Društvena pravednost kao hrvatska utopija

Vrijeme koje protječe od jednog izbornog ciklusa do drugog pred oči javnosti donosi sve živopisnije kandidate za političke funkcije, čije karakteristike pokrivaju širok spektar izražajnosti i osobina, od groteske do burleske.

Istodobno se afere obnašatelja političkih i javnih funkcija nižu jedna za drugom, iseljavanje i dalje traje nesmanjenim tempom, u zemlji u kojoj porezi iznose 50% BDP-a, što je najveća stopa u Europi, zatvaraju se obrti i mala poduzeća, a ljudska prava, zaštita ranjivih skupina u društvu i prevencija siromaštva postaju predmet svjetonazorskih borbi.

Politika liberalne demokracije, koja kao djelatnost javnog pripada području relativnog i koja po demokratskim načelima treba biti podložna stalnoj provjeri rezultata i kritici, u Hrvatskoj još nije zaživjela od njezina osamostaljenja.

Afere obnašatelja političkih i javnih funkcija nižu se jedna za drugom, iseljavanje i dalje traje nesmanjenim tempom, u zemlji u kojoj porezi iznose 50% BDP-a, što je najveća stopa u Europi, zatvaraju se obrti i mala poduzeća, a ljudska prava, zaštita ranjivih skupina u društvu i prevencija siromaštva postaju predmet svjetonazorskih borbi

U javnom diskursu svjesno se izbjegava svaki govor o odgovornosti, suočeni s aferama ili vlastitom nekompetencijom za obnašanje dužnosti političari se pravdaju izbornim legitimitetom, a svoje kritičare nazivaju ideološkim neprijateljima, skupno sudjelujući, od 1995. na ovamo, u zajedničkom grijehu protiv općeg dobra i pravednosti.

Identiteti (a svi ih imamo po nekoliko različitih, ovisno o profesiji, porijeklu, rodbinskim i društvenim ulogama koje obnašamo) se ne koriste konstruktivno, u svrhu obogaćivanja zajedničke društvene stvarnosti različitim osobinama, već u svrhu dekonstrukcije i opozicije prema drugačijem od sebe, iz čega se onda crpi slika o sebi kao pravednom i zagovaratelju istinskih vrijednosti.

Je li moguća društvena pravednost u osiromašenoj zemlji dekonstruktivnih identiteta? Teško.

Svaki građanin ili građanka Hrvatske na pitanje živi li u pravednom društvu i misli li da je društvena pravednost ostvariva i moguća naravno treba odgovoriti za sebe.

No, odgovori onih koji su odlučili iseliti otkrivaju nam kako nije primarno riječ o ekonomskim razlozima, većim prihodima i ekonomskoj stabilnosti, već primarno o izostanku društvene pravednosti i dojmu da otuđene političke kaste međusobno funkcioniraju na osnovi umreženosti koja omogućuje njima i njihovim prijateljima i poslušnicima da ostvaruju svoje ciljeve, a ostalim građanima to biva onemogućeno, dok institucije država, premrežene i paralizirane krakovima interesnih klika, nisu u mogućnosti zaštititi građane i osigurati socijalnu pravdu.

Jačanje populizma i antisistemskih stranaka prirodna su pojava na tlu posttranzicijskih zemalja, koje su iz jednog oblika političkog kolektiviteta prešle u kolektivnu duhovnu obnovu potpomognutu politikom.

U tom se kontekstu religija ponudila politici kao nositeljica teškom mukom sačuvanog nacionalnog identiteta, poznavateljica duhovnih težnji narodnog korpusa i moralni autoritet dajući politici kredibilitet apsolutnog, izmičući je iz prostora relativnog i podložnog objektivnom vrednovanju po rezultatima, a politika je ponudila religiji društveni utjecaj za kojim je čeznula i mogućnost ostvarenja Božjeg kraljevstva na zemlji.

Tim su savezom zapravo i religija i politika pokazale nemoć da budu autentične i samostalno, svaka na svom području, rješavaju probleme društva u tranziciji.

Religija će se odlučiti za savez samo s politikom bliskom vlastitom svjetonazoru, a jačanje svjetonazorskih politika udaljava društvo od politike općeg dobra smještene u području razumskog, logičnog i objektivno provjerljivog.

U javnom diskursu svjesno se izbjegava svaki govor o odgovornosti, suočeni s aferama ili vlastitom nekompetencijom za obnašanje dužnosti političari se pravdaju izbornim legitimitetom, a svoje kritičare nazivaju ideološkim neprijateljima, skupno sudjelujući, od 1995. na ovamo, u zajedničkom grijehu protiv općeg dobra i pravednosti

Politika općeg dobra je zdravorazumska djelatnost smještena u područje relativnog, podložna dogovoru i kompromisu radi postizanja što većeg stupnja općeg dobra za sve građane jednako, neovisno o osobnim uvjerenjima i svjetonazoru.

Svjetonazorska je pak politika emocionalna, iracionalna, hranjena mitovima i nužno fanatična, te nesklona dogovoru i kompromisu s neistomišljenicima.

Politika ”pod svetim baldahinom”, kako politiku spojenu s religijskim u državama nastalim nakon raspada Jugoslavije (s izuzetkom Slovenije) naziva Alen Kristić, teolog i filozof, postaje nemoćna ili svjesno ne želi ostvarivati opće dobro koje bi uključivalo i svjetonazorske neistomišljenike, već opće dobro elita vlastitih odobravatelja, skrivajući se pritom iza proklamiranog ispolitiziranog religijskog svjetonazora, a tobože u svrhu rješavanja nacionalnog pitanja i zaštite interesa naroda.

Sakralizirani politički govor, koji u svemu vidi neprijatelja i teorije zavjere, zapravo udaljava i politiku od vjerodostojne politike i religiju od istinske vjere, te čini pomirenje i oprost u cilju izgradnje boljeg svijeta u kojem živimo – nemogućim.

A mirotvorstvo je temelj svih religijskih doktrina, kao i pomirenje i praštanje.

Pomirenje nije, kaže Moltmann, teško i mučno, već čudesno i lagano. Ne samo duhovno, već i ono političko.

Poslije duge povijesti međusobnog ubijanja i tri rata pomirenje između Francuza i Nijemaca uspjelo je brzo i lako. Svjetonazorska sakralizirana politika to onemogućuje.

Upravo zato što u svemu i svakome vidi nekog tko se urotio protiv nje i njenog ”naroda”, zapravo elite istomišljenika, ne shvaćajući i zaboravljajući onu Lutherovu da je nepravda bilo gdje neprijatelj pravdi bilo gdje.

Unatoč brojnim teorijama pravednosti i nastojanju naše zapadne civilizacije da uskladi pravdu i pravičnost, s više ili manje uspjeha, bujanje svjetonazorskih sakraliziranih politika na našim prostorima to otežava, pa ponekad i onemogućava.

Religija će se odlučiti za savez samo s politikom bliskom vlastitom svjetonazoru, a jačanje svjetonazorskih politika udaljava društvo od politike općeg dobra smještene u području razumskog, logičnog i objektivno provjerljivog

Ako uzmemo u obzir činjenicu da smo, zahvaljujući globalnoj povezanosti danas umreženiji nego ikada ranije i da nam je svatko u nekom smislu susjed, smisao svih teorija pravednosti koje danas postoje bi bio – odgovoriti na pitanje kako je to biti čovjek, ljudsko biće.

Jer mogli smo kao vrsta biti i drugačiji, bez sposobnosti empatije, bez razumijevanja, bez mogućnosti raspravljanja u svrhu nalaženja rješenja, bez mogućnosti praštanja.

Samo politika zdravog razuma, smještena u područje relativnog i provjerljivog, može promicati čovječnost i vrlinu.

Dokle god Hrvatska bude davala šansu sakraliziranim svjetonazorskim politikama koje traže i proizvode neprijatelje društvena pravednost za sve njene građane ostat će samo utopija.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ ŽIRO RAČUN: HR8923600001102715720, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA O RAČUNU KLIKNITE OVDJE.

    •  Sarajevo, ljubavi moja
    •  Turbulentna prosvjetarska jesen
    •  U Alsaceu sam učila o ljudskosti, prevladavanju traumi i napretku  
    •  Plodovi jednostavnosti
    •  Adieu, mon amie la Rose
    •  Što bismo sve, da hoćemo, mogli naučiti od Baby Lasagne?
    •  Zašto ne vjerujem u pravdu Zorana Milanovića?
    •  Učenici prve i druge klase i inkluzija kao ideološka parola
    •  Sindikalni prosvjedi i rasjedi
    •  Božićno vrijeme u hostelu Arena

> Svi tekstovi ovog autora