Drago Pilsel: ”Patrijarh Porfirije ne gradi Veliku Srbiju”

(Opaska uredništva: Donosimo intervju urednika emisije OKO Radiotelevizije Srbije – RTS s Dragom Pilselom, a koji je emitiran na prvom program RTS-a u ponedjeljak 4. listopada u 18:20 sati).

Uvek drag gost Beograda i ove emisije je Drago Pilsel; novinar, rođen u Buenos Airesu, živi u Zagrebu, a ono što je za današnju priču bitno on je i teolog. Dakle, večeras nećemo pričati o meni omiljenim temama o Argentini, Borhesu i Maradoni već najviše o Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi i patrijarhu Porfiriju. Gospodine Pilsel, dobra veče, dobrodošli u OKO, dobrodošli na RTS.

 Hvala na pozivu. Ovo je treći put da sam tu, u vašoj emisiji.

Mi ćemo naravno biti na Vi, bar pred kamerama. Vi ste na Ti sa patrijarhom Porfirijem, čak Vas neki optužuju ili Vas hvale da ste vođa Porfirijevog ”fan kluba” u Zagrebu?

Viktor Ivančić kaže da postoji grupa ”adoranata”, obožavatelja Porfirija Perića (smijeh). Ja sam Porfirija znao od ranije. Mi smo se upoznali 2008. na jednoj konferenciji u Strasbourgu, gdje je bio i Grigorije, gdje je bio pokojni profesor Radovan Bigović i bila je to jako lijepa i dobra konferencija i tad sam, dok je on govorio, uočio čovjeka koji je atipičan za nekog tko ima neku dužnost u Crkvi. I Grigorije je, naravno, već tada bio suveren i suvremen u nastupu. I kad je Porfirije došao u Zagreb ja sam napisao jedan tekst dobrodošlice, jedan topao tekst i rekao sam: ”Dobrodošao brate u Kristu”.

Njemu se to dopalo i nazvao me. Nakon par tjedana otkada je stigao u Zagreb te 2014. smo sjeli, upoznali se malo dublje i on je odmah tada predložio da budemo na ”ti”. Meni to nije problem, mi Argentinci smo svi na ”ti”, i ako sam mogao da budem sa sadašnjim Papom na ”ti” mogu i s mitropolitom. I produbili smo taj odnos, postalo je prijateljstvo koje neću nikada zloupotrebiti. Ja neću niti iznijeti javno nešto što sam čuo od patrijarha privatno.

I svaki put kad pišem o njemu ili, kao sada, kad govorim o njemu, govorim na temelju onog dojma kojeg imamo mi već četiri i po godine, u tzv. kružoku na Svetom Duhu u Zagrebu, gdje je sjedište Pravoslavne gimnazije i gdje Porfirije boravi kad je u Zagrebu. Dakle, tamo je prodefiliralo jedno 120 ljudi, ali postoji jezgro od 60 do 65 ljudi koji su redovni i ja sam moderator tog kružoka. Ja ću govoriti onako kako mi se čini da bi govorio svatko dobronamjeran koji dolazi tamo i sluša Porfirija, naš dijalog. Ili prati naše razgovore. A naš dijalog je vrlo iskren, vrlo otvoren i, ponekad, vrlo delikatan. Dakle, mi ne smijemo govoriti o našim temama javno, ne smijemo govoriti o tome tko je što rekao i tko je tamo bio, ali možemo svjedočiti o Porfiriju u toj interakciji.

Znači, ipak imate funkciju – moderator Porfirijevog kružoka?

Pa, malo više od toga. Ja sam došao mitropolitu Porfiriju s idejom da se to napravi, takav kružok. I sad smo ovaj vikend sjeli i možda bi se tako nešto trebalo dogoditi u Beogradu. A ja sanjam trenutak kad će taj zagrebački kružok sjesti s beogradskim Porfirijevim kružokom, da konačno krene jedan ozbiljan, opušten, prijateljski razgovor beogradskih i zagrebačkih intelektualaca.

Porfirije je jula 2014. godine u svojoj nastupnoj besedi rekao da je spreman da gradi mostove između ljudi i naroda, iako je svestan da će kamenje da poleti prema mostograditelju sa obe strane. Utisak je da tog kamenovanja i nije bilo previše dok je bio mitropolit u Zagrebu verovatno zato što je tada mitropolit Porfirije vrlo vešto vodio mitropoliju, ali da je sada, kada je postao patrijarh srpski, od jednom kao da je kamenje krenulo sa svih strana hrvatskog političkog spektra, i sa desnice i sa levice, ali i od Severine koja ga je kamenovala metaforički?

Ajmo to ispraviti. Severina je napravila nekorektan potez jer ona zna da Porfirije nema ništa s krštenjem njenog sina u Vojvodini. I ja sam 100 posto siguran da sveštenik ili episkop koji je dao odobrenje za to krštenje nije znao da je to dijete kršteno u Katoličkoj Crkvi.

Samo da objasnimo gledateljima…

Severina je Porfirija optužila da je krstio katoličko dijete u Pravoslavnoj Crkvi, a to nije istina. Ona je obmanula javnost i mislim da je to uradila namjerno. Zašto je to uradila, zašto je napala patrijarha ja ne znam, ali sam objavio u mojoj kolumni na portalu Autograf da je to netočno, da Porfirije nema veze s tim krštenjem.

A nije baš da nije bilo bacanja na Porfirija dok je bio samo mitropolit…

Ali to sa ovim sada se ne može usporediti…

Tako je. Ne može se usporediti s ovim sada. Kad ekstremna desnica u Srbiji prikazuje kako Porfirije pjeva neku četničku pjesmu u Čikagu, to je jedno. Znate za tu epizodu i da Porfirije nije imao pojma da se pjeva neka četnička pjesma i da je, kada je to shvatio, odmah prestao pjevati. I oni oko njega su isto prestali.

Mnogo je bilo priče o tom snimku…

Da. Porfirije je sam to objasnio. Ali ovo sada je, prije svega, Đukanovićev PR, i nema nikakve sumnje da je to njegov PR i kanali iz Đukanovićevog kabineta.

Znači, Đukanović je tako moćan u Hrvatskoj i dalje?

Čujte, čim si je on osigurao prijem kod Milanovića valjda su te veze dobre i čvrste. Elem, to što ga napada ekstremna desnica, što ustaše kažu za Porfirija da je “velikosrbin”, to smo slušali i ranije i to nije novo.

Ali ranije su se nekako ipak birale reči. Međutim, danas imate Antu Prkačina, koji govori o Porfiriju kao štakoru, kao pacovu, što je prešlo sve granice…

Da, da. Ti ljudi koji to govore pokazuju da nemaju morala, da nemaju bontona, a sjede u parlamentu. To je užas, to je naš hrvatski užas i mi ćemo nekako izaći na kraj s tim ljudima. Ali, ono što zbunjuje su ljudi koji su upoznali Porfirija, koji su možda čak i bili na kružoku, neću reći o kome je riječ, i pristaju na sintagmu da Porfirije na Cetinje dolazi ne kao mironosac, već kao ”sijač rata” i kao instrument velikosrpske politike.

Nisu se potrudili, a neki su i novinari koji su odustali od novinarstva, da provjere stvari. Tko god je htio mogao je pročitati sve one besjede, od ustoličenja u Sabornom hramu, do one večeri u Podgorici četvrtog rujna navečer, pa i na samom ustoličenju, pa onda trinaestog rujna, vrlo važna besjeda u Jasenovcu…

Sada je to i u Beranama rekao…

Da. Mogli su pročitati i čuti što stvarno čovjek govori. Je li to neki novi Porfirije? Ne! Ne postoji jedan, drugi, treći, četvrti Porfirije već jedan jedini.

Naravno da je on sada opterećen bremenom da je prvi među arhijereima, da moderira Sabor. Pravoslavna Crkva nije apsolutistička monarhija i Porfirijeva vlast nije usporediva s vlašću pape Franje. Niti bi on to htio niti bi to smjelo da bude usporedivo jer je to druga vrsta organizacije. Ali ono što je fundamentalno važno za shvatiti je da je Porfirije bio, jest i da će ostati kršćanin. Uz to, izabrali su ga onomad za episkopa, dakle za nekoga koji mora utvrđivati braću u vjeri, koji mora kazati je li nešto moralno ili nemoralno, evanđeoski ili to nije. I sad kad gledamo njegove riječi, kad vidimo njegovo ponašanje i način na koji je on pristupio onima koji su ga kritizirali… Pa onaj jedan novinar, koji je rekao da postoje jedan, drugi, treći Porfirije, pa je na Hrvatskoj televiziji plašio ljude: ”Sjetite se 90-te godine, plesalo se Kozaračko kolo ispred hrama u Zagrebu”. Pa što to znači? Da će pucati po Zagrepčanima sada? Kakve to budalaštine govorite. E, taj čovjek je ipak promislio malo, došao u Jasenovac i ispričao se Porfiriju, privatno.

Porfirije pokušava ostati otvoren prema svim ljudima koji ga kritiziraju. On neće nikada odustati, nikad neće dići ruke od ljudi. Što god ljudi govorili o njemu, on će uvijek naći način da sjedne i da razgovara, i da se razbistre stvari koje su ljudima nejasne. To smo mi radili četiri i pol godine na kružoku, čak smo razgovarali i o Srebrenici. Dakle, nije bilo zabranjenih tema. O svemu smo razgovarali.

E sad, ljudi očekuju, nažalost oni religijološki neinformirani, oni očekuju da će on sad u Beogradu odlučivati tko će biti gradonačelnik, u Srbiji tko će biti predsjednik… Pa on nije čelnik jedne političke stranke, on rukovodi jednom vjerskom organizacijom.

A najviše su mu ipak, čini se, zamerili tu Crnu Goru, po gotovo iz hrvatske perspektive. Da li zapravo sve počinje od Zakona o slobodi veroispovesti koji je usvojen 2019. u Crnoj Gori? Vi taj Zakon oštro kritikujete, čini se da ste usamljeni u Hrvatskoj, stajete na stranu naroda i Crkve koji su počeli svoj protest litijama i tada ste bili među retkim ljudima u Hrvatskoj koji su imali takav stav?

Da. Ali kad pišem ne nastupam kao Porfirijev prijatelj, već kao teolog i netko tko je studirao kanonsko pravo, koji poznaje povijest Crkve, koji poznaje što je to autokefalnost, ako želite… Uostalom, tada imam potrebu reći ljudima koji to ne znaju. Pa im kažem: Čujte, dajte mi jedan primjer u povijesti kad je netko od episkopa u Crnoj Gori bio zaređen, hirotonisan od kolega u Crnoj Gori. Ne, nikad. Dakle, jedna od karakteristika autokefalnosti je da se ta crkvena zajednica, ta Crkva, može iznova, to jest iznutra obnavljati. To je jedna od pretpostavki za autokefalnost. Porfirije nema ništa protiv toga da jedna grupa ljudi sebe nazove Crnogorskom Pravoslavnom Crkvom. Pitajte ga, nema ništa protiv toga…

Iako svi znamo da to nije Crkva?

U redu. Ali ako oni hoće da se tako nazovu, Porfirije im neće to zabraniti. Pazite budalaštine, to smo čitali: ”Porfirije hoće izvući Crnu Goru iz NATO pakta”, ”Porfirije hoće satrati Crnogorce”, ”Hoće ih gurnuti Crnogorce… ”.

Hoće sa Vučićem da pravi ”srpski svet”…

To su sumanute konstrukcije. Vjerujte mi. Ja nisam Vučićev plaćenik. Ja sam samo hrvatski novinar koji pokušava stvari sagledavati prilično trezveno, na temelju politikologije, ekleziologije, povijesti, kanonskog prava, poznavanja liturgije i poznavanja, ako hoćete, psiho profila Porfirija. Ljudi su lijeni, neće da gledaju i čitaju. Zamjeraju mu da nije spominjao Crnu Goru i Crnogorce u govorima? Ma nije istina, pogledajte na portalu Svetigora.

To je medij Srpske Pravoslavne Crkve…

Mitropolije u Crnoj Gori. On je tamo lijepo govorio Crnoj Gori, s ljubavlju pričao o Crnogorcima. U Jasenovcu je govorio o Crnogorcima.

Zamerili su mu da na Cetinju nije govorio o Crnogorcima?

Ma nije istina! Nije istina, ljudi.

Sad u Beranama jeste…

Po peti put. Odite na portal Autograf, tražite članak moj ili Mirka Mlakara, bivšeg beogradskog novinara koji donosi sva mjesta i dokaze da je vrlo lijepo govorio o Crnogorcima. Znači, ljudi izmišljaju.

Ali ima i onih, poput crnogorskog pisca iz Ulcinja Andreja Nikolaidisa, koji piše da je SPC otela Crnoj Gori do sada 600 manastira, i da je sada došao na red posljednje, onaj na Cetinju. Taj diskurs, potpuno besmisleni, preuzimaju svi hrvatski mediji.

Ne svi, ali problem je što mediji koji bi trebali biti pouzdani, kao srpske Novosti, tjednik Srpskog narodnog vijeća, daju prostor takvom nečemu. Neka Nikolaidis govori, ali urednik mora znati prepoznati izgovara li on jednu pametnu ili neku idiotsku rečenicu. U tom trenutku Nikolaidis izgovara idiotsku rečenicu, i ja kao urednik ili novinar bih trebao znati prepoznati i reći: ”Prijatelju, to je krivo”.

To je kao na televiziji: vi ste voditelj, imate četiri-pet gostiju i jedan kaže: ”Znate, Severina je muško” i vi kao, aha da, idemo dalje. Ne, čekajte, Severina je žena. Vi ćete kao novinar reagirati na netočnost. Dopustit ćete kritiku, razmjenu mišljenja, ali na netočnosti moramo reagirati.

Ali ovdje imamo kolumniste srpskih Novosti koji piše o ”desantu Srpske Pravoslavne Crkve na Crnu Goru…”

Ja neću uređivati taj list. To je unutarnje pitanje izdavača, Srpskog narodnog vijeća…

Ali, hajde, vi ste teolog. Da razgraničimo, Crna Gora nema svoju Crkvu. Kao što je nema ni Srbija, ni Hrvatska. Granice SPC-a i države se ne podudaraju, koliko god Milo Đukanović tražio da se podudaraju. 

Prije par tjedana, kada je ređen novi đakon u Zagrebu, momak iz Bosne, prešao s porodicom, radit će u Bjelovaru, sjajan momak… Porfirije na besjedi govori riječi najvećeg hrvatskog postkoncilskog teologa, pokojnog fra Tomislava Janka Šagi-Bunića: ”Crkva i nacija, Crkva i narod, neće se, ne smiju se poistovjetiti”. Dakle on izgovara ono što je Crkva u suštini – narod Božji. Sad govorim kao teolog. Ja sam član Crkve zato što sam kršten, a ne zato što sam Hrvat, Srbin, Bosanac, Crnogorac… Ja sam krštena osoba, ja sam prihvatio Isusa Krista i ja sam član Crkve. I nebitno je, u Božjoj Crkvi, i to Porfirije vjeruje i govori, tko je Srbin, Hrvat… To jest naša karakteristika, ali je sporedno. Već živimo li moralno i ispravno, lažemo li, činimo li drugima zlo. Postupamo li solidarno. Hoćemo li se cijepiti ili kažemo baš nas briga! Te stvari su bitne.

A Porfirije gdje god sam ga ulovio govori isto. A on je stručnjak za teologiju sv. Pavla. Tek kada čitate Pavla shvaćate da je Crkva jedna univerzalna stvar. Kaže Pavao, kad si kršćanin nema više Grka, Židova, nema više muško ili žensko. Dakle, novo si stvorenje u Kristu. Nažalost, mnogi ljudi imaju nerealna očekivanja od Porfirija i drugih. On je pastir, nasljednik Kristovih apostola i onaj koji utvrđuje braću i sestre u vjeri. To je opis njegovog radnog mjesta. On nije graditelj Srbije, velike Srbije, male, srednje, velike Hrvatske ili male, ovakve onakve Bosne itd. Ne, on to ne radi. On se ne dogovora s vlastima.

Da se vratimo na to Cetinje. Je l’ bilo drugog načina? Srpska Pravoslavna Crkva vekovima mitropolita ustoličuje u tom cetinjskom manastriru, da li je mogla sad da odustane i da ustoličenje obavi, npr. u Podgorici? Šta bi bilo sa Cetinjskim manastirom?

Ne, nije mogla odustati. I ja ću sada citirati dvije rečenice mitropolite Joanikija iz jednog dnevnika. Citat Joanikija o razlogu za neodustajanje: ”Mi smo bili odlučni da ispunimo poslušanje svojoj svetoj Crkvi – Saboru, i obavimo ustoličenje u Cetinjskom manastiru svesni da ništa ne otimamo i da ne krademo, već da samo izvršavamo ono što nam je dužnost i što nam pripada. Znali smo da odustajanje ne bi smirilo strasti, već naprotiv – ušli bismo u još dublju društvenu krizu u kojoj Bog zna što bi se sve izdešavalo i na Cetinju, ali i širom Crne Gore”.

U subotu navečer, prije ustoličenja, bio je tu Joanikije, bio je tu episkop David u ime Sinoda, Porfirije i drugi i oni vijećaju… Znate li što odlučuju? Gospodine Basara, (pogled u kameru), zašto niste pitali, a kažete da ste prijatelj Porfirija Perića. Zašto ga niste pitali je li možda imao namjeru da ide pješke do Cetinja? Vi ste tvrdili da je on mogao ići pješke, ali da nije htio ići pješke. Ja mislim da ste vi tom tvrdnjom odustali od novinarstva.

Naime, Porfirije je htio ići pješke. U pet ujutro on kaže Joanikiju: ”Idemo pješke. Doći ćemo autima dokle god se može, što bliže barikadama i onda ćemo preko brda pješke, pa kad stignemo, stignemo”. E, ali kad oni to žele napraviti, policija Crne Gore kaže ne, ne možete, vi ste u Crnoj Gori zaštićena osoba i imate dvije opcije: ili odustati, ili se popeti na taj helikopter. Porfirije nije naručio helikopter, Porfirije nije naručio 12 naoružanih specijalaca, Porfirije nije naručio tu deku protiv snajpera. Te priče, gluposti… Porfirije se čudio, ušao je u helikopter i nije mu bilo jasno što je to sada, čemu naoružanje. A hvala Bogu da Porfirije nije naručio onu pjesmu u kojoj monasi u Cetinjskom manastiru pjevaju da će se vratiti na Kosovo vojnim putem.

I to će doći na red. Ja sam u posljednjoj kolumni na Autografu napisao da ako nemate strpljenja čekati da Porfirije Perić pripitomi srpske nacionaliste, da vidite što je snaga Evanđelja, i da ljubav koja je imanentna u Evanđelju ne trpi nacionalizam, ne trpi isključivost bilo koje vrste, onda imate problem jer je ovo proces koji će trajati malo duže.

Nama je trebalo sedam godina, a sada smo prešli osmu, da vidimo kako teče ovaj pontifikat. Dakle, sada je godinu dana od kako je Papa objavio Fratelli tutti – Braća svi, enciklika vrlo važna. Dakle, mi smo tek prošle godine mogli obuhvatiti ideju ovog pontifikata.

Braćo i sestre, hajmo sačekati barem dvije godine, koliko ja mislim da će Porfirije možda ostati upraviteljem Mitropolije zagrebačko-ljubljanske… Hajmo pričekati barem dvije godine da vidimo što se događa u Saboru, kako kadrovira… Eto, mi smo tek sad saznali tko je šef kabineta u patrijaršiji. Dakle dobili smo sjajnog, mladog, odličnog episkopa Savu, koji je jučer hirotonisan u Beogradu.

Ljudi izgleda nemaju strpljenja?…

Ljudi nemaju strpljenja…

Ja moram to da pitam, da prokomentarišete. Željko Ivanović, suvlasnik i urednik u listu Vijesti, on u svojoj kolumni ”Od rokera do talibana” i tu Porfirija naziva mulom, gde mi ne znamo da li govori o životinji ili o najnižoj tituli u šitskom islamu? Otkud takav rečnik u Crnoj Gori prema prvom čoveku SPC-a? Da ne idemo dalje, u Sarajevo, Vi ste ostali i bez posla u Sarajevu na Fejs TV-u, televiziji Senada Hadžifejzovića, upravo zbog Porfirija?

Ne, ne. Ja sam mu se zahvalio.

Ali je Porfirije bio razlog…

Da, Porfirije je bio razlog. Ali se dogodio vrlo nekorektan potez gospodina Hadžifejzovića. Ja sam mu poslije tog poteza rekao da to nije novinarstvo, da to nije etika, da u tome ne želim sudjelovati i rekao sam mu doviđenja.

Željko Ivanović, Vijesti?

Ja to, hvala Bogu, ne čitam. Došlo je do mene… Dolaze do mene razne odvratne, još teže kvalifikacije na njegov račun tipa ”Odvratni licemjer”. Kažem, Porfirije ima srce sve te ljude zagrliti. Ja vjerujem da će se kad tad svi ti ljudi smiriti, i da će prevladati razum.

A je l’ vi nešto zamerate Porfiriju posle osam meseci?

Rekao bih da mu takav početak Instagrama nije trebao…

Na što točno mislite…

Recimo, da nije trebalo objaviti onaj helikopterski ”desant” uz riječi ”slava Bogu, sletjeli smo”. To se ne radi. Nemojmo pripisati Porfiriju riječi koje ne bi rekao, snajper, na primjer. Imaš li potvrdu za riječ snajper? Nije problem samo taj Instagram. Pred Porfirijem je ove jeseni niz odluka, a dio tih odluka se tiču medijske politike Beogradsko-karlovačke mitropolije. Dakle, Porfirije mora posložiti stvari da i TV Hram, i portal patrijaršije, i tiskani mediji, i agencija, da to sve bude, onako kako je papa Franjo to digao, na jedan kvalitetan nivo.

Kažu Porfirije je ukinuo atribute autonomije za Mitropoliju crnogorsko-primorsku, a zadržao kod sebe u Zagrebu? Da li ima neke razlike, šta ima u Zagrebu, a nema na Cetinju, šta ima Mitropolija zagrebačko-ljubljanska, a nema Crnogorsko-primorska?

To nije točno. Ovdje možemo govoriti je li pokojni mitropolit Amfilohije uvažavao Sinod u dovoljnoj mjeri. O tome bismo mogli razgovarati. Ali da je mitropolit Joanikije ponižen ili neravnopravan, to nije istina. Pitajte Joanikija, pozovite ga u studio i pitajte ga. A ono što sam ja jučer doživio u hramu svetog Save, jednu prekrasnu liturgiju… doživio sam communio, odnosno zajedništvo. Ja sam susreo vjeru tog naroda, tih episkopa. Uživao sam i bilo mi je lijepo. Stajao sam tri metra od Joanikija i baš sam ga gledao. Miran, relaksiran, u dostojanstvu arhijereja, kao mitropolit… Dakle, nije točno.

Bili ste prijatelj i sa patrijarhom Irinejom…

Mislim da je pretjerano kazati da sam mu bio prijatelj, bliski smo bili, da.

U redu, bliski. Ali ja ne poznajem novinara koji je toliko puta bio kod patrijarha.

Ne znam. Ja se trudim…

Dve su sasvim različite ličnosti, Irinej i Porfirije. Mogu li se porediti?

Porfirije je kao čovjek puno mlađi i ne možemo uspoređivati čovjeka od devedeset i čovjeka od šezdeset godina. Porfirije i ja smo skoro vršnjaci. Drugo, Porfirije je svojedobno bio prepoznat da bude šef radio difuzne agencije u Srbiji. Civili su ga prepoznali i izabrali. Dakle, on je već tada zračio pouzdanošću i bio je osoba koja okuplja i sabire. Uvijek je to bio. Pokojni patrijarh je dakle bio jedan asketski tip čovjeka. To se može vidjeti i po uspoređivanju stolova na ručkovima u patrijaršiji.

Pa kakva je razlika?

Vidi se ta razlika (smijeh). Porfirije voli lijepo biti domaćin. Pokojni patrijarh je to radio na jedan poseban način, isto jako topao način, ali je bilo puno skromnije. Ide modernizacija, kroz nekoliko godina će se način vođenja Crkve malo ubrzati. Crkveni mediji će se prilagoditi civilnim medijima, mora doći do bolje suradnje između crkvenih i civilnih medija.

Ja poznajem Porfirija 13 godina, i ljudi će se iznenaditi, ako ostane zdrav, svi mi ovisimo o tome hoćemo li ostati zdravi… Ljudi će se iznenaditi koliko on ima strpljenja, koliko može slušati, trpjeti one ružne riječi o kojima smo govorili i koliko on ima diplomatskih vještina. Neke će ga stvari razočarati? Ne, možda žalostiti, ali nikada neće dići ruke od ljudi.

Ne mogu da Vas ne pitam o poznanstvu sa papom Franjom, znali ste ga kao kardinala…

Ne, još ranije, kao našeg profesora književnosti. Govorim o dalekoj 1986. godini. Pomoćni biskup Buenos Airesa je postao 1992. Od tog kratkog perioda 1986. pamtim njegov uvodni tečaj u Borgesa.

Izabrao je Borgesa premda je agnostik…

Borges je nešto kao naš Krleža…

Ili Crnjanski u Srbiji…

Da. Znate, kada profesor književnosti i psihologije bira Borgesa… Naime, sama činjenica da mlad svećenik bira Borgesa govori o širini pogleda na svijet. A otprilike takav pogled ima i Porfirije.

Drugačiji Papa, drugačiji patrijarh… Je l’ vreme za posetu Pape Srbiji?

Ja ću možda pretjerati, ali ću govoriti kao kršćanin. Na djelu je Duh Sveti. Niste Vi, nisam ja izvukao Porfirijevo ime. Bila su još dva imena. Dakle, hajmo dopustiti da se Bog malo poigrao s nama. Da je izvučeno to ime s najviše glasova. Ljudi su baš željeli Porfirija. Imao je najviše glasova prije toga.

Porfirije je dobio najviše glasova na izbornom Saboru…

Tako je. Moglo je biti izvučeno i neko drugo ime, a izvučeno je njegovo. Ja sam to prepoznao kao znak jednog novog, lijepog vremena, u kojem ćemo graditi.

A Papa u Srbiji, je l’ moguće? I da li put i ovog Pape ka Srbiji vodi preko Jasenovca?

Komunikacija između Pape i Porfirija postoji, i više od toga ne mogu reći. Da bi Papa bio dobrodošao u Srbiji za trajanja ovog ili idućeg pontifikata, bi. Da će se stvari u Saboru promijeniti, hoće. Ali da Papa, ovaj, u Hrvatsku doći neće, to je jasno, jer je rekao da mu je cilj ići tamo gdje su katolici manjina.

Gospodine Pilsel, hvala Vam što ste govorili po treći put u emisiji Oko.

Hvala na pozivu.

***

(Emisiju OKO RTS-a možete pogledavi OVDJE).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

> Svi tekstovi ovog autora