Do kada će Hrvatima uvijek drugi biti za sve krivi?

Smrt Vladimira Matijanića bolno je odjeknula hrvatskim medijskim prostorom i izazvala eksploziju komentara na društvenim mrežama.

Logično, jer Vlado je bio novinar, za dio javnosti, profesionalac, istraživački novinar i idealist koji je do kraja vjerovao da njegovo društvo može postati bolje i ova napaćena hrvatska zemlja dostojnim mjestom za život; za druge jugoslavenčina, podrivač i denuncijant svega hrvatskog i katoličkog.

I ovaj je tragičan slučaj samo pokazao svu toksičnost politikantske podijeljenosti jednog razdijeljenog društva koje nije kadro postići konsenzus i minimum zajedništva oko temeljnih normi.

Teze koje se pojavljuju u nekim komentarima (a takvih je, nažalost, puno, previše), prve da mu nisu pomogli njegovi prijatelji doktori ”Jugoslaveni”, i druge da su ga ubili HDZ-ovci, su jednako toksične.

Obje, osim duboke podijeljenosti hrvatskog društva, ukazuju i na rašireno uvjerenje kako moraš imati nekog ”svog” u sustavu, pa ćeš onda, dobiti od istog pravovremenu i adekvatnu reakciju. Tu je tezu, uostalom precizno, javno, bez imalo nelagode artikulirao i liječnik Tomasović.

HDZ je kao vladajuća stranka, zasigurno odgovoran za stanje u zdravstvu, osim toga i najdugovječnije vlada državom. Istina je da je to stranka koja je i za korupciju pravomoćno osuđena, te joj se nije suprotstavljala jer je, štoviše, na mentalitetu sklonom korupciji i osiguravala sebi glasove.

No daleko od toga da su druge dugovječne stranke, pogotovo IDS i SDP imale neke druge modele i bile imune na korupciju i uhljebljivanje.

Je li sustav realno i postoji, ako ne pruža pravovremenu reakciju i skrb, jednako svim članovima društva? Trenutno imamo situaciju da se jedan isti specijalistički pregled dobiva za devet mjeseci, odnosno mjesec dana, ovisi kako ”ti padne grah”, a radi se o istom sustavu naručivanja.

Tijekom pandemije neki su pacijenti vraćani s hitne i odbijala se hospitalizacija iako su bili rizični (sjetimo se i prve istarske žrtve korone Nike Krnjusa čija je obitelj također bezuspješno tražila hospitalizaciju i hitna se oglušivala, i moje susjede, uostalom, koja kao astmatičarka nije mogla doći do svoje liječnice da je presluša, a s hitne su ih vratili prvi put, drugi put je bilo prekasno), a druga liječnica u istom Domu zdravlja je svoje rizične pacijente obavezno zvala da ih presluša i izvadi im krv da bude sigurna da nije počela upala pluća.

Slučaj Mirele Čavajde također je jedan od primjera kako sustav javnog zdravstva zbog osobnih vjerskih i moralnih stajališta pojedinih njegovih zaposlenika nije kadar osigurati zakonom zajamčenu zdravstvenu uslugu.

S druge strane imamo i predivnih iskustava s bolničkim osobljem, pravodobnih i savjesnih reakcija, požrtvovnih liječnika sestara i drugog medicinskog osoblja.

No ti divni ljudi nisu Atlasi da na svojim plećima nose glomazni administrativni stroj zvan ”sustav” i apsolutno su nemoćni da, osim pojedinačno i za svoje pacijente, učine da fragmentirana stvarnost hrvatskog javnog zdravstva počne usustavljeno djelovati po načelu egalitarnosti.

Dok se to ne dogodi, sustav u praksi, realno ne postoji, jer ne djeluje pravodobno, ujednačeno i jednako prema svima.

Korupcija je svakako problem neučinkovite hrvatske države, no HDZ nije njen izumitelj i rodozačetnik, kao ni druge stranke koje su prema njoj bile blagonaklone, politička i moralna korupcija i sklonost istoj puno je duljeg vijeka, štoviše, na nju je upozoravao i Antun Gustav Matoš, kao i na rasprodaju hrvatskih dobara i na iseljavanja mladih, u njegovo vrijeme najviše u Ameriku.

Čini se, da je situacija u današnjoj europskoj i samostalnoj Hrvatskoj po pitanju navedenog, ista kao i u Matoševo vrijeme.

Ne sumnjam stoga, da bi taj ”ljuti stekliš” imao iste, i još ljuće kritike na današnje poimanje hrvatstva i pozicioniranja Hrvatske u zajednici europskih država, kao što je imao i u svoje vrijeme, i vjerojatno se s time ne bi dobro proveo, pogotovo stoga što je smatrao da je brkanje političke i kulturne nacionalnosti, a jednog i drugog s domoljubljem, tragedija malih kolonijalnih naroda koji svoju nacionalnu misao pokušavaju formulirati i iznjedriti pod čizmom isprepletenih dinastijskih interesa kakvi su vladali Srednjom Europom krajem 18. i u 19. stoljeću.

Matoš se, iako pravi ”kulturni pravaš” nije libio ni kritike Starčevića zamjerajući mu što je potpuno zanemario kulturnu i ekonomsku politiku kao temelje nacionalnog razvoja, oštro se suprotstavljajući političkoj književnosti i političkom novinarstvu, tvrdoglavo odbijajući biti ”na liniji” politički poželjnog i korektnog govora i pisanja.

Zato je britko upozoravao na političku i moralnu korupciju sveprisutnu u hrvatskom društvu, zdvojno zaključujući kako u Hrvatskoj nema niti jedne stranke koja radi u njenom interesu – jedni rade za Beč, drugi za Peštu, treći za Beograd, a svi ponajprije i ponajviše sami za sebe i svoj vlastiti interes.

Kad bismo analizirali danas koliko je hrvatska misao i sposobnost da se iznjedri jasna, ali istodobno i kozmopolitska nacionalna svijest evoluirala na povijesnim linijama Budimpešta – Beč – Beograd – Bruxelles, rezultati bi pokazali kako su kronične boljetice hrvatskog društva i mentaliteta danas iste kao i u Matoševo vrijeme, njegova kritika političke i moralne korupcije i stranaka koje ponajprije i ponajviše rade za vlastitu korist i rasprodaju nacionalna dobra jednako aktualna i primjenjiva.

Dakle nikakva se misaona i mentalitetna evolucija nije dogodila, bar ne u postotku koji bi jamčio iskorak k prosperitetnom društvu i jasnoj formi nacionalne svijesti, koja bi u sebi sadržavala konsenzus oko čvrstih i stabilnih načela koja tvore konformistički okvir, no koja je moguće propitkivati i kroz razne političke i kulturne prizme, a da se pritom ne dovodi u pitanje patriotizam propitkivača.

Jedan od tekstova koji daju kronološki detaljan uvid u razvoj nacionalnog identiteta i svijesti Hrvata pod dinastičkim previranjima dugog 19. stoljeća (koje je u najznačajnijoj mjeri utjecalo i na razvoj političke i moralne korupcije s kojom se nosimo i danas) i aktualnost Matoševe misli je onaj autora Filipa Kozine pod naslovom ”O Matošu i pravaštvu, a i o nama danas” objavljen u Hrvatskoj reviji 2014. godine povodom stote obljetnice Matoševe smrti.

Počinje parafrazirajući poljskog nobelovca Czesława Miłosza, i misli iz njegove esejizirane autobiografije ”Rodbinska Europa” u kojoj otkriva zapetljane sudbine svoje poljsko-litavske Nigdjezemske, osvrćući se na probleme s formom nacionalnih identiteta srednjoeuropskih država pod hegemonijom velikih dinastija, i posljedične nacional-egoizme koje je izrodio nedostatak čvrste forme.

Posljedično, i stav prema institucijama javne i državne uprave u raznoraznim političkim zajedništvima i pod stranom upravom, dao je mentalni obrazac ili aktivno podrivanje institucija koje nisu shvaćene kao vlastite i narodne, ili apatije i nezainteresiranosti građana, pa i onih koji su u istima radili.

Problemi s kojima se nosimo danas, i Matoševi su problemi, i sežu puno dalje od ’41. ili ’91., i pokazuju jedan model ponašanja utvrđivan kroz nekoliko stoljeća i više državnih uređenja, i razne političke saveze.

Stvaranju neke stabilne forme nacionalne svijesti, a koja bi bila ujedno i kozmopolitska i europska, sigurno nije pogodovalo ni stalno kolebanje između kroatocentrizma i jugoslavizma, kao izvorne hrvatske težnje za jezičnim i kulturnim ujedinjavanjem Južnih Slavena kako bi se spriječila kulturna i jezična dinastička hegemonija Pešte i Beča.

Završno, valja istaknuti Matoševe vrlo široke obzore po pitanju nacionalnih kultura, ističući bogatstvo nacionalnih kultura kao podlogu za simfoniju međunarodnog napretka, smatrajući da je dobar Hrvat ujedno i dobar Europejac, i da drugačije ne može biti jer se snaga i bogatstvo jedne kulture očituju u asimilaciji i prihvaćanju, a ne eliminaciji.

”Pa kakve bi svrhe imala nacionalna kultura da se njome može služiti samo jedan narod? One vrijednosti koje vrijede samo jednoj rasi, inferiorne su vrijednosti. Samo onakva narodna kulturna stečevina koja može postati sveopćom i čovječanskom, velika je narodna stečevina”.

Naše krize identiteta, rasprodaja dobara i korupcija sežu nekoliko stoljeća unatrag. Ako želimo učinkovite sustave, i Hrvate koji ih neće podrivati i neće raditi ”samo za svoju korist” baveći se politikom i drugim javnim djelatnostima, moramo zahvatiti duboko i daleko u kolektivnu svijest kako bi se dominantni obrasci ponašanja mogli promijeniti.

I povrh svega, biti kadri u stabilnu nacionalnu formu integrirati sve elemente i iskustva svoje povijesti. Bez toga, ostvarivat će se i nadalje ona Matoševa ”Hrvatima su uvijek drugi za sve krivi”.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Sarajevo, ljubavi moja
    •  Turbulentna prosvjetarska jesen
    •  U Alsaceu sam učila o ljudskosti, prevladavanju traumi i napretku  
    •  Plodovi jednostavnosti
    •  Adieu, mon amie la Rose
    •  Što bismo sve, da hoćemo, mogli naučiti od Baby Lasagne?
    •  Zašto ne vjerujem u pravdu Zorana Milanovića?
    •  Učenici prve i druge klase i inkluzija kao ideološka parola
    •  Sindikalni prosvjedi i rasjedi
    •  Božićno vrijeme u hostelu Arena

> Svi tekstovi ovog autora