Društvo operiranih mozgova

Jednu stvar nas ovdje podučavaju odmalena – čovjek se treba odreći svojih vlastitih razmišljanja i svojih uvjerenja, i dati ih u zalog boljega života. Nema ničega što mu izvjesnije garantira društveni i materijalni napredak i uspon na ljestvicama od toga. Šutjeti i provlačiti se kroz mreže koju su razapeli sustavi i ideološka tlačenja kojekakvih vrsta.

Da bi netko sebi osigurao razvoj i opstanak kao jedinka, treba se prvo odustati od svake namjere da se to uistinu bude.

Što se tiče nadarenosti, interesa, sklonosti, oni su uvijek samo prepreka, a njihov ozbiljni razvoj predstavlja također i ozbiljan problem. U klaustrofobičnim društvima poput našega, ta se stvar također podrazumijeva – sve ima svoje granice, a najdalje stiže onaj koji uopće nikuda ne ide.

Najveći se i najimpresivniji rezultati svakog osobnog poduhvata, kakav podrazumijeva razvoj ličnosti u nekoj profesiji, postižu onda i tako da se zauvijek ostane na početku. Ovo društvo raduje se i u širok zagrljaj prihvaća ljude polurazvijene ili, kako bi Arsen Dedić kazao, diletante. Za to smo izgleda predodređeni.

Ako netko i ima mozga, brzo će shvatiti kako je potrebno baciti ga u prvu jamu za krupni otpad, namjestiti širok osmijeh, biti trivijalna budala koju svi tapšaju po leđima. Tada će nam društvo svakako biti spremno dati priznanje.

Ovo društvo raduje se i u širok zagrljaj prihvaća ljude polurazvijene ili, kako bi Arsen Dedić kazao, diletante. Za to smo izgleda predodređeni

Pogledajte naše velike stručnjake, pogledajte ljude koji su postigli uspjehe na raznim sferama djelovanja, od znanosti, tehnike, umjetnosti. Niti jedna od takvih izvanrednih ličnosti čiji rad, djelovanje zadužuje cjelokupno društvo nije član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Za to velebno udruženje očigledno ti građani ne postoje.

Zbog čega je jedno maleno društvo sebi nametnulo tako uske gabarite, da čovjeku koji misli svojom glavom i djeluje prema njoj niti u kojem obliku nije poticajno da ih zadovoljava? Zbog čega je misao kao takva ovdje uvijek dočekivana na nož? Zašto se od čovjeka ovdje očekuje da bude dobrovoljno operiranog mozga?

Nemojmo zaboraviti, nitko od nas ne vjeruje u to da se rodio glup, dakle – nešto se u međuvremenu dogodilo s tom pameti. Ili nam ju je netko zabranio upotrebljavati, ili smo u nekom času sami odlučili odreći se je, zaradi bolje i sigurnije budućnosti.

Stvar je jednostavna, od čovjeka se uvijek traži samo poslušnost, i mogućnost prilagodbe, uopće nije važno k čemu. Tokovi se i onako mijenjaju, i ono čemu su se prilagođavali naši djedovi i babe više nije nalik onome čemu je potrebno da se prilagođavaju naša djeca. A opet, sve su to, promatrano u svojoj suštini, veoma bliski modaliteti.

U našim genima je to da pristajemo na podčinjenost i poniženje. Bez obzira na klasno porijeklo i društvene pripadnosti, koje mogu biti raznolike, iznutra je sve manje-više isto. Mi smo narod kmetova, i jedino kao kmetovi znamo živjeti.

Naša gunđanja i naše zloslutne perspektive, koje izlažemo jedni drugima u četiri oka, iza zidova neke seoske birtije, nisu ništa drugo nego dio naše nacionalne tradicije i historije, dio naše patetike i našega kiča.

Stvar je u tome da se samo kao kmetovi osjećamo dobro, to je naše sigurno svračje gnijezdo – naša skučenost i naša obespravljenost, naše pokradenosti i naše limitiranosti nama su najdraže, bez njih smo nitko i ništa.

Neprestane kuknjave i tihe ozlojeđenosti dio su naše narcisoidnosti, koja u tuđim očima želi vidjeti sažaljenje. Mi time sebe uzdižemo na uzvišeni križ nacionalnih patnji, mi se vidimo žrtvovani više negoli bilo kakvi sveci.

Bez obzira na klasno porijeklo i društvene pripadnosti, koje mogu biti raznolike, iznutra je sve manje-više isto. Mi smo narod kmetova, i jedino kao kmetovi znamo živjeti

Za nas su oni svi pioniri, mi smo u takozvanim askezama i samoodricanjima spremni otići daleko dalje, a da pri tome istovremeno budemo licemjerni materijalisti, ljudi kojima je posjedovanje itekako važno.

Mi se dičimo našim nacionalnim velikanima, ali jedan Ruđer Bošković u ovome društvu ne bi imao nikakvih šansi. Naša društva uče ljude koji imaju što dati zajednici kako da što prije sami sebe uškope i ušutkaju, kako da anestetiziraju svoje umove i zavežu si ruke i noge, na radost i zadovoljstvo cjelokupne zajednice.

U tome mi kao narod, skupa s našim institucijama i uglednicima, vidimo svoju najvišu dobrobit, u tome da oni koji su sposobni i koji mogu i hoće, ne čine ništa. Svatko tko posjeduje karakteristike iznimnosti, a kojih se je za dobrobit zajednice spreman odreći, bit će višestruko nagrađen, nekom od okoštalih državnih pozicija, s kojih ga narednih pola stoljeća neće moći svrgnuti niti čopor ličkih medvjeda.

Događanja u našoj zemlji neprestano potvrđuju da je tome tako, da su to pravila koja se poštuju. Ljudi već cijelim nizovima generacija nisu svjesni toga tko su uistinu, ili što su mogli postati, jer su svoju osobnost predali u ruke državi, kako bi ona od njih oblikovala pajace koji će biti po mjeri nekog ”Boga – oca”, nekog od apsolutističkih vladara kakve ovaj narod želi i voli, čiju batinu žudi osjetiti na svojim plećima.

Tako se odvija predavanje ličnosti, dobrovoljan zalog državi, koja će čovjeka lišenog svega što unutar njega istinski vrijedi upotrijebiti kao najobičniji objekt, sredstvo za ostvarivanje svojih svrha i ciljeva, uvijek tako neizmijenjeno prizemnih i prozaičnih, žalobno kratkoročnih.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Dnevnik Witolda Gombrowicza
    •  Naši ''europejci''
    •  Duh starog europskog slobodarstva: priče Sławomira Mrożeka
    •  Stranci na privremenom radu kao naš domorodački spas i nada
    •  Camusova ljeta u Alžiru
    •  Sanatorij pod klepsidrom
    •  Osam i pol, jedne ljetne večeri
    •  Kakva sada MORA biti naša domovina?
    •  Hrabrost nijanse Jeana Birnbauma
    •  Sitni prevaranti i vrijeme Divljeg zapada

> Svi tekstovi ovog autora