Država u kojoj su zrakoplovi bitniji od umirućih građana

Hrvatska je malena zemlja koja je, u ironijskom smislu, otela filozofa Schopenhauera, kako bi ga mogla zadržati u stanju neprestane tenzije, jer tako ovaj filozof više ne pripada sebi, nego onima koji su ga oteli.

Arthur Schopenhauer je poznat po tome što je smatrao da je ”svijet volja i predodžba”, odnosno da je svijet upravo ”moja volja i predodžba” te da je, kao objektivacija metafizičke volje, ”ovaj svijet najgori od svih mogućih svjetova”.

To da je ”svijet moja volja i predodžba” i da je ”ovaj svijet najgori od svih mogućih svjetova”, nije dostatno da bi se razumjela Schopenhauerova filozofija, ali je sasvim dovoljno da inspirira sve političke otimače Schopenhauerove misli koji ova dva segmenta njegove filozofije žele pretvoriti u politički program njihovog djelovanja.

Uistinu, zar svi diktatori, a osobito oni koji vlastite diktatorske sklonosti mimikriziraju kvazidemokratskim procedurama, ne smatraju da je država njihova volja i predodžba, i da je svijet njihove volje, odnosno država koja je nastala ili opstaje zahvaljujući njihovoj volji, nastala iz prethodnih loših svjetova?

Diktatori ne priznaju napredak, jer bi tada bilo razvidno da se boljitak ostvaruje drugim zakonitostima, a ne spasiteljskom aktivnošću njihove volje. Njima zato treba kaos, sukob i rat. Oni se zato neprestano pozivaju na kaos, sukob i rat.

Dobro i loše nisu iste kategorije. Najbolji u kategoriji loših zapravo je najgori, jer nije spreman dokinuti loše i započeti s dobrim, nego ostaje u lošem. Prekid s nečim lošim ne odvija se slijeđenjem nečije volje, nego činom vlastite volje

Njima ne treba red, nadvladavanje tenzija, sukoba i neprijateljstva, njima je čitav svijet koji nije svijet njihove volje, neprijateljski svijet.

Ako je to istina, a jest, onda je svijet koji je nastao iz prethodnih loših svjetova, najbolji od svih mogućih loših svjetova i, samim time, je najgori. Biti najbolji među lošim, ne znači biti dobar, nego biti najgori.

Dobro i loše nisu iste kategorije. Najbolji u kategoriji loših zapravo je najgori, jer nije spreman dokinuti loše i započeti s dobrim, nego ostaje u lošem. Prekid s nečim lošim ne odvija se slijeđenjem nečije volje, nego činom vlastite volje.

Diktatori ne priznaju volju drugoga i drugih, oni smatraju da njihova volja nadilazi i obvezuje na posluh sve ostale volje. Njihova volja je nadvolja, ona nadilazi zakone, institucije, ljude, etiku, istinu i smisao.

Jedino tako njihova volja može, bez ikakve relacije s razumom, postati obvezujuća za sve.

Takva volja je bezumna, a oni koji slijede bezumnu volju, osim što su lišeni vlastite volje, lišeni su i vlastitog razuma. Takvi uživaju u vlastitoj bezumnosti.

Upravo zato što smo država koja je otela i oskrnavila Schopenhauera, nalazimo se u neprestanoj potrebi da se očitujemo uz čiju smo to metafizičku volju pristali, jer, u najgorem od svih loših svjetova, ne smijemo imati vlastitu volju.

Zato trebamo reći čiji smo: Titovi ili Tuđmanovi, HDZ-ovi ili SDP-ovi, Plenkovićevi ili Milanovićevi…

Zahtjevi za ovakvim očitovanjima predstavljaju perverziju otete ili drugima predane individualne volje. Pripadati drugima može samo čovjek koji je odustao od vlastite volje, a to onda nije čovjek, nego stvar.

Tražiti od drugoga da odustane od vlastite volje i da pripada tebi, ne može zahtijevati čovjek, nego ništarija koja je nezadovoljna u sebi, i tako nezadovoljnim sobom želi posjedovati ljude kao stvari koji ne pripadaju sebi.

Diktatori su, dakle, ništarije, a države u kojim se traži da se odustane od vlastite individualne volje, poligon su za demonstriranje arsenala sadizma raznih ništarija.

Ništarije ne zanima istina, istina je ono što njihova volja hoće.

Pretpostavimo da imamo slučaj liječnice koja ima individualnu volju i spoznaju koja proizlazi iz njezinog uma, kao i da se u životu orijentira sukladno temeljnom uvjerenju kako se nalazi u demokratskom sustavu koji skrbi o dobru i sigurnosti svih građana, a osobito onih ugroženih.

Temeljna ugroženost je ona koja se odnosi na ugroženost za biološku opstojnost. Država koja vodi računa o biološkom zdravlju, ne mora biti demokratska država, ali država koja ne skrbi o zdravlju građana, zasigurno nije funkcionalna, ali ni socijalna država. Takva država je obični ljudski park.

Ono što je bitno je, da i diktatori također mogu skrbiti o biološkom zdravlju svojih podanika, ali oni to ne čine zato što cijene zdravlje i čovjeka, nego zbog toga što žele osigurati biološku opstojnost onih nad kojima će demonstrirati sadizam diktatorske volje koja posjeduje svijet i državu upravo snagom te iste diktatorske volje kojoj se nitko i ništa ne smije suprotstaviti.

Liječnica iz naše priče radi u bolnici koja nema lijekova, medicinske opreme, deka ni hrane u dostatnim količinama da bi se osiguralo liječenje pacijenata.

Budući da je odgovorna, jer odgovoran može biti samo onaj tko spoznaje razumom i odlučuje individualnom voljom, a ona to upravo radi, odlučila je upoznati javnost s ovim problemom.

Njezina namjera nije naštetiti pacijentima, nego im omogućiti liječenje koje nije moguće bez lijekova i medicinske opreme.

Oni koji ne vode računa o pacijentima, nego vode računa o uspješnom dodvoravanju diktatorima koji svijet izjednačavaju s vlastitom voljom i predodžbom, ne žele nestašicu lijekova i medicinske opreme promatrati kao čin institucionalnog neprijateljstva prema pacijentima, nego ovu liječnicu proglašavaju neprijateljem.

U diktatorskim državama, neovisno je li u njima formalno proglašena diktatura ili je diktatorski duh zaposjeo strukture koje bi trebale biti demokratske, uvijek strada slobodni pojedinac koji prokaže lice diktatorskog sustava.

Diktatura je hajka nad slobodnim pojedincima u ljudskom parku. Ta hajka je proglašena protiv Ankice Lepej, ali i protiv liječnice u Dubravi.

Arthur Schopenhauer je poznat po tome što je smatrao da je ”svijet volja i predodžba”, odnosno da je svijet upravo ”moja volja i predodžba” te da je, kao objektivacija metafizičke volje, ”ovaj svijet najgori od svih mogućih svjetova”

Ista hajka će biti proglašena protiv svih onih koji se usude misliti vlastitim razumom, odlučivati vlastitom voljom i imati empatiju prema drugima.

Država koju je zaposjeo diktatorski duh odbija prihvatiti da i sama, u vlastitoj bezumnosti, bez da je toga svjesna, jasno priznaje da je istina ono što o njoj kažu slobodni i odgovorni pojedinci.

Kada Vlada RH upućuje javni poziv institucijama i pojedincima za donacijom hrane, novca, medicinske i zdravstvene opreme, zar to nije priznanje države da nije u stanju, na najelementarnijoj razini, skrbiti o građanima?

Jest.

Liječnica iz Dubrave je rekla isto što i Vlada RH.

Liječnicu su proglasili neprijateljem sustava, samo zato što je razotkrila javno očitovano neprijateljstvo sustava prema građanima.

Ovo je moguće samo u državi u kojoj premijer misli da je svijet njegova volja i predodžba. Takva država će tražiti donacije za liječenje pacijenata, ali neće tražiti donacije za nabavu vojnih zrakoplova. Za to se ima.

To je bitno državi koja je zarobljenica otuđene Schopenhauerove volje.

Država u kojoj su zrakoplovi bitniji od umirućih građana, najgora je od svih mogućih država.

U takvoj državi se umire.

Država koja je predana duhu diktatore lako je opisiva. To je država u kojoj je čitav svijet identificiran s voljom i predodžbom diktatora, a građani su ostavljeni i prepušteni smrti kao sudbini.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Afera Beroš: Plenkoviću suradnici trebaju kao terapija
    •  Pogrešno shvaćena vjera ubija – djecu, društvo i boga
    •  Samostalnost smo stekli zahvaljujući antifašističkom pokretu
    •  Pio XII. je moralni kukavica, a Hrvatska zatvoreno društvo
    •  Načelnik Glavnog stožera OSRH kao stranački potrčko
    •  Osobu koja izvrši suicid zapravo nismo poznavali
    •  Ivan i Aleksandar besplatno se vole, svim licemjerima usprkos
    •  Matu Uzinića udaraju politički katolici, s križem u rukama
    •  83,45% je ogroman uspjeh sindikata oporbenih političara
    •  Hrvatska ne može biti katolička država

> Svi tekstovi ovog autora