Dražen Kutleša ne razumije nakane ”klečavaca”

”Klečavci” koji se mole – pored ”mira na svijetu” i za druge nakane ”od općeg interesa”, očito nisu svjesni da je njihova ”opterećenost” čednošću i muškim autoritetom kamuflirani sinonim za nasilje naspram ženama, za nasilje u obitelji. Moliti Gospu za nešto što netko ne uspijeva stjecati svojim uzornim, karakternim životom, uvažavanjem svakoga, poglavito slabijeg člana ljudskog društva – tko se za to mora obratiti nebeskim silama, taj zaslužuje da mu se uskrati autoritet ovdje na Zemlji.

Zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša, koji ovu javnu molitvu smatra ”izrazom demokracije”, premalo razmišlja o toj nakani – koja od Bogorodice očekuje čudotvornu snagu, maltene preobraćenje ljudskih duša i božansku moć nad njima.

Treba podsjećati njega i sve one koji Majci Božjoj pripisuju ulogu prave ”suotkupiteljice”, na nedavno proglašeni dokument o pravom, dogmatski utemeljenom mjestu Marije, majke Isusove, u činu spasenja. Riječ je o dokumentu, mariološkom tekstu pod naslovom ”Mater populi fidelis” (4. studenoga 2025.), a središnja mu je poruka analiza tradicionalnih marijanskih naslova.

Upravo naslov ”suotkupiteljica” i ”posrednica” autori teksta ne priznaju primjerenima, jer bi Marija u činu spasenja dobila mjesto koje je rezervirano isključivo za Isusa Krista. Mariji, pak, u spasiteljskom činu pripada mjesto na strani čovjeka. Izrazi poput ”posrednica” i ”suotkupiteljica” sugeriraju da Marija spada u božansko Sveto Trojstvo i izazivaju pogrešno uvjerenje da joj pripada nešto od one moći koja jedino krasi božansku narav.

Logično da Marija nije svemoćna, pa nije ni u poziciji podariti mir svijetu ili pokrenuti obraćenje ljudske duše, čemu se molitelji toliko uporno nadaju i nastoje izmoliti. Takve molitvene nakane nisu toliko izraz zajedništva, kao što vjeruje zagrebački nadbiskup, nego molitva za povratak društva tradicionalnim modelima života, kakve samo neizlječivi romantičari mogu smatrati idiličnim i vrijednim konzerviranja. Ponajmanje će ona nekome podariti autoritet, ni muškarcu ni bilo kome tko nije u stanju sam stjecati autoritet, u smislu ugleda ili poštovanja.

Molitelji – klečavci zapravo mole za nekakav preokret cjelokupnog društva, prema njihovoj predodžbi kakvo bi društvo, kakvi bi ljudi morali biti.

Doduše, za Božić slavimo začetak nove ere, ”zoru našega spasenja” (Ps 27, 1), ali ere u kojoj se svijetu pojavilo Božje čovjekoljublje. Riječki nadbiskup Mate Uzinić to je formulirao koliko jezgrovito, toliko i primjereno. Vjernici (pravi, ponizni, ne oholi koji traže autoritet!), dočekuju ”dobrotu”, ”ljubav prema čovjeku”, kako kaže apostol Pavao u svojoj Poslanici Titu (Ti 1, 3). To nije malo, to bi svijetu nedostajalo da nema kršćanskog nagovještanja.

Autoritet ili čovjekoljublje? Istina, vjera u kršćanski formatiranu predodžbu o Bogu ili u božansku stvarnost, Božju milost u svijetu, danas je očito ”manjinski fenomen” – to nitko bolje ne dokumentira nego klečavci, jer se umjesto u Boga ufaju u Gospu. Pune crkve na Božić ipak svjedoče da vjera i ufanje u dobrotu i produhovljeno čovjekoljublje nisu iščeznuli, nego u te dane snažno zažive, makar nakratko.

Slabašno kršćanstvo, ali jaka žeđ za duhovnošću

Crkva koja zna utažiti žeđ za duhovnošću, brojčano je možda manja, ali ništa manje važna. Čežnja za transcendencijom, za doživljajem zajedništva u tom duhu, za ritualima, nije masovni, ali ipak je zamjetljiv trend, čak i kod mlađih ljudi. Da toga nema, svijetu bi nešto bitno nedostajalo – rituali koji nisu svrha samima sebi, nego upućuju na nešto izvan i iznad njih.

Kršćanske crkve koje uvjerljivo nagovještavaju Božju egzistenciju i djelovanje u svijetu, ovim nagovještajima pružaju nadu koja nadjačava smrt. Socijalnu mrežu i globalnu vladavinu prava, te pravednost, kršćanske crkve nagovještaju kao ”izljev” Božje milosti i dobrote.

Kršćanske crkve koje vjernike vode do transcendencije preko i ponad njih samih, mogu to obećavati, jer ”nam se ukazala milost, čovjekoljublje”, kako nas uvjerava apostol Pavao. Bez ovih vrijednosti svijetu bi stvarno nešto bitno nedostajalo.

Bez orijentacije nedostaje nešto bitno

Crkva koja doživljava krizu povjerenja, Crkva je koja se libi jasno očitovati o svojim osebujnim vrijednostima. Ona mora smoći hrabrosti progovoriti nedvosmisleno o moralu – ne prvenstveno ili čak isključivo o seksualnome moralu, nego o slabijima i prikraćenim u svakome društvu, i u imigrantima.

Fanatizirane osobe, desničarski radikali rado se guraju u Crkvu koja je izgubila kompas. Crkva mora biti u stanju razlučiti autentičnu vjeru od vjere koja je mješavina zastarjelih i pomodarskih modela. Kršćansko nadahnuta ezoterija, poput vjere u Gospinu svemoć, vidljiv je znak da su ”Gospini vitezovi” izgubili ili da nisu nikad usvojili orijentir.

Crkva – mjesto doživljaja zajedništva u vjeri

Katolička Crkva mjesto je zajednički doživljavane i provjeravane vjere. To vrijedi čak i za crkve u nekim župama diljem srednje i zapadne Europe, koje nemaju svojeg župnika, pa se moraju zadovoljiti službom riječi, bez euharistije. U njima mogu – štoviše moraju – sudjelovati i žene. I na globalnome planu katolici moraju sve češće improvizirati, sudjelovanjem svih laika, sinodalnim načinom.

Više uključivosti!

Doduše, nema lakog i jednostavnog odgovora na središnje pitanje kako se obraćati ljudima, kako ih pridobiti, kako smanjiti stupanj otuđenosti Crkve od vjernika. Središnji ”menadžment” Crkve i na globalnome planu slaže se u tome, da se svjetska Crkva konačno mora opredijeliti za veći stupanj prava laika i laikinja u njoj. Svjetska Crkva mora se okrenuti sinodalnom putu.

To ne znači da će se ukloniti papinstvo – Papa donosi definitivnu odluku – samo tu odluku treba zasnovati na široj podlozi. I biskupi se moraju naučiti doprinositi toj podlozi. Model pretkoncilske crkve je zastario i postao nefunkcionalan – biskupi se ne smiju samo vaditi na to ”što će reći Rim”.

Svatko i na svim razinama Crkve mora se zapitati, što mi je raditi, što je moje poslanje, što ja mogu doprinijeti zajednici.

Ja mislim da biskupi ne moraju tolerirati sve oblike pobožnosti bez razlike. Na njima je da razluče žito od korova, teološko utemeljene oblike pobožnosti i duhovnosti od zastranjivanja.

Pokojni papa Franjo, kao i njegov nasljednik usmjerili su nas na prave putove kojima vjernici danas trebaju krenuti tražiti Boga. U liku čovjeka, marginaliziranog i prikraćenoga, u opciji za siromašne. Tolerancija je dvosjekli mač – negdje opravdana, no ponekad je i neumjesna. Službenici Crkve trebali bi biti hrabri i – da koristim izreku bivšeg hrvatskog političara – ”reći bobu bob, a popu pop”.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Više nego opravdana peticija Sanje Sarnavke
    •  Crkveno učiteljstvo protiv marijanske narodne pobožnosti
    •  Moramo se pobuniti protiv struktura nepravednosti
    •  Deustašizacija – dosljedno ili sa zadrškom?
    •  Mnoštvo teologa u društvu ipak nisu ''inflacija''
    •  Dag Hammarskjöld nas uči kako živjeti vrijedan život
    •  Potpomognuto samoubojstvo - Nema utješnih rješenja
    •  Novi sveci – zaštitnici mladeži, no ne bez ozbiljne mane
    •  Kako govoriti o mirovnoj etici u prijelomnim vremenima? 
    •  Usamljenost – sve veći problem osoba starije životne dobi

> Svi tekstovi ovog autora