Ekumenska ”ekstremizacija”

(Opaska uredništva: na našu adresu je stigao tekst Nebojiše Zelića i Zorana Grozdanova iz Rijeke kojim reagiraju na otvoreno pismo Ekumenskog odbora grada Rijeke odaslano kao kritika na predstavu “Hrvatsko glumište” Olivera Frljića i Marina Blaževića. Donosimo, kronološkim redom, rečeno otvoreno pismo i reakciju gospode Zelića i Grozdanova).

 

Otvoreno pismo javnosti ”Isprovocirani na dijalog’’

 

Predstava “Hrvatsko glumište” koja se izvodi u HNK “Ivana pl. Zajca” izazvala je i još uvijek izaziva ne malo kontroverzi. Uz prozvane glumce koji su već reagirali, zaposlenike kazališta koji su se svojim pismom požalili riječkom nadbiskupu, te veći dio riječke i šire hrvatske javnosti, Ekumenski odbor grada Rijeke, Islamska vjerska zajednica, Evanđeoska pentekostna crkva “Krista Kralja” i podupirajuće udruge i molitvene zajednice, izražavaju svoje nezadovoljstvo i ožalošćenost zbog obeščašćivanja onoga što vjernici drže svetim.

 

Vjerujući da je redatelju predstave nakana kritičkim propitivanjem ispravljati društvene devijacije, a poučeni nedavnim nemilim događajem u Parizu, iz naravi našeg djelovanja, pozivamo da se umjesto nepotrebnog daljnjeg zaoštravanje odnosa, i provociranja zbog provokacije same, povede razgovor o vrijednostima koje društveni čimbenici zastupaju: sloboda, tolerancija, odgovornost i ljubav prema bližnjemu.

 

Sam početak dijaloga otvorio bi novu stranicu u društvenom životu Grada Rijeke čime bi se pokazalo da tolerancija i uvažavanje nisu samo zastava kojom se maše, parola bez sadržaja i privilegija jednih, već se odnosi na sve njegove građane ma otkud dolazili.

 

Rijeka, 15. siječnja 2015.

 

Ekumenski odbor grada Rijeke i još 19 potpisnica

 

***

 

Odgovor na otvoreno pismo Ekumenskog odbora grada Rijeke

 

Je li dijalog moguć bez samokritike?

 

Ekumenski odbor grada Rijeke, tijelo oformljeno da svojim sastancima i djelovanjem progovara o otvorenim temama koje su uzrok podjela tih zajednica te da u duhu njihova utemeljitelja, usprkos svojim razlikama, pronađu zajedničke točke vjerovanja i djelovanja u petak je, 15. siječnja 2015. godine održao tiskovnu konferenciju na kojoj je predstavljen plan i program ”Molitvene osmine za jedinstvo kršćana”.

 

Međutim, na toj tiskovnoj konferenciji dogodilo se nešto posve neuobičajeno za takav događaj jer su predstavnici vjerskih zajednica pročitali otvoreno pismo pod naslovom Isprovocirani na dijalog, u svrhu promicanja tolerancije, dijaloga i razumijevanja u našem duboko polariziranom društvu. Osim vođa glavnih vjerskih zajednica u Rijeci, pismo su potpisale i brojne katoličke udruge.

Unatoč namjeri potpisnika pisma da se ”umjesto nepotrebnog daljnjeg zaoštravanja odnosa, i provociranja zbog provokacije same, povede razgovor o vrijednostima koje društveni čimbenici zastupaju: sloboda, tolerancija, odgovornost i ljubav prema bližnjemu”, smatramo da su u svojoj polazišnoj točki oni u potpunosti promašili svoju namjeru čime su učinili izlišnim svako pozivanje na toleranciju, razumijevanje i dijalog

 

Kao organizatori niza javnih tribina Religija i javnost koje se održavaju na Filozofskom fakultetu u Rijeci od početka ove akademske godine, odlučili smo reagirati na gore spomenuto otvoreno pismo jer te tribine, u prvom redu, imaju namjeru stvaranja mjesta javnoga dijaloga između građana koji su vjernici i onih koji to nisu, stvaranja mjesta susreta u kojem će se predstaviti vjerska uvjerenja na manje monolitan način, čime želimo razbiti međusobne predrasude i možda započeti jedan dijalog na postavkama drugačijim od onih koje prevladavaju u postojećim javnim raspravama. U takve postojeće rasprave spada i ovo otvoreno pismo vjerskih vođa i katoličkih udruga.

 

Unatoč namjeri potpisnika pisma da se ”umjesto nepotrebnog daljnjeg zaoštravanja odnosa, i provociranja zbog provokacije same, povede razgovor o vrijednostima koje društveni čimbenici zastupaju: sloboda, tolerancija, odgovornost i ljubav prema bližnjemu”, smatramo da su u svojoj polazišnoj točki oni u potpunosti promašili svoju namjeru čime su učinili izlišnim svako pozivanje na toleranciju, razumijevanje i dijalog.

 

Naime, potpisnici pisma navode dva glavna uzroka svoje reakcije: nemile događaje u Parizu i predstavu Olivera Frljića Hrvatsko glumište, koja je podigla podosta prašine kako u našemu gradu tako i u Hrvatskoj.

 

Odakle Frljić u ovoj konstrukciji nije nam jasno, kao i koje on veze ima s događajima u Parizu, osim ako se ne radi o tvrdnji (barem implicitnoj) da ”provokacije” poput Frljićevih u predstavi mogu dovesti ili dovode do napada onih koji se s tim provokacijama ne slažu.

 

Zanimljivo je da se, samo dva dana nakon objavljivanja pisma, pred HNK Ivana pl. Zajca dogodio prosvjed pripadnika Opusa Dei koji su otvoreno upozorili (i prijetili) da se zbog ovakvih provokacija događa ”zlo”, čime su nedvosmisleno povezali Frljićevu predstavu s bezumnim napadom u Parizu.

 

U ovoj izjavi, što i jest njezin najveći problem, očituje se nemogućnost, gotovo i nesposobnost vjerskih lidera da uključe u svoj tekst ono što se naziva ”samokritika”. Izgleda kao da su tim liderima promakle riječi predstavnika iz njihovih redova o ”apologiji mržnje”, ”demonskom zadahu koji se šiti”, o ”udbaško-komunističkim raljama” ili o ”onima koji dolaze preko Dunava ubijati našu djecu” ili pak, što je vjerojatno najeklatantniji primjer ”zloupotrebe religijskih svetinja” (na koje se danas toliko zdušno svi pozivaju), doček biskupa Košića osuđenome ratnome zločincu Dariju Kordiću i njegova usporedba Kordićeve osude s nevinošću kojom je i Isus došao na križ. Ili možda, u što ne želimo vjerovati, u tim govorima mržnje i vrijeđanju vjerničkih osjećaja potpisnici otvorenog pisma ne vide ništa sporno.

S kojim moralnim kapitalom vjerski lideri i katoličke udruge upiru prstom na zloporabu vjerskih osjećaja onih koji ”obeščašćuju ono što vjernici drže svetim”? Po našemu sudu, s vrlo malim ili gotovo nikakvim, upravo zbog posvemašnjeg nedostatka samokritike koja se, i kada je ima, svodi na apstraktno priznanje svojih pogrešaka i propusta, a nikako na otvorenu kritiku

 

Predstavlja li obrana mržnje, korištenje oltara (svetinje?) za govor mržnje prema susjednom srpskom narodu ili pak usporedba ratnoga zločinca s Isusom Kristom (nije li i on svetinja?) puno pogubniju i dugoročno mnogo štetniju zloupotrebu vjerskih simbola od redatelja koji je na sebi svojstven način želio uputiti na slične takve zloupotrebe?

 

Valja imati na umu da se ovdje radi o govoru biskupa, nadbiskupa, o govoru studentskoga kapelana i teologa koji imaju mnogo veći i izravniji utjecaj na vjernike i na društvo no što to jedan redatelj kazališnih predstava ikada može imati.

 

I, naravno, valja također imati na umu da su autori i potpisnici otvorenog pisma u velikoj većini predstavnici onih vjerskih zajednica kojima je u srži njihova vjerovanja utjelovljeni Bog koji je i sam bio posve bogohulan prema društvu u kojemu se nalazio i koji je uvelike vrijeđao vjerske osjećaje vladajućih vjerskih elita. To sržno uvjerenje predstavlja obavezu da se drugačije odnose prema ”vrijeđanju vjerskih osjećaja” te da ih razumiju na posve drugačiji način.

 

Nedostatak te samokritike, čime se priprema teren za bujanje takvih izraza mržnje i bogohuljenja u njihovim redovima, upravo je pandorina kutija kojom, mimo njihova znanja i namjera, ili baš zbog njih, omogućuju da se u njihovim zajednicama odgajaju ljudi, napose mladi, koji možda neće posegnuti za bombom zbog ”povrede vjerskih osjećaja”, ali će u svakom slučaju te povrede vrebati na svakome koraku, otvoreno prijetiti i time značajno pridonijeti ekstremizaciji javnoga prostora.

 

Što bi bilo, primjerice, da su potpisnici pisma jasno osudili te zloupotrebe i povredu vjerskih osjećaja i simbola njihove vlastite vjere i da su ih prepoznali među svojim redovima? I što bi to onda značilo za njihovu osudu Frljićeve predstave? Ne predstavlja li baš takav čin početak mogućega započinjanja razgovora, a ne nepotrebnog daljnjeg zaoštravanja?

 

Naravno, gore potpisani predstavnici vjerskih zajednica i građani koji tim zajednicama pripadaju imaju svako pravo iznositi svoje stavove i sudove o umjetničkim djelima, jednako kao što umjetnici imaju svako pravo iznositi svoje sudove i stavove o tim zajednicama, njihovim uvjerenjima, povijesnom djelovanju i simbolima.

Također, vrlo je čudno da su se vjerski predstavnici odlučili na dijalog zato jer su bili ”isprovocirani”, a ne zato jer imaju iskrenu želju voditi razgovor s građanima koji tim zajednicama ne pripadaju. (Pretpostavljamo da se ta isprovociranost nije odnosila na njihov međusobni dijalog). Možda je to zato jer kao kršćani (ili kao vjernici) čine većinu ovog društva pa smatraju da dijalog nije potreban sve dok ih manjina ne isprovocira?

 

Frljićeva predstava je podložna kritici i treba je kritizirati (kao i njegove reakcije na pisma onih koje je ta predstava uvrijedila), no tko to može činiti i s kojim pretpostavkama?

 

Drugim riječima, s kojim moralnim kapitalom vjerski lideri i katoličke udruge upiru prstom na zloporabu vjerskih osjećaja onih koji ”obeščašćuju ono što vjernici drže svetim”?

 

Po našemu sudu, s vrlo malim ili gotovo nikakvim, upravo zbog posvemašnjeg nedostatka samokritike koja se, i kada je ima, svodi na apstraktno priznanje svojih pogrešaka i propusta, a nikako na otvorenu kritiku.

 

Također, vrlo je čudno da su se vjerski predstavnici odlučili na dijalog zato jer su bili ”isprovocirani”, a ne zato jer imaju iskrenu želju voditi razgovor s građanima koji tim zajednicama ne pripadaju. (Pretpostavljamo da se ta isprovociranost nije odnosila na njihov međusobni dijalog). Možda je to zato jer kao kršćani (ili kao vjernici) čine većinu ovog društva pa smatraju da dijalog nije potreban sve dok ih manjina ne isprovocira? Ukoliko je to tako, onda je ta provokacija ispunila svoju funkciju i nikako nije bila provokacija zbog provokacije same.

 

Naposljetku, ako bi trebali izvući neke pouke iz ”nemilih događaja u Parizu“ onda je to prije svega pouka da se dijalog treba stalno odvijati i da se trebamo međusobno upoznavati i naučiti poštivati osobe i stavove i uvjerenja koja smatramo lažnim, pogrešnim i grešnim.

 

Pouka događaja u Parizu, kao i onih događaja i predstava koje vjerski lideri i katoličke udruge povezuju s Parizom, prvenstveno je ta da vjerske zajednice trebaju preispitati svoju ulogu i svoj položaj u stvaranju ozračja netolerancije i isključivosti. Pouka koju svi građani trebaju iz toga izvući jest da se bore za slobodu svojega mišljenja i spremnost da kritiziraju predstavnike svojih vjerskih zajednica kao i svjetonazorskih istomišljenika.

 

Zbog ovakvog razumijevanja provokacije, uz potpuni nedostatak samokritike kakav je iznešen u otvorenom pismu i, još ekstremnije, na prosvjedu pred kazalištem, bojimo se da dijalog nije moguć i da vodi daljnjoj ekstremizaciji društva.

 

Nebojša Zelić i Zoran Grozdanov

> Svi tekstovi ovog autora