Enciklika Fratelli tutti za društvo socijalne pravde i mira

Papa Franjo, slijedeći onoga čije ime je uzeo, svetoga Franju Asiškog, zaputio se u subotu 3. listopada ove godine ravno u Asiz kako bi tamo na svečevom grobu potpisao svoju novu, sada već treću encikliku Fratelli tutti – O bratstvu i sestrinstvu i socijalnom prijateljstvu (koja je sutra dan, nedjelja 4. listopada, na blagdan sveca, obznanjena u Rimu) i koju bi zbog njezinog sadržaja zacijelo supotpisao i sam sveti Franjo – zaljubljenik u prirodu i ljude bez obzira na njihove prirodne (rasne, tjelesne, umne) ili društvene (civilizacijske, kulturne, religijske, nacionalne) razlike.

Impresioniran ličnošću i djelom sv. Franje, Papa već na početku svoje nove enciklike navodi da ga je ”ovaj svetac bratske i sestrinske ljubavi, jednostavnosti i radosti” potaknuo kako na pisanje (prethodne) enciklike Laudato si’ tako i na pisanje ove enciklike.

”Svugdje je sijao mir i išao svojim putem na strani siromašnih, napuštenih, bolesnih, isključenih i najmanjih”, imao je ”srce bez granica, sposobno preskočiti provaliju podrijetla, nacionalnosti, boje kože i religije.”

Posebno ga je dirnuo posjet sv. Franje sultanu Malik-al-Kamilu u Egiptu kada je pozvao sve da izbjegavaju svaki oblik agresije i svađe i da se radi toga ”podčine” čak i onima koji nisu njihove vjere.

”Stoga svakoj nevinoj žrtvi dugujemo jednako poštovanje. Tu ne može biti razlike ni rasne ni nacionalne, ni konfesionalne, ni stranačke.” Upravo bi ova citirana rečenica iz pisma HBK mogla biti moto on-line rasprave o značenju enciklike Fratelli tutti za suvremeno hrvatsko društvo

Također, na pisanje ove i ovakve enciklike svojim životnim djelovanjem inspirirali su ga i mnogi nekatolici kao što su Martin Luther King, Desmond Tutu, Mahatma Gandi ili Ahmad Al-Tayyeb.

Enciklika Fratelli tutti, koju možemo naći u prijevodu na nekoliko svjetskih jezika (ali ne i na hrvatskome), naišla je na uistinu pozitivan odjek u Europi i svijetu, i među katolicima i među onima koji drukčije vjeruju ili nikako ne vjeruju.

Najveći broj onih koji su je čitali i komentirali i u crkvenim i u izvancrkvenim, laičkim krugovima, slažu se u tome da je nova Franjina enciklika univerzalni poziv svim ljudima dobre volje na dijalog temeljen na poštovanju ljudskoga dostojanstva bez obzira na civilizacijsku, kulturnu, religijsku, nacionalnu, rasnu, rodnu različitost, odnosno, kako to reče biskup dr. Georg Bätzing, predsjednik Njemačke biskupske konferencije, enciklika je ”snažan apel za svesvjetsku solidarnost i međunarodnu suradnju” kako bi se ispunila Papina želja o izgradnji svijeta ”koji će svim ljudima nuditi zemlju, domovinu i rad”.

Enciklika je, nastavlja biskup Bätzing, zvono za buđenje (Weckruf) – da se nađemo zajedno, da se susretnemo; uzvik opominjanja (Mahnruf) – da ne zaboravimo bližnjega i uzvik nade (Hoffnungsruf) – koji od nas traži da rušimo zidove i jačamo zajedništvo.

Također, aktualnošću tema kojima se bavi, enciklika iznova skreće pozornost svijeta na stranputice i probleme s kojima se susreće suvremeno čovječanstvo, posebno u nerazvijenim i ratom zahvaćenim područjima.

U njoj papa Franjo, kao i mnogi vizionari do sada, iznosi svoj san, svoju viziju jednoga novog ljudskog društva koje bi bilo po mjeri svih, i iznova upozorava da slobodno tržište ne može riješiti probleme ovoga svijeta nego neka nova bolja politika i neka bolja međusobna solidarnost.

A da je to tako, pokazuje i slučaj pandemije koronavirusa koja, smatra papa Franjo, nije nikakva Božja kazna, nego nas je njezin ”snažni, tvrdi i neočekivani udar prisilio da mislimo na sve ljude umjesto na korist pojedinaca” i time ponovno pozvao ”da razmislimo o svojim životnim stilovima, svojim odnosima, organizaciji društva u kojemu živimo i prije svega o smislu vlastite egzistencije”.

Papa se u ovoj enciklici osvrće i na rastući populizam, pretjerani, uskogrudni, nasilni i agresivni nacionalizam kao i sve okrutniji egoizam zbog čega bi Crkva trebala biti onaj ”kritički duh” koji će znati pravovremeno ukazati na opasnosti.

A što i kako s enciklikom u Hrvatskoj?

Sudeći prema onome kako se u Hrvatskoj počelo odnositi prema ovoj Papinoj enciklici, bit ću slobodan već na početku ovoga teksta predložiti on-line raspravu (okrugli stol) u organizaciji portala Autograf o značenju enciklike Fratelli tutti za suvremeni svijet, ali i o njezinu značenju za ozdravljenje hrvatskog društva od nacionalne pandemije nacionalizma, klerikalizma i fundamentalizma.

U raspravi bi mogli (trebali) sudjelovati i predstavnici svih naših religijskih konfesija i nevjernici i agnostici. Raspravom o ovoj enciklici i njezinim porukama mnogi u Hrvatskoj pobliže bi se upoznali s kršćanskim katoličkim pristupom rješavanju problema suvremenoga svijeta.

Bio bi to događaj kojim bi se pokazalo da hrvatski kršćani (katolici i drugi) mogu ne samo prihvatiti postojeću društvenu zbilju, nego i da su spremni u suočavanju s njom da(va)ti svoj doprinos njezinom suoblikovanju i poboljšanju, uvijek svjesni da kotač razvoja suvremenog svijeta ne mogu vratiti natrag.

Papa se u ovoj enciklici osvrće i na rastući populizam, pretjerani, uskogrudni, nasilni i agresivni nacionalizam kao i sve okrutniji egoizam zbog čega bi Crkva trebala biti onaj ”kritički duh” koji će znati pravovremeno ukazati na opasnosti

Ne bude li tako, katolički vjernici u Hrvatskoj ostat će ne samo uskraćeni za kritičko sagledavanje doprinosa enciklike Fratelli tutti za hrvatsko društvo, posebno u području ekumenskog i međureligijskog dijaloga, opraštanja, pomirenja, nego će biti prepušteni paušalnim ocjenama pojedinih katoličkih agitatora i tumača svega i svačega kao što se to dogodilo netom nakon objavljivanja enciklike u Rimu na portalu hrvatskih teologa Vjera i djela na kojem je objavljen tekst  ”Taktičko predusretanje propitivanja enciklike pape Franje Fratelli tutti i eutaniziranje vjerničke kritičnosti” koji potpisuje glavna urednica toga portala, teologinja, mr. sc. Snježana Majdandžić-Gladić, inače vjeroučiteljica u Ekonomskoj školi u Osijeku.

Nakana ovoga mog priloga nije polemika s tim tekstom i njegovom autoricom, jer tekst predstavlja agitpropski obračun s ”nepopravljivim” promicateljima katoličkog nepravovjerja (hereze) u Hrvatskoj, među kojima se posebno apostrofira dvojicu biskupa, Matu Uzinića i Đuru Hranića, ali i cijeli hrvatski episkopat, koji su se, gle čuda!, drznuli pozitivno govoriti o najnovijoj enciklici pape Franje.

Biskupu Uziniću zamjera se ne samo to što pozitivno govori o novoj Papinoj enciklici, nego što je i prošle godine u program rada dubrovačke Ljetne teološke škole uvrstio, kako se navodi, ”notornu heretičarku” Tinu Beattie i što se tomu javno nije usprotivio nitko od hrvatskih biskupa osim danas već umirovljenog mostarsko-duvanjskog biskupa Ratka Perića.

Nek’ mi ne bude zamjerno što ću ovdje napomenuti da sam prošlogodišnje nasrtaje ove vjeroučiteljice kao i biskupa Perića na biskupa Uzinića zbog pozivanja teologinje Tine Beattie okarakterizirao kao ”zov divljine” (OVDJE).

A zapravo, to i jest bio gromoglasni zov divljine, zov iz katoličke duhovne fundamentalističke prašume (usp. ”Theologia ragusina – vrhunska teologija ili teološka podvala”), kao što je ZOV DIVLJINE i ovo ponovno nasrtanje ne samo na papu Franju zbog enciklike i njezina sadržaja nego i na sve one u Hrvatskoj, Europi i svijetu koji su s ovom enciklikom uz papu Franju.

Vjeroučiteljica Majdandžić-Gladić zamjera da enciklika ”ne donosi ništa bitno novo, nego sažima već poznate Papine stavove o sveopćem bratstvu, brizi za okoliš, o važnosti zajedničkog sudjelovanja svih naroda u promicanju pravde, mira i napretka, o (jednako)vrijednosti svih religija i kultura, o potrebi brige za migrante, o utjecaju koronavirusa na živote ljudi i na važnost solidarnosti itd.”

Smatram, međutim, i ponavljam da ova enciklika upravo u tome sažimanju ima i najvišu vrijednost, upravo u tome ona i jest posebna, izvrsna, odlična.

Ona, naime, donosi stavove pape Franje o svijetu u kojem mi trenutno živimo, u kojem jesmo, u svijetu kojeg obilježavaju i ugrožavaju: pandemija, kapitalizam, populizam, migracije, siromaštvo, egoizam. Kao i mnogi drugi sanjari iz prošlosti, papa Franjo se ne boji kazati da sanja društvo socijalne pravde i mira koje mu se pojavljuje kao ”utopija iz nekih drugih vremena”.

Nije li to razlog da je vjeroučiteljica u već spomenutom tekstu navela da je enciklika ”s teološke strane iznimno slaba” i da svojim sadržajem ostavlja dojam da ju prije ”napisao čelnik Ujedinjenih naroda nego vrhovni svećenik Katoličke crkve” zbog čega se na nju neće nitko ozbiljnije osvrtati ”premda to po svom sadržaju i po mnogostrukim upitnostima itekako zaslužuje”.

I ne samo to, u navedenome tekstu uvažena vjeroučiteljica utvrđuje ”da je papa Franjo prilično slabo teološki potkovan i da zbog tog njegovog nedostatka cijela Crkva dvostruko trpi: s jedne strane trpi zato što Papa ima podosta stavova koje bi Kongregacija za nauk vjere još svega prije koju godinu označila nedvojbeno heretičnima, a s druge strane trpi zato što taj njegov nedostatak iskorištavaju svjetovni moćnici i manipuliraju njime s ciljem postizanja svojih ciljeva.” Uz to postoji i treća strana ”zbog koje Crkva još više trpi”, a to je da sve više postaje ”sluškinja Svijeta”.

Dok svi ljudi u svijetu drže papu Franju i njegovu teologiju motorom u neizbježnim promjena unutarnjih struktura Crkve, dotle on i oni koji ga podržavaju predstavljaju hrvatskim teolozima okupljenim oko ovoga portala glavnu smetnju, odnosno glavnog krivca za postojeće stanje u Katoličkoj crkvi.

Impresioniran ličnošću i djelom sv. Franje, Papa već na početku svoje nove enciklike navodi da ga je ”ovaj svetac bratske i sestrinske ljubavi, jednostavnosti i radosti” potaknuo kako na pisanje (prethodne) enciklike Laudato si’ tako i na pisanje ove enciklike

Međutim, uvažena ”vjerobraniteljica” je u pravu kada govori o postojanja dviju paralelnih Crkava ”koje se međusobno vrlo rijetko susreću i još rjeđe na jednak način gledaju na crkvenu zbilju.”

Problem je u tome što se ta bipolarnost vidi tek sada i to na razini cijele Crkve pri čemu se krivnja pripisuje papi Franji: ”Jedna je hijerarhijska (Crkva), predvođena papom Franjom i liberalnim biskupima svijeta” koju svojom šutnjom i nekritičnošću ”odobravaju ostali biskupi”, dok drugu Crkvu čine dezorijentirane ovce i pokoji pastir, ”koji s pravom, ali uglavnom uzaludno očekuju od svojih poglavara jasnu i pravovjernu riječ, kojom će stado poučavati u stvarima vjere i morala, a ne u stvarima koje daleko više spadaju na civilno društvo, kao što su politika, ekologija, klimatske promjene, društvena pravda, tolerancija, migracije, zdravlje, higijena i slično.”

Ovdje je potrebno ”okrenuti pilu naopako” pa pitati: što je, ako ne dosadašnje srednjovjekovno kršćansko tumačenje vjere i morala, a koje se i sada zagovara, dovelo do loših i zlih politika (potaknutih nacionalizmom i populizmom, pa i u Hrvatskoj), do upropaštavanja prirodnog okoliša zagađivanjem zraka, vode, zemlje i slijedom toga do klimatskih promjena, iz čega proizlaze i društvene nepravde (od toga tko će imati pravo na pitku vodu, čist zrak, plodnu zemlju do mogućnosti rada i zarađivanja za vlastitu egzistenciju i egzistenciju onih s kojima se živi, do netolerancije na svim razinama posebno prema ljudima drugih nacionalnih, religijskih, rasnih, civilizacijskih ”boja”, a što se posebno odnosi na mržnju prema strancima, posebno prema migrantima za koje se upravo zalaže papa Franjo i koji su onaj lakmus papir na kojem se prepoznaje življeno kršćanstvo.

Dakle, upravo zbog dosadašnjeg prakticiranja kršćanske vjere i morala došli smo u priliku da se moramo brinuti za golo preživljavanje, za zdravlje i za uspostavu osnovnih higijenskih uvjeta življenja.

Teme koje se stavljaju u opis poslova civilnog društva kao što su politika, ekologija, klimatske promjene, društvena pravda, tolerancija, migracije, zdravlje, higijena i slično, jesu uistinu top-teme i kršćanske vjere i kršćanskog morala.

Odnosno, može li postojati kršćanska vjera i kršćanski moral koji sve ovo gore nabrojano neće uvažavati? Odnosno, na čemu bismo to trebali temeljiti kršćansku vjeru i kršćanski moral?

I da previše ne duljim: u gore spomenutom tekstu iznova izranjaju razlozi zašto nekim hrvatskim katolicima, svećenicima i (nad)biskupima smeta papa Franjo.

Evo nekoliko usputnih razloga.

Kao poglavar Katoličke crkve papa Franjo:

• ne želi (ni verbalno, a slijedom toga ni praktično) ratovati s muslimanima, pravoslavcima, protestantima, hinduistima, budistima niti omalovažavati njihov nauk i njihove utemeljitelje;
• ne želi ratovati s nevjernicima različitih uvjerenja, s LGBT osobama pa čak ni s kineskim vlastima oko djelovanja Katoličke crkve u toj zemlji;
• ne želi zatvarati oči pred velikim valovima izbjeglica i prognanika iz ratom zahvaćenih zemalja, smatrajući ih kao i Europljane djecom Božjom, s ništa manje ljudskog dostojanstva negoli i Europljani;
• ne želi zatvarati oči pred pošastima koje izaziva neoliberalni kapitalistički sustav, sustav koji ”ždere” one na kojima počiva.

Naime, pojasnimo! Papa Franjo:

Upravo zbog dosadašnjeg prakticiranja kršćanske vjere i morala došli smo u priliku da se moramo brinuti za golo preživljavanje, za zdravlje i za uspostavu osnovnih higijenskih uvjeta življenja

• ne robuje nacionalnom, rasnom i religijskom identitetu, za njega su svi ljudi stvorenja Božja;
• on, suprotno mnogim hrvatskim katoličko-nacionalnim bukačima vjeruje u Boga, njeguje kršćanstvo koje je življeno, a nije institucionalno kršćanstvo.

U tome smislu:

• papa Franjo želi Katoličku crkvu izvući iz gliba i kaljuže katoličkog klerikalizma, nepotizma, pedofilskih i novčanih skandala;
• on tu Crkvu želi približiti onima kojima se Isus Nazarećanin najviše obraćao – običnim ljudima, društveno marginaliziranim i odbačenim, onima koji su najviše pogođeni suvremenim neoliberalnim kapitalističkim procesima, klimatskim promjenama, ratovima;
• papa Franjo traži oprost, sjećanje na patnje drugih, na patnje dojučerašnjih neprijatelja, on želi dijalog, a ne sukob s drugim religijskim zajednicama, kao što to nedavno reče kardinal Parolin u povodu prolongiranja procesa kanonizacije bl. Alojzija Stepinca: ”Sveti Otac želi da kanonizacija kardinala Stepinca bude trenutak zajedništva za čitavu Crkvu, a ne razlog sukoba ili suprotstavljanja.” Nije stoga slučajno da su svoje mjesto u ovoj Papinoj enciklici našle rečenice iz pisma Hrvatske biskupske konferencije o 50. obljetnici završetka Drugoga svjetskog rata od 1. svibnja 1995. godine: ”Stoga svakoj nevinoj žrtvi dugujemo jednako poštovanje. Tu ne može biti razlike ni rasne ni nacionalne, ni konfesionalne, ni stranačke.”

Upravo bi ova citirana rečenica iz pisma HBK mogla biti moto on-line rasprave o značenju enciklike Fratelli tutti za suvremeno hrvatsko društvo.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  ''Crkvena šutnja'' u vrijeme Hrvatskoga proljeća (6)
    •  ''Crkvena šutnja'' u vrijeme Hrvatskoga proljeća (5)
    •  “Crkvena šutnja” u vrijeme Hrvatskoga proljeća (4)
    •  “Crkvena šutnja” u vrijeme Hrvatskoga proljeća (3)
    •  ''Crkvena šutnja'' u vrijeme Hrvatskoga proljeća (2)
    •  “Crkvena šutnja” u vrijeme Hrvatskoga proljeća (1)
    •  Ako Svevišnji postoji, ako je i svemoćan, zašto dopušta rat?
    •  Ima li nade za kršćanske nomade kakav je papa Franjo?
    •  Živimo li u intervalu od razmjene do razmjene mrtvih?
    •  Ukidanjem entiteta riješiti hrvatsko pitanje u BiH

> Svi tekstovi ovog autora