Dužnosnici doprinose ekonomskoj stagnaciji Hrvatske

Besplodnim raspravama o smjenjivanju pojedinih ministara ponovo su zasjenjena bitna pitanja.

Primjerice, zasjenjen je odgovor na pitanje zašto se u Vladu i ostale ”institucije sistema” ustrajno postavljaju, imenuju ili biraju osobe koje umjesto razvoju pridonose više ekonomskoj stagnaciji u Hrvatskoj?

Recimo, koliko je Zdravko Marić, kao ekonomski stručnjak, pridonio bankrotu Agrokora dok je bio u tom koncernu izvršni direktor za strategiju i tržište kapitala?

Zatim, koji su to za vrijeme 37-godišnje stagnacije u Hrvatskoj bili rezultati rada Zdravka Marića ostvareni u Ministarstvu financija prije nego što se zaposlio kao izvršni direktor za strategiju i tržište kapitala u koncernu Agrokor?

Pojednostavljeno, zašto je za ministra financija u Oreškovićevu i potom i Plenkovićevu Vladu postavljena osoba koja je prije toga bila zaposlena isključivo u ekonomski neuspješnim ustanovama i tvrtkama?

U Hrvatskoj je pravilo da se stalno na istaknute dužnosti imenuju/biraju osobe koje nisu dorasle problemima s kojima se kao dužnosnici trebaju suočiti. Od 1980. godine sve se promijenilo, i država i gospodarski sustav, jedino se održala stagnacija i način izbora/imenovanja dužnosnika

Moje osobno mišljenje, s kojim se čitatelji ne moraju suglasiti, je da je Zdravko Marić, prvo kao mladi i perspektivni pomoćnik ministra financija, a kasnije i kao državni tajnik u Ministarstvu financija, zatim donedavno kao izvršni direktor za strategiju i tržište kapitala u Agrokoru, te naposljetku i kao ministar financija u čak dvije vlade, umjesto razvoju pridonosio ekonomskoj stagnaciji.

Pitanje je samo koliki je taj Marićev doprinos ekonomskoj stagnaciji? Iako relativno mlad, Zdravko Marić je već desetak godina na istaknutim funkcijama u sustavu javnih financija i u koncernu Agrokor.

Jedino što bi me moglo razuvjeriti bilo bi da se otkriju neki dosad skriveni rezultati rada Zdravka Marića kojima je potaknut razvoj. No, koliko znam, takvih rezultata nema, ne samo Zdravko Marić, nego ni bilo koji drugi ministar. Jer da ima vidljivih rezultata poticanja razvoja, Hrvatska ne bi 37 godina stagnirala.

U besplodnoj raspravi u Saboru o (ne)povjerenju Zdravku Mariću, ministru financija, kao mogući razlozi smjenjivanja spominjano je da je Marić prije dolaska u Vladu u Agrokoru bio izvršni direktor i da se nije, u skladu sa Zakonom o sprečavanju sukoba interesa, izuzeo kao ministar iz svih postupaka i odluka koje su mogle utjecati na koncern Agrokor.

Onda da je kao (bivši) izvršni direktor u Agrokoru skrivao stvarno stanje i koristio bilančna izvješća koja su ga skrivala da bi osigurao i pogodovao financiranje u biti bankrotiranog koncerna Agrokor.

Prigovoreno je bilo Mariću i to što je poslije preuzimanja dužnosti odgodio primjenu propisa koji su mogli na vrijeme (!?) ukazati na postojanje krize (bankrota) u Agrokoru.

Zašto je za ministra financija u Oreškovićevu, a potom i Plenkovićevu Vladu postavljena osoba koja je prije toga bila zaposlena isključivo u ekonomski neuspješnim ustanovama i tvrtkama?

Spominjano je, primjereno razini zastupnika Sabora, i da je Zdravko Marić prije sedam godina podignuo kredit u HPB-u po povlaštenoj kamati (kao dotadašnji predsjednik Nadzornog odbora te banke) kao i još puno toga. O izostalom poticanju razvoja umjesto stagnacije nije bilo govora.

Ali, pita li se ljude na ulici i po kafićima, svi će tvrditi da je Zdravko Marić financijski stručnjak.

Kaj ozbiljno? A koji su to neupitni stručni uspjesi toga tako velikoga ekonomskog stručnjaka u obavljanju istaknutih dužnosti u proteklih desetak godina?

No, nije slučaj Zdravka Marića izuzetak u Hrvatskoj.

Naprotiv, u Hrvatskoj je pravilo da se stalno na istaknute dužnosti imenuju/biraju osobe koje nisu dorasle problemima s kojima se kao dužnosnici trebaju suočiti.

U nedavnim žustrim i besplodnim polemikama zbog prijedloga o opozivu Pave Barišića, ministra znanosti, spominjalo se postojanje ”plagijatorskog lobija” u Hrvatskoj.

U javnim raspravama o plagiranju u znanosti i na sveučilištima iscrpljivalo se uglavnom na pitanjima načela akademske čestitosti, a zanemarivalo stvarne uzroke djelovanja tzv. plagijatorskog lobija u Hrvatskoj.

Nije primarno pitanje načela akademske čestitosti u djelovanju plagijatorskih lobija. Rijetko ti lobiji pomažu osobama skromnije kreativne razine ako povremeno ponešto možda i prepišu samo radi toga da bi ispunili formalne uvjete ostanka u nekom zvanju na sveučilištima, institutima ili zavodima.

Uvidom u sudski spis u Općinskom sudu u Zagrebu (posl. br. Pr-4058/2013) mogu se pročitati iskazi svjedoka da su docentica i asistenti na Katedri Obiteljskog prava na Pravnom fakultetu u Zagrebu prikupljali presude međunarodnih sudova kao građu za disertaciju Miroslava Šeparovića, predsjednika Ustavnog suda

Plagijatorski lobjii puno više trebaju osobama koje se kandidiraju za neku istaknutu dužnost da se uz što manje truda dokopaju akademskog statusa kao referencije za izbor/imenovanje za dužnosnika.

Primjerice, uvidom u sudski spis u Općinskom sudu u Zagrebu (posl. br. Pr-4058/2013) mogu se pročitati iskazi svjedoka da su docentica i asistenti na Katedri Obiteljskog prava na Pravnom fakultetu u Zagrebu prikupljali presude međunarodnih sudova kao građu za disertaciju Miroslava Šeparovića, predsjednika Ustavnog suda.

Miroslav Šeparović se, vjerojatno, nije ni mislio trajno baviti znanstvenim radom. Titula doktora pravnih znanosti mu je više trebala da bi bio sudac, a naknadno i predsjednik Ustavnog suda.

Pritom Sabor kod izbora sudaca Ustavnog suda nije izglasao drugi mandat dugogodišnjem profesoru Pravnog fakulteta u Zagrebu, znanstveniku više puta po izboru studenata najboljem profesoru, da bi se u Ustavni sud moglo izabrati Miroslava Šeparovića i ostale manje uspješne karijerne dužnosnike.

Pritom se od akademske čestitosti važnijim čini da je u Ustavni sud kao najvišu sudsku instancu umjesto dokazanog znanstvenika izabran karijerni dužnosnik, bivši ministar pravosuđa, kojemu je ”uz tuđu pomoć” nekako ipak uspjelo doktorirati.

I vidi se to po razini odluka Ustavnog suda kao i povjerenju građana u tu sudsku instancu.

Inače je teško naći osnovu za sumnju o djelovanje tzv. plagijatorskog lobija (ovaj puta iznimno postoje sudski zapisnici).

Plagijatorski lobiji trebaju osobama koje se kandidiraju za neku istaknutu dužnost da se uz što manje truda dokopaju akademskog statusa kao referencije za izbor/imenovanje za dužnosnika

Plagijatorski lobiji nemaju trajni sastav, nego se od prigode do prigode uključuju neformalne skupine radi pogodovanja nekom povlaštenom kandidatu za dužnosnika.

A stvarni je problem, ili posljedica, da se umjesto osoba koje bi mogle možda potaknuti razvoj i izlazak iz stagnacije stalno bira/imenuje one koji nisu osposobljeni za suočavanje sa stvarnim, osobito ekonomskim problemima u Hrvatskoj.

I zbog toga Hrvatska od 1980. godine (ekonomski) stagnira (pogledati kolumnu od 21. ožujka 2017. pod naslovom: ”Struka je manje važna od politike”).

Od 1980. godine sve se promijenilo, i država i gospodarski sustav, jedino se održala stagnacija i način izbora/imenovanja dužnosnika.

***

Pozivamo čitatelje da se jave Ivici Grčaru i iznesu svoje probleme prouzročene time što im razni moćnici krše prava.

Pišite na [email protected], odnosno na [email protected] ili nazovite broj ++ 385 (0)98 484 355

***

Opaska uredništva: za podatke i ocjene iznesene u ovoj rubrici ”Autografova pučkobranitelja” odgovara autor.

    •  O izgredima Ustavnog suda Sabor ''ni bu – ni mu''!
    •  Etički nazori oprečni većini kandidata za suce Ustavnog suda
    •  Posljednji slobodni novinar upisan u Sudski registar
    •  Signal novinarima da se okane iluzija o slobodi medija
    •  Banke nekontrolirano “dilaju” podacima o klijentima
    •  Treća novinareva tužba Sudu za ljudska prava
    •  Sudionici izbora su nasamareni – apstinenti imaju pravo
    •  Hoće li policija na birališta privoditi izborne apstinente?
    •  Prijavljujem Plenkovića zbog prijetnje DORH-u i USKOK-u
    •  Sudstvo i soc-skrbitelji žive od medijske šutnje

> Svi tekstovi ovog autora