Drago Pilsel ilustrira i patologiju naše suvremenosti u Hrvatskoj

Drago Pilsel, ”Povratak Adolfa Pilsela, VBZ, Zagreb, 11/2018.

Romani Drage Pilsela Argentinski roman i Povratak Adolfa Pilsela upisuju se u okvir dokumentarističke literature od devedesetih naovamo tematski vezanih uz posljednji rat, publicistiku i feljtonistiku, ratne dnevnike te autobiografsku pripovjednu prozu.

Kao temeljno obilježje prve faze hrvatske književnosti devedesetih, odnosno autobiografske književnosti do 1995. godine, a djelomice i kasnije, na čijem tragu su i Pilselovi romani, valja istaknuti nepostojanje vremenskoga odmaka od političkoga kronotopa, čega je posljedica izostanak ambicije za pisanjem književno-umjetnički artikuliranih tekstova, odnosno nerazvijeni fikcionalni modeli pripovijedanja.

Riječi je, naime, o dokumentarističkoj prozi protkanoj političkim komentarima i ispovjednom retrospekcijom događaja, a osnovni je ton pripovijedanja osobni te se stvara dojam autentičnoga, estetički neposredovanoga iskustva.

Povratak Adolfa Pisela svojevrstan je nastavak Argentinskoga romana, ovoga puta ne iz Dragine, nego, koliko je moguće, iz očeve perspektive, a za očekivati je tetralogiju, odnosno još dva romana: iz perspektive Dragina brata Branka, a nadati se i iz perspektive Brankove i Dragine majke

U autobiografskoj prozi, hibridnom žanru u suvremenoj hrvatskoj književnosti uočiti je dvije skupine tekstova čija je narativna dominanta određena autobiografskim diskursom: pripovjednu, u koju pripadaju dnevnici, memoari i pisma, te esejističko–refleksivnu, gdje su u podređenoj ulozi eseji, kolumne i novinski članci.

U romanima Drage Pilsela pripovjedna i esejističko-refleksivna narativna dominanta se prepleću. Pritom su mu glavni kriteriji: aktivno sudjelovanje pripovjedača u radnji, asocijativna i kronološki omeđena naracija, što sve određuje autobiografiju u užem smislu, no složenu od, da nabrojimo najvažnije: dnevničkog diskursa (Pilselov pripovjedač komunicira sam sa sobom i s čitateljima, premda događaje i refleksije stilski posebice ne artikulira), memoarskoga diskursa (s naglašenom narativnom figurom pozicije narativnoga subjekta koji mu daje politički, povijesni i osobni naglasak) i epistolarnoga diskursa (pri čemu pisma nemaju autoreferencijalnu i autorefleksivnu konotaciju, nego, premda su privatna, u romanu služe kao dokument čija je zadaća potvrditi vjerodostojnu povezanost s pripovjedačevom narativnom linijom, odnosno s tzv. izvantekstualnom stvarnošću).

Upravo izvantekstualna stvarnost je ono što autora, Dragu Pilsela, ponajviše zanima: a tekst mu služi tek kao mjesto posredovanja.

Već najavljujući svoj Argentinski roman Drago Pilsel piše: ”U rukama imate moj autobiografski roman koji vam predajem u nadi da će te me ili upoznati i razumjeti, ili pak, što bi bilo važnije, da ćete prepoznati prilike u kojima ste možda i vi odrasli, čak i ako nisu bile tako burne (ili nemirne) kao moje eda biste prihvatili, barem toliko odlučno koliko i autor, da je NDH bila zločinačka od samih temelja do zadnjeg dana postojanja te zadaće koje stoje pred ljudima balkanskoga prostora: da se naposljetku smire i integriraju u obitelji europskih naroda”.

Drago, naime, svjedoči kakvo su mu preteško breme povijesnih zabluda o Anti Paveliću, ustašama i NDH na leđa natovarili roditelji. Pritom razotkriva psihološke, društvene i političke mehanizme toga opterećenja, opisuje njihovu patologiju, kakva je u opasnom uvjerenju da cilj, ma kakav bio, opravdava sredstvo te kakva nije zahvatila samo njegovu obitelj, ili emigrantske obitelji u Argentini, nego operira u svima koji se danas u Hrvatskoj s otvorenom ili prikrivenom nostalgijom osvrću na NDH i njezinu popudbinu, svjesno ili nesvjesno time prizivajući sablasti i demone ustaštva i fašizma

Dakle, Dragina nakana kao pripovjedača i funkcija njegovih romana višestruke su: svjedočilačke, razotkrivalačke i pomiriteljske.

Drago, naime, svjedoči kakvo su mu preteško breme povijesnih zabluda o Anti Paveliću, ustašama i NDH na leđa natovarili roditelji. Pritom razotkriva psihološke, društvene i političke mehanizme toga opterećenja, opisuje njihovu patologiju, kakva je u opasnom uvjerenju da cilj, ma kakav bio, opravdava sredstvo te kakva nije zahvatila samo njegovu obitelj, ili emigrantske obitelji u Argentini, nego operira u svima koji se danas u Hrvatskoj s otvorenom ili prikrivenom nostalgijom osvrću na NDH i njezinu popudbinu, svjesno ili nesvjesno time prizivajući sablasti i demone ustaštva i fašizma.

Povratak Adolfa Pisela svojevrstan je nastavak Argentinskoga romana, ovoga puta ne iz Dragine, nego, koliko je moguće, iz očeve perspektive, a za očekivati je tetralogiju, odnosno još dva romana: iz perspektive Dragina brata Branka, a nadati se i iz perspektive Brankove i Dragine majke.

Put od čišćenja pamćenja do gradnje izmirene budućnosti u ovoj zemlji prolazi ponajprije kroz dubinsko psihološko čišćenje brojnih obiteljskih povijesti, zabluda i iluzija, o čemu Drago svjedoči bolnom ispovjednom iskrenošću, kao i kroz razotkrivanje ideoloških zamki u aktualnoj dnevnoj politici, što ih on prepoznaje žestokim instinktom, a često i takvim riječima bilježi u svojim kolumnama.

Fotografija na naslovnici romana Povratak Adolfa Pilsela ne ilustrira samo Dragin pokušaj – neizvjesno koliko (ne)uspješan – da ostarjelom ocu pomogne u njegovu vlastitu razotkrivanju patologije ustaštva, pa time i osobna života, nego ilustrira i patologiju naše suvremenosti u Hrvatskoj.

Put od čišćenja pamćenja do gradnje izmirene budućnosti u ovoj zemlji prolazi ponajprije kroz dubinsko psihološko čišćenje brojnih obiteljskih povijesti, zabluda i iluzija

Naime, još uvijek se ogledavamo o ta dva lica: jedno je lice žrtava ustaštva usnulo, osporavano ili upamćeno u Kamenu cvijetu, a drugo je lice staroga čovjeka kroz koje probija povijest tog ustaštva kojoj se, čini se, nije uspio ot-hrvati, kao što jest, bolno i dugotrpno, uspio njegov sin Drago.

I kao što se nadam da će, u ime naše djece, uspjeti i oni kojima je pod svaku cijenu važno to da su Hrvati.

Poželjeti je da njihov, da povratak sviju i svakoga od nas – ma koje nacionalnosti bili i u ma kakvom političkom sustavu živjeli – bude povratak onomu što čovjeka čini doista čovjekom.

Slobodnim čovjekom.

(Riječ Jadranke Brnčić na predstavljanju romana Drage Pilsela Povratak Adolfa Pilsela – Novinarski dom, Zagreb, srijeda 5. prosinca 2018.).

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Papa Franjo nas poziva: ''Činimo sve dobro koje možemo!''
    •  Britanska monarhija, Crkva i sinodalnost
    •  S odlaskom profesora Žmegača otišao je cijeli jedan svijet
    •  Želim li da se svijet promijeni?
    •  Prostor za trećeg(a) - opće dobro - u dijalogu
    •  Antisemitizam u Hrvatskoj i dalje je prisutna anomalija
    •  Susret s Irinom iz Mariupolja
    •  Bio nam dobar Prelazak!
    •  Refleksija uz rat u Ukrajini: što znači – biti za mir?
    •  Thich Nhat Hanh – učitelj za 21. stoljeće

> Svi tekstovi ovog autora