novinarstvo s potpisom
”Subota je, 26. lipnja 2010. godine. Cestom od Gospića u smjeru Karlobaga, kroz selo Trnavac kreće se kolona autobusa i osobnih automobila prema mjestu Jadovno. Tužna je to kolona tihih i ozbiljnih ljudi. Nose se vijenci u spomen na prvo masovno stratište Srba, Židova, Hrvata i drugih nacija u tek ustoličenoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Skrovite kraške jame šumovitog Velebita nijemi su svjedoci nezamislivih zločina ustaša počinjenih nad nevinim stanovništvom.
Već 11. travnja 1941. godine prve žrtve hapšene su u Gospiću i okolnim selima i dovođene u sabirni centar Ovčara na željezničkoj stanici u Gospiću. Prenapučenost privremenog logora natjerao je ustaške vlasti da pronađu prikladnije i skrovitije mjesto za logoraše. Dovođeni su kamionima do sela Trnavac, odakle su pješke sprovođeni do pitomog proplanka Čačić Drage, nedaleko sela Jadovno. Kakvog li naziva mjesta … i koji ga je to izopačeni um odabrao za stratište jednog naroda i drugih ‘nečistih’ naroda za koje nije bilo mjesta u tako zamišljenoj državi.
Kako je ta nakarada od države u krilu nacističke Njemačke jačala, tako su se i logori i stratišta širili po tadašnjoj ‘Lijepoj našoj’ – 24. lipnja 1941. godine ustaške su vlasti zaokružile kompleks logora na Pagu i u Jadovnu i zajedno sa sabirnim centrom Ovčara u Gospiću osnovali u jedinstvenu instituciju ustaških logora smrti ‘Jadovno’.
Idemo putem od sela Trnavca prema Jadovnu. Vozimo se. Svježe asfaltirana cesta, obilno raslinje posječeno, šumska staza proširena … Idemo istim putem kuda su kolone žena, djece, muškaraca prolazile pješke …
Uz cestu lijepe kuće, obitelji s djecom lješkare se u vrtovima, cvrkuću dječji glasovi, koristi se neradna subota za opuštanje. Iz te ugode promatra se kolona ljudi i vozila u smjeru Jadovna. Mora da su i preci tih istih ljudi tako promatrali kolone ‘prolaznika’ u smrt, ljude vezane žicom, uz pratnju ustaša, u smjeru velebitskih jama … i ništa valjda nisu vidjeli. Tako i sada, vjerojatno ništa ne vide.
Vlast je uputila, bolje rečeno preporučila organizatorima, da se ubuduće planira održavanje komemoracija o ‘okruglim’ godišnjicama, 70., 75. i tako dalje … Vjerojatno da se ne uznemirava pitomo stanovništvo brojnim vozilima i ljudima u dane zasluženog odmora na državni praznik. Svakih pet godina nekako se može podnijeti, ali iz godine u godinu … i to baš na početku turističke sezone.
Cesta se penje uzbrdo. Prekrasni vidici, ozelenjele šume i proplanci. Putokazi za bicikliste i pješake nude namjerniku sve draži čiste prirode. A taj namjernik, domaći ili strani, neće imati priliku biti upozoren na kakvo mjesto je zapravo stigao. O tome mjestu nezamisliva zločina nema znakova pored puta niti ih ima u turističkoj ponudi koja je namjernika privukla u ove krajeve. Na internetskoj stranici udruge Jadovno, pod rubrikom ‘Naše blago’, stoji doslovce sljedeće:
‘Dva kilometra od sela Jadovno nalazi se Spomen obilježje žrtvama fašizma gdje su, 1941. godine, život izgubili na mučan način mnogi civili, različitih nacionalnosti i vjeroispovijesti. Unatoč činjenici da nitko od tadašnjih stanovnika Jadovna nije bio povezan s tim stratištem, Jadovno je dobilo negativnu stigmu koja ga je pratila kroz prošlost.’
I to je sve.
Spomen-obilježja sada nema iako bi vas informacija na internetskim stranicama udruge Jadovno htjela uvjeriti u suprotno. ‘Ideja o okupljanju i osnivanju udruge Jadovno krenula je inicijativom pojedinaca koji su maštali o povratku života na Jadovno. Vratiti tom selu život kakav pamte stari Jadovničani nije lagan posao ali svakako je vrijedan truda.’ A to je misija?
Do demokratskih promjena i osamostaljenja Hrvatske spomenik žrtvama logora Jadovno, rad kipara Ratka Petrića, ponosno je stajao, a onda je eksplozijom razoren (obnovljen je 2011., op. A.). Oštećen je i ostatak: kameni zid na kojemu su bili upisani stihovi ”Jame” Ivana Gorana Kovačića kao trajna stigma upućena onima koji su te zločine počinili. Tih stihova više nema ni u kamenu ni u školskim lektirama!
Tu na Velebitu sve je idilično, da ne kažem gostoljubivo, pa i tabla s meni ciničnim natpisom ‘Dobro došli u Jadovno’.
Na komemoraciji nevinim žrtvama kod Šaranove jame nije bilo predstavnika ‘Crkve u Hrvata’; oni stižu samo do Svetišta Marije Pomoćnice u selu Jadovno.
Veliki narodi, ne po brojnosti, već po duhu i intelektualnoj snazi, znali su se suočiti sa svojom mračnom prošlošću i osloboditi se teškog tereta počinjenih zala za bolju budućnost svoje djece. U suprotnom, a tome smo svjedoci i mi i naši preci, naše priče započinju Ovčarom kraj Gospića, a završavaju Ovčarom kraj Vukovara.”
Tekst sam napisao prije devet godina, prilikom svoje prve posjete tom jezovitom mjestu. Za koji dan, u nedjelju 23. lipnja, časni ljudi, građani Hrvatske, Srbi, Židovi, Romi i Hrvati uputit će se na Spomen-područje Jadovno, okupiti se oko ”Šaranove jame” i odati počast nevino stradalima. Što se od prije devet godina promijenilo u demokratskoj Hrvatskoj? Gotovo NIŠTA.
Tonemo u glib međunacionalne netrpeljivosti i eskalacije nasilja prema drugima i drugačijima.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.