novinarstvo s potpisom
Danas bih u Beogradu trebao govoriti na jednoj debati na temu ”Ima li pomaka u crkvama prema ispravnom sjećanju”? Trebao bih istaknuti neke važne trenutke kao što je bio susret episkopa i biskupa u Požegi 17. siječnja ili međureligijska molitva za mir u Jasenovcu 2. svibnja, ali kako ću pristupiti temi a da ne naglasim kako prvaci Katoličke crkve u Republici Hrvatskoj skandalozno šute usred novog vala nasilja, etnički motiviranog, bez ikakve sumnje, prema našim Srbima, našim sugrađanima?
Trebao bih, osim toga, otići na konzultacije na Pravoslavni bogoslovski fakultet u Beogradu (gdje kanim doktorirati) a kako ću tamo govoriti o mojim motivima bez da svjedočim o sramu i stidu koji osjećam kao student koji nakon pustih decenija dolazi iz Hrvatske s tom namjerom?
Kako ću pak pristupiti zakazanom susretu s patrijarhom Irinejem kada me bude pitao kako stoje stvari u Hrvatskoj i kada mu budem morao reći da se Srbe, opet, mlati i ubija?
Sve ovo čemu svjedočimo, od Rijeke do Supetra, premda se nasilje događa i na drugim relacijama, vraća me onoj kolumni koncem 2013. kada sam se potpisao kao Jovo Pilsel.
Bila je ta kolumna povod da me na proustaškim portalima nastave razvlačiti, ali sam rekao da je to minimalna cijena koja treba biti plaćena da se bude uz one koji nemaju platformu moći, uz one kojima teologiju križa nije potrebno objasniti jer je žive tijelom i dušom, iako misle da će u svakom trenu puknuti od ljudske ravnodušnosti prema njihovoj patnji i od društvene besperspektivnosti u svijetu moći i nasilja.
Tada su se razbijale ćirilične table u Vukovaru, a ispred zagrebačke katedrale su se skupljali potpisi za referendum protiv ćirilice i prava srpske manjine.
Ako me patrijarh srpski bude pitao: ”I, Drago, što kažu na sve ovo naša braća u hrvatskom episkopatu”, ja neću imati drugog izlaza nego da mu odgovorim: ”Ništa, oče, samo šute, sramotno šute”. I konstatirati da me ta njihova šutnja strahovito podsjeća na ”Stepinčevo ćutanje”.
I zato, prije nego što krenem u pravcu Beograda, oprostite, ali ja ne mogu drugačije nego viknuti: ”Drago, Srbine, nemoj da ćutiš!”
Da, Srbin sam, što je u tomu problem? I progovorit ću kada već gospoda iz HBK kolektivno i pojedinačno šute.
Gospodin spominje mržnju u Propovijedi na gori: ”A ja vam kažem: Svaki koji se bez razloga srdi na brata svojega, bit će podvrgnut sudu” (Matej 5,22). Gospodin zapovijeda ne samo da se trebamo pomiriti sa svojim bratom prije nego što idemo pred Gospodina, već da to prvo učinimo (Matej 5,23-26).
Dakle, pozicija mržnje je pred Bogom toliko mrska da kaže da čovjek koji mrzi hoda u tami, suprotno od svjetla (1. Ivanova 2,9. 11).
Najgora je situacija kada čovjek nastavlja ispovijedati vjeru, ali ostaje u neprijateljstvu sa svojim bratom. Biblija izjavljuje da je takva osoba lažljivac (1. Ivanova 4,20) i da može prevariti ljude, ali ne i Boga. Koliki vjernici godinama žive i pretvaraju se da je sve u redu, da su dobro, da bi se na kraju saznalo da nisu, jer gaje neprijateljstvo (mržnju) prema drugom vjerniku?
Djela, braćo (nad)biskupi, ona se traže, bez djela je vaša vjera mrtva. Ovako stoji u Jakovljevoj poslanici: ”14Što koristi, braćo moja, ako tko rekne da ima vjeru, a djelâ nema? Može li ga vjera spasiti? 15Ako su koji brat ili sestra goli i bez hrane svagdanje 16pa im tkogod od vas rekne: ‘Hajdete u miru, grijte se i sitite’, a ne dadnete im što je potrebno za tijelo, koja korist? 17Tako i vjera: ako nema djelâ, mrtva je u sebi. 18Inače, mogao bi tko reći: ‘Ti imaš vjeru, a ja imam djelâ. Pokaži mi svoju vjeru bez djelâ, a ja ću tebi djelima pokazati svoju vjeru. 19Ti vjeruješ da je jedan Bog? Dobro činiš! I đavli vjeruju, i dršću.’ 20Hoćeš li spoznati, šuplja glavo, da je vjera bez djelâ jalova?”
Mržnja je otrov koji nas uništava iznutra stvarajući gorčinu koja izjeda naše srce i um. Zato nam Sveto pismo govori da ne dopustimo da se ”korijen gorčine” razvije u našem srcu (Hebrejima 12,15).
Mržnja također uništava osobno svjedočanstvo kršćanina, jer ga uklanja iz zajedništva s Gospodinom i drugim vjernicima. Budimo oprezni i učinimo kako nas Gospodin savjetuje i brzo riješimo problem sa svakime u vezi svega, bez obzira koliko problem bio malen, a Gospodin je vjeran i oprostit će nam, kao što je obećao (1. Ivanova 1,9; 2,1).
Međutim, mi tu imamo i neki dublji problem. Saša Milošević, potpredsjednik SNV-a, za tjednik Novosti kaže kako je eskalacija fizičkog nasilja na nacionalnoj osnovi rezultat antisrpske kampanje koja se intenzivirala od ulaska Hrvatske u EU. ”Mi smo za velik dio javnosti ono što su Židovi bili za Der Stürmer u Hitlerovoj Njemačkoj. Nije bilo pitanje hoće li verbalno nasilje preći u fizičko, već gdje će se to desiti i koliki će mu biti obim”, izjavio je Milošević.
Vraćam se zato ekumenskom susretu u Požegi, jer ga smatram dobrim izvorom mudrosti. Ta je izjava važna jer podjednako apostrofira zlo među Hrvatima i ono među Srbima. Jedni drugima smo učinili mnogo zla. Vi znate da je meni prioritetno da se počisti pred vlastitim pragom. Ako netko tamo to ne čini dovoljno jasno i ažurno, to ne znači da ja, kao Hrvat, imam pravo na odgađanje, na taktiziranje. Oprost i pomirenje su hitni poslovi pred nama. Svakodnevni. I ne mogu biti uvjetovani ponašanjem drugog premda je jasno da se traži i uzajamnost.
Elem, izrazili su sudionici, tog 17. siječnja/januara, uvjerenje kako ni jedna strategija, usmjerena protiv drugog čovjeka, naroda ili Crkve ne može biti uspješna, jer nije u skladu s Božjim naumom o čovjeku i njegovom pobjedom nad zlom i smrću, ostvarenoj u Isusovoj ljubavi na križu.
Spomenuli su se teških stradanja srpskog i hrvatskog naroda te drugih građana Hrvatske tijekom nedavne prošlosti u ratnim sukobima, progonima i ubijanjima uzrokovanima mržnjom.
Kazali su da su svjesni da međusobnim optuživanjem, manipuliranjem povijesnom istinom, interpretacijom ratnih događaja za dnevnopolitičke svrhe, vrijeđanjima i ponižavanjima zbog pripadnosti određenoj naciji ili vjeri ostaju zarobljenicima prošlosti i gubitnicima u sadašnjosti.
Zauzeli su se da se znanstveno istraži i argumentirano utvrdi istina o stradanju za vrijeme Drugog svjetskog rata i u vrijeme rata u Hrvatskoj od 1991. do 1995. kako bi se prestalo licitirati s brojem stradalih te im se vratilo dostojanstvo koje imaju kao žrtve. A to je, da podsjetim, dio strategije Koalicije za REKOM.
Konačno, izjavili su da duboko žale svaku nedužnu žrtvu bilo kojeg naroda, vjere ili političkog nazora iz naše nedavne prošlosti.
Ja, Drago, Srbin, također uzimam kao polazište čvrsto uvjerenje da nas je Bog ”pomirio po Kristu i povjerio nam službu pomirenja” (2. Korinčanima 5,18).
Stoga molim da se na nama ostvari Isusova riječ: ”Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan” (Luka 6,36), da svojim praštanjem budemo veći od počinjenog zla koje nas je ponizilo, da bez osvetničkih misli i osjećaja mržnje u čistom pamćenju čuvamo spomen na sve žrtve, i na nove, te da liječimo ranjene duše, promičemo povjerenje i razumijevanje među pojedincima i narodima i na taj način postavljamo čvrste temelje boljoj i pravednijoj budućnosti u našoj domovini. Za svakog čovjeka.
Gospodo draga, Srbe mlate i ubijaju, nečasno je i nekršćanski ćutati!
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.