetetu.

O pripadajućoj nam bijedi koju proizvodi naš način života Diego je progovarao. Bio je svjestan vlastitog i obiteljskog drugorazrednog, trećerazrednog društvenog mjesta. Obišavši kuglu zemaljsku društvo spektakla omogućilo mu je da vidi i shvati kako njegov kutak svijeta ipak nije usamljen u siromaštvu, neimaštini i bijedi

Diego je tu egzistencijalnu bijedu vlastite familije proživljavao svaki dan.

U suvremenom društvu prekrcanom potrebama nedostupnima za veliku većinu ljudi, potrebama koje se trajnom propagandnom mašinerijom istovremeno plasiraju kao poželjne i dohvatljive, upakirane u nešto čiji je pravi naziv višak, a mi budale zovemo ga luksuz – to je ono nešto bezlično i neljudsko lišeno svakog humanog značaja i smisla – na djelu je zapravo stvarnost koja je izgubila vlastitu savjest.

Valjda jedan dio savjesti biva potisnut jer nam na određeni način ukazuje na našu odgovornost za društvo, a onaj drugi dio iživljava se kroz vlastitu moralizatorsku pozu prepoznavajući u Diegovoj i svoju priču.

Nitko više ne umire od stida. Kamo sreće da se umire od suosjećanja. Umire se od gladi, žeđi, neimaštine i siromaštva. U bijedi viška. U bijedi luksuza.

Isto društvo, isti svijet koji se guši u vlastitom obilju, jer nekima ni previše nije dovoljno, isti je onaj svijet koji stvara, održava i okreće glavu kao da nije odgovoran i kao da ga se vlastita glad, bijeda i siromaštvo ne tiču. Dijelovi su to društva nedostojni bilo kojeg ljudskog stvora, nedostojni jer naprosto, čovjek zna bolje.

Možda Diego nije živio u najgorem od mogućih svjetova, možda njegova familija nije bila izložena smrtnoj gladi, ali siromaštvo, neimaština, neizvjesno sutra, a možda i gore od toga bili su realnost koja ga je čekala svakog jutra. Bio je svjestan toga.

Rodio se u onome što zovemo drugi, treći svijet.

Takvo društvo i takav svijet, to smo svi mi: lopovi i kradljivci najgore vrste, one koja djeci krade snove – jer o čemu mogu sanjati ta djeca osim da se probude iz takve stvarnosti.

Diego je utjelovio upravo taj san. Ipak, velemajstor s loptom predriblao je okove stvarnosti. Nažalost, paradoksalno i po naše društvo dehumanizirajuće, Diegovo igralište u bijedi i siromaštvu je ono ljudsko, humano i puno dostojanstva, a ono igralište što blješti od luksuza bezvrijedno je i neljudsko, ispunjeno sumanutim iživljavanjem gledatelja koji na tome mjestu imaju sav luksuz ovoga svijeta da naprosto mogu ne čuti, ignorirati, i savjest društva i vlastitu savjest koja bi ih mogla podsjetiti odakle je Diego, koja bi ih mogla podsjetiti na stvarnost.

Ali šta ću, i samom mi je draga nogometna igra pa preko dalekovidnih ekrana sudjelujem u svemu tome.

Dvije su to različite igre. Na prvom i pravom igralištu dijete i čovjek se igra, na ovom drugom dijete i čovjek su moneta za luksuz, sredstvo za profit, obračunska jedinica za eksploataciju.

Diego je bio najbolji na oba igrališta, i na pravom i na lažnom. Na pravom su ga zvali Diego, na lažnom Maradona.

Ono drugo, lažno igralište koje se još naziva i društvo spektakla, korumpira kolektivnu i individualnu savjest masom svakojakih podražaja. Te podražaje pojedinci, zapravo velika gomila ljudi, usvaja kao identitetsku svojinu zbog kojih su drugima neki spremni i glavu s ramena skinuti.

Ovo nije apologija Diegovih posrnuća. Još manje njihova osuda. Ona su samo zahvaljujući njegovoj spretnosti s najdražom nam igračkom, loptom, dobila publicitet

Kada nedostaju osnovni uvjeti koji život čovjeka čine dostojanstvenim, kada izostanu slike sutrašnjice kojima se čovjek može nadati, kada u okolnostima u kojima živimo, s pravom ili ne, vidimo da vlada pohlepa, sebičnost, nepravda, korupcija, lopovluk i, na koncu, kada čovjek zbog okolnosti koje nadilaze njegove individualne napore, prihvati sebe kao gotovo, dovršeno, završeno biće, a čovjek nije takvo biće, tada osoba počinje doživljavati, u ovom slučaju navijačku, nogometnu opredijeljenost, kao nekakvo neotuđivo sebstvo.

A riječ je samo o nogometnoj igri.

Odgovornost je podijeljena, povezana, uvjetovana. Krivo je društvo, ali kriv je i pojedinac. Sve se to susreće tamo na terenu upakirano u ono čudo od igračke. Samo što se lopti, nogometnoj igri ne dopušta da bude ono što ona po sebi jest.

Naime, igra je jedan od fenomena ljudskog postojanja. Kroz igru ljudska priroda pokazuje sebe i ukazuje na sebe. Dijete, svijetu kojem pripada, postepeno kroz igru zauzima svoje mjesto u družini. Stvara se prvi doživljaj sebe i drugoga kroz slobodno djelovanje – u smislu da se dijete ne oslanja na već naslijeđeni autoritet već mu se pruža mogućnost da svojim postupcima unutar grupe i sam postane autoritet. Bori se za sebe i za druge, biva izložen i nezaštićen.

Stječe se prva životna reputacija – o njoj ili o njemu drugi pričaju priče, da je odvažan ili da nije, da je dosjetljiv, pametan, solidaran, sumanut, siledžija, da je malodušan, prevarant, ili velikodušan, pošten, srčan…

Igra je valjda prvi čovjekov način razumijevanja svijeta. Igrajući čovjek je utjelovljenje, odraz života – onako kako se život odvija tako se čovjek igra, to jest, igra je predigra života.

U igri se istovremeno biva izložen neizvjesnosti i izvjesnosti, nešto od igre dade se predočiti, drugo ostaje nepredočeno. Nastojiš anticipirati suparnikovu igru, ali se uzdaš i u svoje prethodno naučeno znanje, i sve to valja sprovesti u djelo ovdje i sada, u nekom odlučujućem trenutku kojim se postavljamo na pobjedničku ili na onu neželjenu, drugu stranu. A taj trenutak, mada ga očekuješ, dolazi na nepredvidiv način. Valja biti snalažljiv.

Nije to isključivo ili samo analogija života, igra je život sam. Ona na svoj način predskazuje osobnu borbu svakog pojedinaca, njegov najveći životni izazov: suočenost sa samim sobom, sa svojim drugim ja – ”ja protiv ja” igra je koja traje cijeli život, to je utakmica života. Finale do smrti.

Ipak, kako ne bi nestalo spontanosti i izgubila se neizmjerna radost, ne valja igru, kao ni život, shvatiti suviše ozbiljno i strogo.

Društvo spektakla, mada bi vjerojatno htjelo, ne uspijeva u svojoj lopovskoj namjeri, sasvim oteti igru od čovjeka. Čovjek se buni, negoduje. U igri, u Diegu vidi, traži i pronalazi sebe. Diegovo mjesto u društvenoj hijerarhiji i moje je mjesto. Dok Diego igra kao da ja igram.

A kako to ipak nisam ja, poistovjećujem se s Diegom na neotuđiv način. I sam se promećem u lopova pa Diegovu vještinu kradem onome koji ju je od mene ukrao. Jedini način da to učinim jest da tu ovozemaljsku, svjetovnu igru postavim na nepripadajuće joj sveto mjesto. Samo to mi preostaje.

Jedino kroz nogometnu teologizaciju i moja vlastita borba, gledatelja, za bolji i pravedniji svijet poprima smisao. S tim da su moji navijački podražaji amplificirani opijajućom frustracijom kako se ja ipak nisam dobacio tako visoko kao Diego.

Ona savjest koju društvo spektakla želi korumpirati do srži, iskorijeniti, ipak nekada pronađe put i način, izbori se za život. Za život koji onda dopre do onih najbjednijih, najsiromašnijih, najjadnijih.

Nitko više ne umire od stida. Kamo sreće da se umire od suosjećanja. Umire se od gladi, žeđi, neimaštine i siromaštva. U bijedi viška. U bijedi luksuza

Igra koju igra pokvareno društvo nekada se okrene i protiv njega samog. I pokvareno društvo nekad gubi.

Bog je na trenutak oslijepio onoga suca s mitske četvrtfinalne utakmice Svjetskog prvenstva 1986. godine, a Diego Maradona je (ne) rukom osvojio Malvine, a onda driblingom od pedeset metara i obranio Malvine od imperijalne, izrabljivačke sile.

U Argentini je još za života postao besmrtan, ali i šire, okrunjen je za kralja potlačenih, mapirao je put za bijeg iz siromaštva i bijede, sam ga je Bog odabrao…

Smještanje nogometnog svijeta u sakralni narativ simptom je društvenog posrnuća. Samim time i svi oni Diegovi poroci i posrnuća reflektiraju kolektivnu društvenu odgovornost i savjest koja, dakako, ne iskupljuje nikoga od individualne dužnosti i zadaće da njeguje zajedništvo i društvo kao takvo. Upravo suprotno.

O pripadajućoj nam bijedi koju proizvodi naš način života Diego je progovarao. Bio je svjestan vlastitog i obiteljskog drugorazrednog, trećerazrednog društvenog mjesta. Obišavši kuglu zemaljsku društvo spektakla omogućilo mu je da vidi i shvati kako njegov kutak svijeta ipak nije usamljen u siromaštvu, neimaštini i bijedi.

Svuda po svijetu postoje takvi, od ostatka ”civiliziranog” i ”kulturnog” svijeta odbačeni dijelovi društva. Dok jedni višak bacaju u smeće, drugi su žedni, gladuju, guše se u smradu, umiru. Smatrao je to velikom nepravdom svjetskih sila i bio je u pravu.

Ne mogu, ne smiju elementarni uvjeti života, dostojanstvo kao takvo biti privilegija. Ako ćemo mjeriti, e onda je svijet daleko moćniji od Diega. Posrnuće svijeta utoliko je veće.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Šta je sve zabranio gradonačelnik Sinja, Miro Bulj
    •  Kako biti Srbin u Hrvatskoj?
    •  Linč Srbina građanina i sahrana za građansku Hrvatsku
    •  Hrvatski politički kaput
    •  Vlasnici rata i njihovi glasnogovornici žele rat protiv Rusije
    •  Ivan Malenica – motivi s one strane zakona?
    •  Sve veći dio običnog svijeta suosjeća s Palestinom
    •  Sloboda u ružnome svijetu
    •  Kad ''Oluja'' prođe, a život postane sjećanje
    •  Hoće li se ministar Ivan Malenica pomiriti s pravdom?

> Svi tekstovi ovog autora