Dobro je znati u čije ime govorimo

O teorijama zavjere je bilo riječi u prethodnim nastavcima pa možda samo valja ponoviti pitanje: Tko ima koristi od tih novih sloboda neoliberalne demokracije?

Ni zelena agenda, ni ljudska prava, ni samoorganizirani građani, ni beskrajna sloboda ne donose nego tek ratove, sukobe, podjele, oskudicu, nesigurnost, strah…

Ili, u najboljem slučaju, stvaraju Sistemu praktični dokaz da slobode postoje, ali imaju teškoća realizirati se. Nitko se ne pita, tko financira civilni, tzv. nevladin sektor. Tko financira iluzije ili sabotira dobronamjerne političare ili institucije?

Mogu li muzeji pomoći? Mislili smo da mogu. Najbolji to i čine u velikoj mjeri (www.thebestinheritage.com), ali kao da napredak samo svjedoči nekom prevladavajućem retrogradnom procesu u kojem javni interes postaje predmet privatizacijskog trijumfa.

Može se sa sigurnošću tvrditi da privatni interes nije jednak javnom ni u čemu, da je partikularan i sebičan i da stoga neće htjeti da muzej ili bilo koja od javnih memorijskih ustanova ili akcija prosvjećuje svojeg posjetitelja i stvara od njega objektivno i kritički obaviještenog građanina.

Naravno, čitatelj koji nije iz sektora, lako će i slegnuti ramenima, ali u svijetu kakav nam se ovim trendovima sprema, nevolju konvencionalnog muzeja (ionako društveno autističnog) uronjenog u znanost može zamijeniti u najmanju ruku novi legitimitet tog samoisključenja.

Unatoč privilegiji da objavljujem(o) najbolja postignuća u sektoru javne memorije (kako i knjigama ili na spomenutoj konferenciji i sličnim revijama kvalitetnih dostignuća), ipak je očit paralelan proces konceptualnog nazadovanja muzeja kako je ohrabren novim konformizmom i smanjivanjem individualnih sloboda, posebice među profesionalcima.

Teško je očekivati da ćemo tim realističnim tvrdnjama suzbiti euforičnu hiperprodukciju iluzija pozivanjem na ljudska prava i rastuću demokratičnost suvremenog društva. Ako iznova namećemo mjerenje uspjeha muzeja i ostalih kulturnih događaja statistikom, to će uvijek biti na uštrb kvalitete.

Senzacije među izložbama ni među događajima su rijetko društveno korisne i ne stvaraju kvalitetne posljedice niti odgajaju zahtjevnog posjetitelja. (Primijetili ste da se i u kulturi o korisnicima poodavno već govori kao o potrošačima.)

U najgorem slučaju se te javne ustanove puzajućom privatizacijom mogu pretvoriti u proizvođače dezorijentacije i društvene apatije. Cilj svekolike struke i znanosti iza toga je upravo suprotno: You are here! Objasniti što smo i gdje smo, a to je, već na prvi pogled oblik društvene kritike.

Umjesto sredstva uvida u stvarnost, muzeji mogu asistirati kobnoj neobaviještenosti i nezainteresiranosti građana. Neznanje postaje moć. Moć nad neukima.

Znam da mi nedostaju uvjerljivi primjeri rasuti po bilješkama nenapisanih knjiga. Pa, evo jednog: portal https://hyperallergic.com/ izvijestio je prije nekoliko mjeseci da je aukcijska kuća Sotheby’s kupila zgradu Breuer u New Yorku.

U njoj se trenutno nalazi famozna kolekcija Frick (i sama posebna priča o moći), a prije je bila dom ogranka suvremene umjetnosti slavnog MET-a, kao i samog legendarnog Whitney Museum of American Art. ”Ništa više nije sveto”, zaključuju. Bit će sve manje.

Iako poštujem suvremenu umjetnost, zajedno s mnogima među vama, svjedočim u kojoj mjeri se oblicima intervencija (stipendije, stimulacije, donacije, studijski boravci tzv. grantovi…) suvremena umjetnička scena doslovno anestezirala od upotrebljive društvene kritike ili, sasvim dovoljno, živog uvida u stvarnu stvarnost, do introvertirane autističnosti ili ekstrovertiranog društveno beznačajnog ili štetnog kiča.

Da ne budemo ipak previše dobrohotni, spomenimo ipak da je suvremena umjetnost sve više politički pristrana: institucije koje se njome bave i utjecajni protagonisti suvremene umjetnosti zaprepašćujuće su u službi dnevne globalne politike. Postoji već elitna klasa disidenata koji, iako često talentirani, svoju važnost mogu zahvaliti jedino izdaji političkog sustava iz kojeg dolaze.

Zato onima koji to razumiju, umjetna inteligencija, kakva se strelovito razvija u skoro posve dereguliranom svijetu određenom profitom, izgleda kao zastrašujuće sredstvo ucjene svakog društvenog ugovora, svake humanističke formule uređenog, mirnog, stabilnog, društva obilja.

Da s istom efikasnošću u društvu (čije stanje razumijemo i u kojem znamo gdje se tko nalazi), jednakom efikasnošću stvaramo vrijednosti, bili bismo na strani prosperiteta i unapređenja ljudskog stanja.

U nedavnom članku u Guardianu bivši premijer Velike Britanije Gordon Brown tvrdi da taj famozni jedan posto daje samo 0,02 posto svojeg profita u zajedničku, društvenu kasu. S iole pravednom distribucijom bogatstva trebali bismo svi, makar tako umnoženi na planetu, živjeti dobro i u miru.

Prosječni državni izdatak za kulturu je otprilike jedan posto bruto nacionalnog dohotka, a ni četvrtina ne odlazi na financiranje kulture, te dragocjene valorizacije i prijenosa kolektivnog iskustva u kojem su muzeji i sami tek jedan, manji dio.

Vulgarizirano se to kaže, čuli smo ne jednom i bili uvrijeđeni: ”Koliko novca, toliko i muzike”. Ipak, makar i vulgarno, nije i netočno, a ako tome dodamo i društveno osviješteno pitanje ”Čija su sredstva?”, razloga za zabrinutost ima napretek. Baš utemeljenih!

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Postkapitalizam je i protiv muzeja (1)
    •  Javna memorija omogućuje razumijevanje svijeta (2)
    •  Javna memorija omogućuje razumijevanje svijeta (1)
    •  Važno je znati gdje smo
    •  ''Teorije zavjere'' proizlaze iz paradoksa
    •  Optužba za teorije zavjere – lak način diskreditiranja
    •  Amaterizam se tumači kao demokratska sloboda
    •  Posrnuli svijet ili zanijekano, dezavuirano društvo
    •  Važnost dobro izabranog uvida
    •  Društvo nam ili pomaže ili nas onemogućuje

> Svi tekstovi ovog autora