Dvije ljubavi, jedna pravda

U ovogodišnjoj uskrsnoj poruci vojnog biskupa u Bosni i Hercegovini, Tome Vukšića, unutar govora o klanjanju kumirima i poziva na povratak Bogu, među ostalim, čitamo:

”Vratiti se Bogu svom i biti s njim znači živjeti da se samo Bogu klanjamo, da ga volimo iznad svega drugog (…) o je ona ljubav koja je u skladu s Isusovim riječima ‘Zapovijed Vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedni druge. Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni a druge’.“

Kada Isusu kaže ”Zapovijed vam novu dajem: Kao što sam ja vas ljubio, tako i vi ljubite jedni druge“ (Iv 13, 34), ne govori o novoj zapovijedi u smislu da je ne bi bilo u Starom zavjetu, nego ju izgovara u kontekstu svojega odlaska tješeći učenike: ”Ostat ću među vama u ljubavi koju ćete imati jedni prema drugima“. A ”Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio“ ne može li značiti i ovo: ”Ljubio sam vas onako kako ste pozvani ljubiti sami sebe“?

A potom biskupovo tumačenje:

”Dakle, kršćanska zapovijed da se ljubi bližnjega ne određuje da se bližnjega ljubi kao sebe samoga, kako čitamo u Starom Zavjetu, nego da se ljubi na način kao što je Isus ljubio“.

No, je li tomu doista tako? Ili: kako razumjeti povezanost dviju zapovijedi: ”Ljubiti Boga svim srcem, svom snagom, svom dušom i svim umom svojim“ te ”ljubiti svojega bližnjega kao samoga sebe“? A onda i kakve to može imati posljedice po konkretnu praksu kršćanske ljubavi, ponajprije u pastoralnom radu samoga biskupa Vukšića koji te dvije ljubavi odvaja a odgovoran je za duhovnu skrb vojnika zacijelo izazvanih šestom zapovijedi Božjom: ”Ne ubij!“ ako li već ne Isusovom ”Ljubite svoje neprijatelje“?

U biskupovoj poruci nalazimo barem dva sporna mjesta: odbacivanje Staroga zavjeta i poistovjećivanje ljubavi prema sebi sa sebeljubljem.

Prvo: Bog što ga Isus ljubi i ljubav prema Bogu na koju poziva Bog je Staroga zavjeta. Ta nije li Isus rekao da ”nije došao ukinuti Zakon ili proroke, nego ispuniti“ (Mt 5,17)? Štoviše: ”Tko ukine pa i najmanju zapovijed i tako uči ljude, bit će najmanji u kraljevstvu nebeskom“ (Mt 5,19)? A onda, na drugom mjestu, govoreći bogatom mladiću, zar ne kaže jasno koje su među zapovijedima temeljne, čak izostavivši ljubav prema Bogu: ”Ne ubij! (…) I ljubi svoga bližnjega kao samoga sebe!“ (Mt 19, 18-19)!?

Drugo: kada Isusu kaže ”Zapovijed vam novu dajem: Kao što sam ja vas ljubio, tako i vi ljubite jedni druge“ (Iv 13, 34), ne govori o novoj zapovijedi u smislu da je ne bi bilo u Starom zavjetu, nego ju izgovara u kontekstu svojega odlaska tješeći učenike: ”Ostat ću među vama u ljubavi koju ćete imati jedni prema drugima“. A ”Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio“ ne može li značiti i ovo: ”Ljubio sam vas onako kako ste pozvani ljubiti sami sebe“?

No, zađimo malo dublje.

Zapovijedi dviju ljubavi u temeljima su Deset Božjih zapovijedi, ili bolje rečeno Deset besjeda budući da zapovijedi nisu izrečene u imperativu (primjerice: ”Ne ubij“!) nego u futuru (”Ubijati nećeš“), što ima znatne posljedice po teološku interpretaciju: naime, ne moramo poštivati zapovijedi da bismo ”zavrijedili“ Božju ljubav, nego ukoliko živimo istinski povezani s Bogom, sa samima sobom i s bližnjima, zapovijedi ni nećemo kršiti.

Da bismo interpretirali pojedine zapovijedi, nužno je da ih, kao uostalom sve perikope u Bibliji, Prvom (Starom) i Drugom (Novom) zavjetu, promatrati posredstvom rekonstrukcije korelacije koja postoji među njima.

Ljubav sama u sebi biva razapeta između horizontalnih i vertikalnih odnosa, između Visine i Širine, rekli bismo s Pavlom. Pavao koristi izraze ”Visina“ i ”Širina“, pa onda i ”Dužina“ i ”Dubina“ moleći za Crkvu: ”da po vjeri Krist prebiva u srcima vašim te u ljubavi ukorijenjeni i utemeljeni mognete shvatiti sa svima svetima što je Dužina i Širina i Visina i Dubina te spoznati nadspoznatljivu ljubav Kristovu da se ispunite do sve Punine Božje“ (Ef 3, 18-19).

Šesta zapovijed (”Ubijati nećeš“) izravna je posljedica Prve (”Ja sâm Adonaj/JHVH, tvoj Elohim, onaj sam koji te izveo iz Zemlje misirske, iz kuće ropstva zá te neće biti drugih Elohima doli mene“, Izl 20,1-2), potvrđujući opstojnost Adonaja/JHVH, Stvoritelja i Oca svojih stvorenja.

Ubiti jedno od stvorenja znači pokušati ubiti Onoga koji ga stvorio, jer: svaki zločin u bíti je napadaj na tvoračko biće Stvoritelja.

Zapovijed ”Ubijati nećeš“ negativni je izričaj afirmativne zapovijedi: ”Ljubi (bližnjega svoga)!“ Stoga je već u Prvoj zapovijedi Dekaloga skrivena i zapovijed ljubavi: onaj tko drugome izgovara ”ti“, taj ga ljubi i taj mu jedini može ”zapovjediti“: ”Ljubi me!“. Negativni oblik zapovijedi ”Ubijati nećeš“ (koja zabranjuje svako nedopušteno nasilje) supostavlja se, dakle, afirmativnim oblikom u Lev 9,17-18: ”Ljubit ćeš svojega bližnjeg kao samoga sebe“ (usp. Mk 12,29-34).

U korelaciji Prve i Šeste zapovijedi primjećujemo prividnu disproporciju. Hebrejski šma (čuj – početak creda Pnz 6,4), ojačan imenom Neimenovanoga (”Ja sam koji jesam“), kao da zatvara božanstvo u samodovoljnu jednost, dok ljubav prema bližnjemu čovjeka otvara prema drugome u beskrajnoj mnoštvenosti. Tako i ljubav sama u sebi biva razapeta između horizontalnih i vertikalnih odnosa, između Visine i Širine, rekli bismo s Pavlom.

Pavao koristi izraze ”Visina“ i ”Širina“, pa onda i ”Dužina“ i ”Dubina“ moleći za Crkvu: ”da po vjeri Krist prebiva u srcima vašim te u ljubavi ukorijenjeni i utemeljeni mognete shvatiti sa svima svetima što je Dužina i Širina i Visina i Dubina te spoznati nadspoznatljivu ljubav Kristovu da se ispunite do sve Punine Božje“ (Ef 3, 18-19).

Koristeći mjere kakvima se označuju mjere Hram, a i Obećane zemlje (usp. Ez 40-45) u njihovu kozmičkom i simboličkom značenju (pri čemu je i sam Hram simbol sveobuhvatnosti kozmosa), Pavao ”mjeri“ otajstvo božanske ljubavi koja se beskonačno proteže i u visinu odnosa s Bogom, i u širinu međuljudskih odnosa, i u dužinu vremena i u dubinu otajstva.

Upravo ovo ”raspeće“ između vertikalnih i horizontalnih odnosa jest prava dimenzija ljubavi unutar koje je moguće razmišljati o sličnosti između Prve i Šeste zapovijedi. Sličnost je poput bliskosti – udaljenost koju se istodobno prelazi i održava. Dakle, upravo se kroz razliku i sličnost ovih dvaju krila ljubavi i Bog objavljuje kao Svevišnji i Sasvim bliz.

U Evanđelju Isusov je Bog onaj koji je sasvim blizu. Stoga se i najviša zapovijed više ne izriče u negativnom, nego u afirmativnom obliku. Zakon odmazde biva ukinut, kao što je prethodno bio i u postbiblijskom judaizmu: ”Čuli ste da je rečeno ‘Oko za oko, zub za zub’. A ja vam kažem: ‘Ne opirite se zlu! Naprotiv, udari li te tko po desnom obrazu, pruži mu i lijevi’“ (Mt 5,38).

Koristeći mjere kakvima se označuju mjere Hram, a i Obećane zemlje (usp. Ez 40-45) u njihovu kozmičkom i simboličkom značenju (pri čemu je i sam Hram simbol sveobuhvatnosti kozmosa), Pavao ”mjeri“ otajstvo božanske ljubavi koja se beskonačno proteže i u visinu odnosa s Bogom, i u širinu međuljudskih odnosa, i u dužinu vremena i u dubinu otajstva

Tako je i Isus tumačio ovaj zakon kao načelo pravedne naknade. Ona izražava zakon pravednosti: oko siromaha vrijedi koliko i oko bogataša, oko prosjaka koliko i kraljevo. Savršen čovjek nadilazi norme koje jamče društveni poredak. On živi i u prinošenju svog bića Adonaju/JHVH čiju prisutnost prepoznaje u svakom stvorenju. Odatle odricanje od svake osvete, čak i od svake doslovne pravde.

Savršen je čovjek sav predan ljubavi. Isus pozivlje na posvemašnje izručivanje bližnjemu. ”Tko bi te htio tužiti da se domogne tvoje košulje, podaj mu i ogrtač! Ako te tko prisili da ideš s njim jednu milju, hajde dvije! Tko te moli, podaj mu; a tko hoće da mu pozajmiš, ne odbij ga“ (Mt 5,40-42).

Ljubav možemo shvatiti kao ”osjećaj duboke ovisnosti“ sa svim mogućim varijacijama u funkciji mnoštva aspekata veze između ljubavi prema Bogu i ljubavi prema bližnjemu. No, kako dobro razumijevati zapovijedi ljubavi?

Rosenzweig, razlikujući zapovijedi (”Ne čini ovo ili ono!“) i zakon (”Ti, ljubi me!“), ovu zapovijed stavlja pod zakon koji jest zapovijed ljubavi. Freud nije jedini koji se bunio protiv ideje da ljubav može biti zapovjeđena. No, nije li nam prirodno da ljubav obavezuje kad je posrijedi, primjerice, malo dijete – ne nuka li nas ono samom svojom slabošću na odgovornost ljubavi?

A ovdje je ”koliko više“: zapravo, nije čovjek taj koji zapovijeda, nego Bog, bolje bi bilo reći Bog-ljubav. Ljubav može biti zapovjeđena stoga što je ona izvor svega Zakona, ona je izvor iz kojega je ma koja zapovijed uopće moguća. I samo ljubav primljena od Boga ljubav može učiniti ispunjenjem zapovijedi ljubavi.

Zapovijed ljubavi u Rosenzweigovu se promišljanju Stvaranja-Objave-Otkupljenja, pojavljuje na prijelazu između Objave, koja je ”neprestano rađanje obnovljene duše“, i Otkupljenja, koje je ”vječna budućnost Kraljevstva“. Zapovijed ”Ljubi sebe!“ prethodi zapovijedi: ”Ljubi svog bližnjeg!“ koja rezimira Zakon.

Ljubav Božja ostaje skrivena u budućnosti, ali se eksteriorizira u novost koja ”nije više sudbina, nego volja“, novost predanja duše: ”Čovjek se ne može eksteriorizirati u činu ljubavi sve dok ne postane duša što ju je probudio Bog“ koji jedini može zapovjediti Ljubav, a ”ljubav prema Bogu eksteriorizira se u ljubavi prema bližnjem“ – kaže Rosenzweig.

Premda je osjećaj ovisnosti kakav karakterizira vjeru, naizgled u opreci prema moralnoj autonomiji, promotrimo li ga u okviru odnosa ”jedan Bog“ i ”Bog-ljubav“, možemo ga vidjeti kao prethodnost: ”Jer si ljubljen, i ti ljubi“.

Iznimka, tj. nadilaženje mediokriteta zakona kao ekvivalencije ili izvršenja pravednosti (zapovijed-vršenje-nagrada ili zapovijed-kršenje-kazna), moguće je u logici viška, odnosno u probijanju granica zakona u ljubavi kao praštanju, bezuvjetnosti, nenasilju. Logika viška u distributivnu pravdu – kakva nastoji uvesti u odnose nejednakosti najviši stupanj jednakosti – i korekturnu pravdu – kakva se očituje u kaznenom pravu, nastojeći dodjeljivati kazne razmjerne prekršajima – uvodi disproporciju

Iznimka, tj. nadilaženje mediokriteta zakona kao ekvivalencije ili izvršenja pravednosti (zapovijed-vršenje-nagrada ili zapovijed-kršenje-kazna), moguće je u logici viška, odnosno u probijanju granica zakona u ljubavi kao praštanju, bezuvjetnosti, nenasilju.

Logika viška u distributivnu pravdu – kakva nastoji uvesti u odnose nejednakosti najviši stupanj jednakosti – i korekturnu pravdu – kakva se očituje u kaznenom pravu, nastojeći dodjeljivati kazne razmjerne prekršajima – uvodi disproporciju (po takvoj logici ne dijeli se svima jednako, nego prema potrebama te ne kažnjava razmjerno s prekršajima, nego kadikad prašta). Pravda nasuprot sebe ima ”slučaj“ bez lica, svakoga. Stoga Emmanuel Lévinas preriče Šestu zapovijed intenzivirajući je i poosobljujući: ”Ne ubij me“.

Ova disproporcija otvara mogućnost za nadilaženje okvira pravednosti i potvrđuje je u njezinu temeljnu moralnom projektu koji je u konačnici – ljubav.

Ljubav ima svoju ulogu upravo u središtu same institucije zajednice kakvu konstituiraju pozitivno, bezinteresno pravo: ona u nužnu bezinteresnost pravednosti unosi slobodno zaduživanje unutar uzajamne solidarnosti.

Ljubav preobraća pravednost prema njezinu najvišem idealu koji je: snagom primjera pridonijeti izuzeću od efektivne univerzalizacije moralnog reda. Suspenzija morala granica je zakona kakav se kategorički nameće u povijesnom iskustvu. Najradikalniji primjer Isusova je zapovijed o ljubavi prema neprijateljima.

    •  Papa Franjo nas poziva: ''Činimo sve dobro koje možemo!''
    •  Britanska monarhija, Crkva i sinodalnost
    •  S odlaskom profesora Žmegača otišao je cijeli jedan svijet
    •  Želim li da se svijet promijeni?
    •  Prostor za trećeg(a) - opće dobro - u dijalogu
    •  Antisemitizam u Hrvatskoj i dalje je prisutna anomalija
    •  Susret s Irinom iz Mariupolja
    •  Bio nam dobar Prelazak!
    •  Refleksija uz rat u Ukrajini: što znači – biti za mir?
    •  Thich Nhat Hanh – učitelj za 21. stoljeće

> Svi tekstovi ovog autora