Empatija kao civilizacijski iskorak za humaniste i kršćane

(Razmišljanja tijekom Velikog tjedna)

Veliki tjedan, meditacije o Pasiji – Isusovoj muci i smrti, navode na svakojake asocijacije. Jedan motiv iz ”Muke po Mateju” Johanna Sebastiana Bacha (BWV 244), oratorijski napjev Jude Iškariotskoga, Gebt mir meinen Jesum wieder (”Vratite mi Isusa”), odišu količinom očaja koja se sručila na doskorašnjega Isusova učenika Judu, kad osvijesti težinu svoga izdajničkog čina i zbog posljedica kojih je postao naknadno svjestan. Mogao je pretpostaviti da žrtva izdaje neće moći računati na milost svetoga Sanhedrina i da će mu rimski namjesnik morati potvrditi smrtnu presudu što ju je donijelo visoko svećenstvo.

”Vratite mi Isusa”, zavapio je čovjek koji je prekasno progledao i shvatio da će njegov čin izazvati lančanu reakciju koja će završiti nepopravljivom pravosudnom pogreškom. Očajni Juda ne vidi mogućnost da će mu biti oprošten preveliki grijeh, nego poseže za užetom i stablom.

Filozof Alain de Botton, ateist po odgoju i opredjeljenju, u fazi proživljavanja ”krize nevjere”, priznao je: ”Moji su osjećaji dvojbe počeli izvirati slušanjem Bachovih kantata…” (Alain de Botton, Religion for Atheists. London, Penguin Books, 2012., str. 13).

Konačnost smrtne kazne i očaj zbog toga što je ona izrečena zbog pravosudne greške odvajkada je glavni argument protivnika smrtne kazne i zagovornika njezinog ukidanja. No usprkos tomu Katolička Crkva je oduvijek gajila stanovitu ”toleranciju”, priznajući državi pravo da primijeni smrtnu kaznu kao ultima ratio.

Tek je 2018. godine papa Franjo ukinućem odredbi o smrtnoj kazni u ”Katekizmu Katoličke Crkve” iz 1992. godine, koje su odražavale razumijevanje za svjetovni pravni poredak koji u određenim, (navodno) strogo definiranim slučajevima primjenjuje smrtnu kaznu, ”ako treba zaštititi opće dobro od počinitelja teških zločina”. Papa Franjo je ukinuo ”tolerantnost”, proglasio ”bezuvjetnu nedodirljivost ljudskog dostojanstva i prava ljudske osobe”, a sve to mora vrijediti i za počinitelje najtežih krivičnih djela jer ni takva osoba ne gubi svoje dostojanstvo.

Gledajući ovih dana natečena i krvava lica (navodnih) atentatora na posjetitelje koncertne dvorane pored Moskve, pretpostavljam da je svatko pomislio da ni najteži zločinac ne bi trebao izgubiti svoje dostojanstvo i da bi trebao imati pravo na pošteno suđenje, a prije svega na uvažavanje ljudske fizičke i psihičke cjelovitosti. No sve što smo vidjeli u ovom slučaju upućuje na pretpostavku da su atentatori već u istražnom zatvoru bili izloženi surovom mučenju. Atentat koji stoji živote stotina nedužnih žrtava, izaziva poriv osvete, umjesto empatije. Empatija bi i za najbrutalnije ubojice, bio kršćanski odgovor, smatra papa Franjo.

Uvažavanje ljudskog dostojanstva i za teškog zločinca, ”civilizacijski je iskorak”, poručio je pravnik i ministar europskog, čak svjetskog formata i ugleda – nedavno preminuli bivši francuski ministar pravosuđa (1981.-1986.) Robert Badinter (1928. – 9. veljače 2024.). Badinter je u Francuskoj bio ”sinonim uspješne borbe protiv smrtne kazne”, ”svjetlo europskog prosvjetiteljstva”, kako je naglasio u svom govoru francuski predsjednik Emmanuel Macron na komemoraciji za bivšeg ministra Badintera, 14. veljače 2024. godine.

Badinter je 17. rujna 1981. godine, nakon samo četiri mjeseca energične borbe za ukinuće smrtne kazne, uspio u svojoj nakani. Kad je francuski parlament donio odluku, Badinter je konstatirao da je nakon dvjesto godina ”giljotina konačno nestala iz Francuske” i da je nesretno nasljeđe zastranjene Francuske revolucije (”revolucija koja je požderala svoju djecu”) prevladano. Prevladano je i zakonom protiv specijalnog suda za počinitelja kaznenih djela protiv sigurnosti države (Cour de sûreté de l’État) i protiv vojnog sudstva u mirnodopskim uvjetima. ”Svjetlo prosvjetiteljstva” zasjalo je i u Francuskoj, da bi se širilo i diljem kulturnog, humanističkog svijeta.

Pokojni Badinter ostavio je u nasljedstvo međunarodnim organizacijama i svjetskoj zajednici priliku da se izbore za ukinuće smrtne kazne na globalnom planu. ”Vijeće Europe preuzima na sebe svoj dio odgovornosti”, naglasila je glavna tajnica te međunarodne organizacije Marija Pejčinović Burić podsjećajući na potpisivanje deklaracije šefova država i vlada u svibnju 2023. godine u Reykjaviku.

Ukinuće smrtne kazne u Francuskoj prokrčilo je put k potpisivanju protokola broj 6 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih i temeljnih prava usvojenu 1983. godine, koja je propisala ukinuće smrtne kazne u mirnodopskim uvjetima, s time da je definitivno onemogućeno njezino ponovno uvođenje. Badinter je inzistirao na proširenju zabrane smrtne kazne u uvjetima ratnog stanja, a ostvarenje tog cilja obvezuje buduće generacije.

Drugo Badinterovo dostignuće, kojim je poništio utjecaj fašističkog vichyjevskog zakonodavstva, bila je zakonska dekriminalizacija homoseksualnosti. ”Zemlja poznaje društvo u kojem vladaju samovolja, netolerancija i bezakonje. Fanatizam i(li) rasizam su uvijek iznova zatrubili na hajku na homoseksualnost. Takva diskriminacija, tlačenje i podjarmljivanje drugoga nespojivi su s humanizmom i s idealom slobode”, upozorio je građane i građanke svoje zemlje, ali i svjetsku zajednicu da je vrijeme da se svi dosjete što duguju homoseksualcima kao i svim građanima.

Badinter je svojim imenom i djelovanjem podržavao Deklaraciju o općoj nekažnjivosti homoseksualnosti (Pour une dépénalisation universelle de l’homosexualité), koju je Francuska službeno podnijela Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda. Uz ove zakonske pothvate doneseni su i drugi s istim ciljem: jačanje vladavine prava i promicanje položaja pojedinca pred pravosuđem. Badinter je izborio pravo svakoj osobi da se sa svojim sudskim predmetom izravno obrati Europskom sudu za ljudska prava, a za osuđenike da im se poboljšaju uvjeti izdržavanja kazni.

Po pitanjima vezanim uz poštivanje ljudskih prava i nedodirljivosti ljudskog dostojanstva Badinter se i u javnim raspravama izjasnio posve nedvojbeno da je postalo jasno kako za njega nema diskusije. U televizijskoj raspravi o ukinuću smrtne kazne odbrusio je jednoj sugovornici, kad je spomenula: ”Pa naravno, u pravu ste, ali…”, na što je on rezolutno kazao: ”Ne, gospođo, nema ali!” (Non, Madame, il n’y a pas de mais!).

Robert Badinter je u obrazloženjima svoga angažmana isticao osjećaj odgovornosti i zahvalnosti zato što je izmaknuo istrebljenju zbog židovskog porijekla, dok mu je otac deportiran iz Lyona u logor smrti Sobibor i ondje ubijen.

Proučivši dokumentaciju u vezi s izručenjem lyonskog šefa Gestapoa, Klausa Barbieja, ”Lyonskog koljača”, Badinter je naišao na naredbe o deportaciji lyonskih Židova 1943. godine, među kojima je bila naredba o deportaciji Simeona Badintera, njegova oca, s vlastoručnim Barbiejevim potpisom. U tom trenutku Badinter je demonstrirao ad oculos svoj kriterij ljudskosti. Kao ministar pravosuđa, pripremajući suđenje Barbieju, Badinter je inzistirao na tome da taj ubojica stotine tisuće francuskih Židova u Sobiboru, mora imati pravo na pošteno suđenje, u skladu s normama pravne države. ”To je civilizacijski iskorak”, naglasio je.

Badinter, nereligiozni, židovski ljevičar, borio se protiv smrtne kazne, a za jednakost i nediskriminiranje seksualnih manjina s humanističke osnove. Nije poznato koliko je papa Franjo upoznat s europskom humanističkom tradicijom poštivanja ljudskog dostojanstva, no obojica čine civilizacijski iskorak po tom pitanju, a ne samo po tom humanom činu.

I za Roberta Badintera i za papu Franju ukinuće smrtne kazne pobjeda je Čovjeka nad samim sobom, nad ljudskom naravlju u kojoj čame primitivni porivi. Zakon koji omogućava krvnu osvetu, primitivan je odgovor na skandal zločina, a odricanje od toga je korak dalje u humanizaciji Čovjeka i, u konačnici, svijeta. Empatiju je pokazao čak i izdajica Juda, koji je uvidio posljedice svoje izdaje i očajavao zbog njih.

P.S. Hrvatska duguje pokojnom Robertu Badinteru sjećanje na njegov doprinos oko rješavanja pitanja sukcesije nakon raspale SFRJ. Hrvatska je, nadam se, zapamtila Badintera po djelu koje je za povijest osamostaljivanja i stjecanja državne samobitnosti od presudne važnosti. Od 27. kolovoza 1991. do 1993. godine Badinter je predvodio komisiju u kojoj je bilo petero predsjednika ustavnih sudova zemalja članica tadašnje Europske ekonomske zajednice, sada EU: Francuske, Njemačke, Italije, Španjolske i Belgije.

”Badinterova komisija” ustanovila je da se SFRJ raspala, tako da više ne postoji kao država, da je SR Jugoslavija (proglašena 27. travnja 1992.) nova država koja nije bila sljednica SFRJ, da nijedna država sljednica nije imala pravo nastaviti članstvo SFRJ u međunarodnim organizacijama, da se Hrvatska i Slovenija smatraju sljednicama bivše države od 8. listopada 1991., Makedonija od 17. studenoga 1991., BIH od 6. travnja 1992., SR Jugoslavija (Srbija i Crna Gora) od 27. travnja 1992. i, naposljetku, granice između bivših federalnih jedinica smatraju se državnim granicama sljednica i ne mogu se mijenjati silom, nego samo sporazumom (Juraj Andrassy – Božidar Bakotić – Budislav Vukas, Međunarodno pravo 1, Zagreb, 1998., str. 276-277).

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Pokušaj da shvatimo papu Pija XII. sine ira et studio
    •  Tko je svet? Kanonizacije su problematične
    •  Svjetska biskupska sinoda – proces samorefleksije
    •  Nihil obstatili kako vjernike voditi žedne preko vode
    •  Papa na strani migranata – no treba čuti i drugu stranu
    •  Nimalo blagdanske misli o svetkovini Marijinog uznesenja
    •  Otvorenje OI u znaku povrijeđenih osjećaja vjernika
    •  Slavimo one koji su dio ljudi kojim je Antigona prva heroina
    •  Socijalni tjedan, Trst: Oduševljenje i iritacije
    •  Novi dokument o rimskom biskupu: ni revolucija ni evolucija

> Svi tekstovi ovog autora