Djelo Dore Pejačević – dio europske popudbine moderne glazbe

Ovih dana Zagreb i Hrvatska obilježavaju na dostojan, dostojanstven način, jednu značajnu obljetnicu, istina, tragičnu i tužnu – stotinu godina od smrti, preranog odlaska, u 38-oj godini života, velike hrvatske kompozitorice Dore Pejačević.

Svjedoci smo, ovih dana, značajnog i šireg osvještavanja činjenice življenja i djelovanja ove umjetnice u našim sredinama.

Festival koji joj je posvećen, a čiji je organizator Zagrebačka filharmonija, u suradnji s Muzejom grada Zagreba i Muzičkom akademijom, odvija se na nekoliko važnih kulturnih lokacija u Zagrebu, i uključuje brojne vidove, načine na koje ne samo jedna, naša kultura, već cijeli širi europski kulturni krug, kojemu djelo Dore Pejačević suvereno pripada, odaje zahvalnost djelovanju ove umjetnice.

Malo je kazati kako djeluje dirljivo ovaj duboki naklon, naravno, prije svega zbog toga jer, slušajući iznova i iznova kompozicije ove autorice, čak i ne imajući u vidu sva omalovažavanja, negiranja, osporavanja i drugo, a što je u svoje vrijeme na žalost prolazila kao žena kompozitorica, i našoj široj kulturnoj publici vjerojatno sada polako postaje jasnije u kojoj su mjeri taj naklon i ta zahvala zasluženi, odnosno kako oni nisu plod nikakvog preuveličavanja – dapače.

Stigli su sa zakašnjenjem, kao posljedica dugoga omalovažavanja, šutnje, zacijelo i neznanja, ali možda gdjekad i nedostatka hrabrosti i samosvijesti među ljudima koji su znali prepoznati o kakvom se autorski snažnom i markantnom djelu radi, ali su to ipak zbog nekih od razloga bili skloniji prešutjeti.

Naglašavam – isključivo je djelo to, koje je kompozitorica Pejačević ostavila iza sebe, a koje zadužuje, jer djelo je, za onoga koji zna, u ovome slučaju slušati, i osjetiti, najznačajniji, ako ne i jedini argument za sve atribute koje autorsko ime prisvaja.

Jer to je djelo u jednoj – ne samo za ovdašnja poimanja i okvire – netipičnoj mjeri oslobođeno svake suženosti i skrupuloznosti koju bi jednoj ženi kompozitorici nametao okvir njenoga spola – ono je bezrezervno uzdignuto na razinu one snage i punine, zrelosti, dubine i ekspresije izraza, gdje osjećamo da imamo posla sa znalačkim, s majstorstvom iznimnog renomea.

Jer, primijetila bih – znati, ne znači samo raspolagati, čak i na pravilan način, određenim zbirom činjenica, već znači i usuditi se te činjenice i iskazati, artikulirati.

Takvo znanje naspram važnosti, i europskog skladateljskog značaja djela, nasljeđa kojega baštini hrvatska, potom i europska kultura, usudile su se kod nas iskazati određene osobe, čiji je trud doprinio ovome današnjem sjećanju i širem prepoznavanju onoga što je ovdje, i u kojoj mjeri to nešto znači u širim okvirima.

Tu je prije svega važno istaknuti djelovanje akademkinje, muzikologinje i glazbene pedagoginje, doktorice znanosti Koraljke Kos, koja je objavila monografiju ”Dora Pejačević” (1982., nakladnik JAZU – Muzikološki zavod Muzičke akademije u Zagrebu), kojom je prvi put cjelovito obradila ličnost i stvaralaštvo Dore Pejačević (monografija je 1987. godine doživjela svoje njemačko izdanje, a dvojezično, hrvatsko – englesko izdanje objavljeno je 1998. i 2008. godine).

Između mnogih važnih poduhvata čija je težnja bila upoznavanje i približavanje značaja djela ove velike kompozitorice u europskome kontekstu u kojemu i s kojim je zapravo u vrijeme svoga života i djelovala, a koji je već tada prepoznao vrijednost njenog rada (praizvedba njene jedine simfonije, održana je u Dresdenu, 1920. godine, postigla je veliki uspjeh kod publike i kod kritike, a izvedbe njenih djela još za života bile su česte i u drugim gradovima Europe, u Budimpešti, Stockholmu, Beču, Münchenu, Londonu…), svakako je i ciklus emisija na londonskom radio BBC-u, 2018. godine, tijekom kojega je Dora Pejačević bila predstavljena kao Composer of the week, a tijekom kojega su o radu Dore Pejačević govorile akademkinja i profesorica Koraljka Kos i povjesničarka, dr. sc. Iskra Iveljić.

Dakako, tu su i brojne druge osobe, koje su radom i nastojanjima utrle put shvaćanju značaja djela ove kompozitorice, po obrazovanju najvećim dijelom samouke, čija je glazba rezultat značajnih poticaja dobivenih kroz ljubav i sklonost za književnost i filozofiju, kompozitorice po vlastitom doživljaju ”wagnerijanke”, skladateljice prve moderne simfonije u nas, donositeljice europske harmonijske misli u hrvatsku glazbu, te jedne od najsmionijih u shvaćanju i radu na razvoju komorne i koncertne glazbe (o svemu tome, na žalost, malo se, ili nikako, podučava u našim školama), a među kojima svakako treba spomenuti pijanisticu Idu Gamulin, koja ustrajno, godinama, na svome repertoaru izvodi klavirska djela Dore Pejačević… A tu su i brojne druge naše i svjetske pijanistice i glazbenici, poput uzmimo pijanistice Nataše Veljković.

Kada je u Londonu Simfonijski orkestar BBC-ja izveo pod ravnanjem Sakarija Orame ”Simfoniju u fis-molu” Dore Pejačević, snimivši tada i nosač zvuka, ta je simfonija u britanskoj prijestolnici najavljivana kao ”eksplozivna, misaona i zanesena hrvatska simfonija”.

To su tri važna atributa, kada je glazba koju je, u samo dvadeset godina stvaralačkog rada, skladala ova skladateljica, zanimljiva u načinima svojih razmišljanja, posve emancipirana, ne samo u klasičnom pogledu shvaćanja što ih nameću zadaće i uloge spola, već i od povlastica što ih je nosila pripadnost klasi koju je rođenjem baštinila, kao osviještena i živo, djelatno zainteresirana za socijalne probleme svoga vremena…

Ne govori li o njoj mnogo već i to da u njenoj glazbenoj ostavštini imamo i prve primjere Nietzscheove poezije skladane kod nas, uz cikluse solo pjesama i pjesama za glas i orkestar na stihove Karla Krausa i Rainera Marie Rilkea, s kojima je, poznato je, kompozitorica drugovala…

Mnogo je toga što još o ovoj velikoj skladateljici nije osviješteno, u ovim našim, samozaboravu sklonim krajevima…

Ali Festival koji je upravo ovih dana u tijeku, daje pravo misliti da je moguće i drugačije – buditi samosvijest jedne kulture i na način kvalitetan, zbiljskim vrijednostima, koje jednu malu, klaustrofobičnu kulturu, na ravnopravan način združuje s ostatkom svijeta, razmišljam tako, slušajući po tko zna koji puta svoju omiljenu kompoziciju Dore Pejačević, ”Piano Concerto in G Minor, Op. 33”, skladanu 1913. godine.

Smijem se pri tome, jer jedan je slušatelj ovog djela, kao svoj komentar uz impresije na YouTubeu napisao – da, postimpresionizam jest, nije Rachmaninoff…, ali tko je, za boga, onda?

Smijem se, jer kada se misli o klasičnoj glazbi i skladanju, posljednje što može biti asocijacija jest na žalost da je kompozitor žena.

Uostalom, nije li sam Arnold Schönberg, kada mu je Karl Krauss dao na uvid jedan glazbeni notni zapis Dore Pejačević, kazao: ”Da, to je u redu, ali žena ne može biti skladateljica”.

Međutim, može – eto, može, i naravno da djelo Dore Pejačević tomu nije jedini dokaz.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Dnevnik Witolda Gombrowicza
    •  Naši ''europejci''
    •  Duh starog europskog slobodarstva: priče Sławomira Mrożeka
    •  Stranci na privremenom radu kao naš domorodački spas i nada
    •  Camusova ljeta u Alžiru
    •  Sanatorij pod klepsidrom
    •  Osam i pol, jedne ljetne večeri
    •  Kakva sada MORA biti naša domovina?
    •  Hrabrost nijanse Jeana Birnbauma
    •  Sitni prevaranti i vrijeme Divljeg zapada

> Svi tekstovi ovog autora