novinarstvo s potpisom
U koloni ispred naplatnih kućica u Lučkom, u beskrajnoj zmiji od usijanog automobilskog lima, iznenada su mi u pamet došle trafikantice. Zadivljujuće su mi te gospođe kojima poslodavac gotovo svakodnevno širi opseg posla, te prodaju i novine, i knjige, i DVD-ove, i sladolede, i vruću kavu i hladne sokove, i igračke i grickalice, i srećke, i kod kojih možeš platiti struju ili vodu, i primiti ili poslati paket, i promijeniti devize, i podići gotovinu…
Jedva bi se moglo i nabrojiti robe i usluge koje se tu nude. Svaka je trafikantica u Tisku kao mnogoruka hinduistička boginja Kali, u isto vrijeme radi nekoliko poslova, a mjesečno zaradi možda i manje od pametnjakovića u naplatnim kućicama na autocesti, koji prodaju jednu jedinu stvar.
Predstavite sebi dućan s jednim artiklom, da netko dobiva plaću prodajući, na primjer, samo crne gumene čizme od broja 35 do broja 47. Nešto poput toga posljednji je put viđeno prije pedeset godina u Dušanbeu, glavnom gradu Tadžičke Sovjetske Socijalističke Republike.
Otkad je kapitalizam zavladao, u našem svijetu nije zaista ostalo mnogo tako uzaludnih i glupih poslova kao što je naplaćivanje cestarine. Danas u Hrvatskoj jedino debilnije od toga su saborski mandati Nevenke Bečić i Željka Keruma.
Gledajući stotine i stotine kola što su se u četveroredu, kao ustaška vojska na Bleiburgu, natiskali ispred kioska s rampama, ispunio me onaj osobiti gnjev što se javi kad morate trpjeti nasilje neradnika i budala. Prošli petak, kad su turisti prvi put u sezoni došli u značajnijem broju i od toga se zaštopala uska grla na naplatnim kućicama, bio je takav jedan dan.
Vukući se mic po mic u treperavoj srpanjskoj jari na plus četrdeset, samo da bi mi službeno lice kroz prozorčić pružilo malu pravokutnu potvrdu, koju ću 380 kilometara jugoistočno vratiti njegovoj kolegici ili kolegi zajedno sa svotom cestarine propisanom za vozila druge kategorije, poželio sam zadaviti ministra prometa, ili premijera, ili predsjednika javnog poduzeća Hrvatske autoceste, ili barem mladu reportersku uzdanicu državne televizije što je iscrpljeni narod zaskakala glupim pitanjima.
Koji je uopće smisao onih što u točki A dijele pravokutne potvrde, da bi ih u točki B uzimali natrag? Veći dio godine besposleno drijemaju na pustim autocestama, a kad im posao u srpnju i kolovozu napokon dođe, oni ga nisu u stanju valjano obaviti. Imaju dvije faze, ne znaš koja je gora: ili rade gužvu, ili ne rade ništa.
A najljepše od svega, potpuno su nepotrebni. Jedna bi ih mala naljepnica u kutu šoferšajbe valjano zamijenila, samoljepiva najlonska vinjeta, neusporedivo jeftinija, jer ne traži ni plaću ni mirovinsko ni zdravstveno osiguranje ni godišnji odmor ili porodiljski, učinila bi suvišnim i kućice i one iz kućica.
Moj prijatelj Živko, srednjoškolski nastavnik, diplomirani inženjer agronomije koji će uskoro doktorirati, samo napola u šali tvrdi kako bi u trenutku i bez razmišljanja sva svoja profesionalna dostignuća zamijenio za posao u naplatnim kućicama u kaštelanskoj Zagori.
Znate taj izlaz, Vučevica 24a, naknadno je ucrtan i napravljen samo da bi se bivšem premijeru Ivi Sanaderu skratio put do rodnih Dugobaba. Dnevno valjda ni tri auta tu ne prođu, i to sad u sezoni, a u studenom i prosincu nitko zacijelo ne bi ni primijetio ako koji iz kućice čitav tjedan nije došao na posao.
Vrijednosti su u jednoj zemlji, u jednoj državi i društvu temeljito pogrešne i sjebane kad netko visokoobrazovan žudi za bezveznim, nezahtjevnim poslom, koji zapravo i ne treba biti posao jer bi najlonska naljepnica bila jednako funkcionalna kao i čovjek.
Čemu se školovati, čitati knjige, upisivati fakultete i braniti doktorate kad se za neznatno manji novac nudi obilje slobodnog vremena i udoban tapecirani stolac u klimatiziranom kiosku u Vučevici? Opaža li itko da su oni koji nude na desetke roba i usluga jednako plaćeni kao oni što na autocesti prodaju samo jednu stvar i ima li i u koga želje da se takve nepravde isprave?
I što ja uopće radim ovdje, upita se naposljetku čovjek na plus četrdeset Celzija u gužvi pred naplatnim kućicama na Lučkom? Da sam pametan, ne bih ni putovao jugoistočno, već bih se lijepo okrenuo put Macelja.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).